Kako kroz istoriju tako i danas, oni koji imaju neka sredstva koja žele da investiraju, razmišljaju kako da ih što pametnije ulože, kako da to ulaganje donese što veću dobit sa što manje truda. Istovremeno ih je mučilo pitanje kako ta svoja sredstva osigurati od uticaja politike, ekonomije i prirode. Moderna ekonomska teorija je definisala pojmove kao što su Dobit, Rizik i Likvidnost, u odnosu na koje možemo okarakterisati svaku investiciju. Takođe svjedoci smo smanjivanja kamatnih stopa na štednju, ili čak njihovo potpuno ukidanje, uz istovremenu depresijaciju vrijednosti novca, tako da i ljudi koji nisu verzirani u ekonomsku teoriju vide da je držanje novca na računima u bankama u najmanju ruku neisplativo. Ulaganje novca u nekretnine ili druga ulaganja je po pravilu dugoročno i nije uvijek likvidno ukoliko odlučimo da povratimo uloženi iznos. Poslije kraha berzi krajem 2008. i početkom 2009. godine ulaganja u HoV se uglavnom svodi na špekulativne aktivnosti, tako da se ni o tom vidu investiranja ne može govoriti kao takvom u pravom smislu vrijednosti.
Nažalost, ni jedan oblik investicije ne može optimalno obuhvatiti sva tri gore navedena kriterijuma. To je dovelo do početka korišćenja investicijskih portfolija – raspodela vlasništva i investicija. Stara poslovica koja se pripisuje Bizmarku kaže: podijeli vlasništvo na trećine. Jednu trećinu ostavi sebi na raspolaganju tj. za svakodnevni rad. Drugu trećinu uloži u nekretnine. Ali treću trećinu stavi na sigurno kao „rezervu za loša vremena“.
Treći dio sredstava koja bi po pravilu bilo dobro da stoje negdje i čuvaju vrijednost, je za nas najzanimljiviji. Ukoliko ne bi smo moraali da trošimo iz tog dijela, obično smatramo da je to neki dio sredstava koji bi mogao ostati poslije nas našim potomcima, a istovremeno da bude siguran.
U ovoj kategoriji svoje mjesto imaju gotovina, zlato i drugi plemeniti metali ali i druge vrijednosti poput dragog kamenja.
Kada govorimo o dragom kamenju prva asocijacija su dijamanti. O dijamantima se najviše pisalo, pravile su se TV emisije i filmovi ali osim toga oni su kroz istoriju uvijek privlačili ljudsku pažnju čak su im kao i ostalim kristalima pripisivana magijska svojstva. Čuvene filmovi poput Džems Bonda – “Dijamati su vječni” sa Šon Konerijem u glavnoj ulozi samo su podupirali tezu o dijamantima kao nećem mističnom nedokučivom pa i nadprirodnom, a istovremeno o imovini koja po pravilu pripada najbogatijima.
Istorija Dijamanata
U ranim periodima istorije, zabilježeno je da su prava nalazišta dijamanata bila u Indiji. Tada su dijamanti i drugi rijetki kristali igrali važnu ulogu u ekonomiji, a najviše su služili kao sredstvao razmjene. Ipak to nije dugo trajalo jer su dijamanti sve više postajali simbol moći i društvenog prestiža. Vladari i bogati ljudi u drevnom dobu su dijamante čuvali neobrađene. Mistična moć dijamanatima počela je da se pripisuje u starom Egiptu. Nošenje dijamanata bilo je stvar prestiža a smatralo se da vlasniku daju nadljudske vrijednosti. U Evropu je najverovatnije dijamante prvi donio Aleksandar Veliki. U početku su ih ljudi posmatrali takođe kao misteriozne kristale, govorilo se da imaju čudne moći liječenja i dr. U staroj Grčkoj se smatralo da su dijamanti suze bogova koje su pale na zemlju, a da bi istakli tvrdoću dijamanta, nazvali su ga „adamas“ – nepobjediv. Ipak stari Grci su bili izuzetno racionalni ljudi kao i kasnije Rimljani. Oko 60 godina prije nove ere, Plinije Stariji govori o dijamantima i opisuje ih u svojoj Istoriji prirode. Prvi nebrušeni dijamanti su se pojavili u starom Rimu između 1. i 3. vijeka najvjerovatnije putem trgovine iz Indije i kao i danas predstavljali su sredstvo za trezaurisanje bogatstva.
Najveće svjetsko tržište dijamanata u kontinuitetu skoro 1000 godina bio je Konstantinopolj. Na prostoru današnje Kapali Čaršije, koja je izrađena još u vizantijsko vrijeme, jedan poseban odjeljak odnosio se na trgovinu dragim kamenjem a posebno dijamantima. Svi evropski vladari tada malih i beznačajnih kraljevina od 4 do 13 vijeka svoje krunske dragulje su kupovali u Konstantinopolju. Vizantijski istoričar Nikita Honijat ističe da takav sjaj kakav postoji na pijaci dragulja nema ni carska riznica.
Početkom 13 vijeka nakon osvajanja i bezobzirnog pljačkanja Konstantinopolja od strane Krstaša, glavno tržište i centar dijamanata postaje Venecija. Već 100 godina kasnije njima je trgovala većina glavnih gradova Evrope. Dijamantska industrija se brzo proširila. Tome je doprineo i holanđanin Lodewijck van Berken, rodonačelnik dijamantskog brušenja tako da od kraja 16 vijeka do danas Antverpen ostaje najveći centar trgovine dijamantima. Proces obrađivanja dijamanata je dugo vriemena bio tajna. Tek u 14.vijeku postaje više – manje poznato da se dijamant obrađuje kao oktaedar i polira na drvenoj ili bakarnoj podlozi pokrivenoj dijamantskom prašinom. Na taj način se i ranije obrađivalo različito drago kamenje i slonova kost. U slučaju dijamanata, to je bio vrlo dug proces, često po godinu dana. Od 15.vijeka su tehnike obrade bile poboljšane,a nepravilnosti na dijamantu su se odlamale. Izum brušenja na čeličnoj podlozi pokrivenoj dijamantima omogućio je brusiocima veće mogućnosti obrade tog kamena, tako da su se sistemom brusne „table“, daijamantima mogli dati oblici kvadra, pravougaonika, romba ili rozete.
Nekako u to vrijeme počinje i tradicija darivanja dijamantskog prstena kao vjereničkog poklona, ovo je prema istorijskim zapisima prvi započeo 1477. godine vojvoda Maksimilijan Austrijski, kada je vjerenički dijamantski prsten dao Mariji Burgundskoj. Od tada se ova tradicija proširila po cijelom svijetu, iz aristokratskih porodica u porodice preduzetnika, i u 20 vijeku i u porodice „običnih ljudi“.
U drugoj polovini 19. vijeka posle dugog eksperimentisanja, Henry Morse iz USA prvi otkriva moderni briljantni brus. Moderni brus je kasnije još usavršio, matematički objasnio i 1919 g. objavio u USA Marcel Tolkowski. On se danas smatra pronalazačem briljantnog brusa.
Kartel De Beers
Svaka priča i shvatanje industrije dijamanata je praktično nemoguće bez pominjanja najvećeg ikad stvorenog kartela – Kartela De Beers. Naime braća De Beers, su bili vlasnici male burske farme u Kimberliju u Rodeziji, oni su 1871 g. dali dozvolu holandskim lovcima na dijamante da prouče njihovo zemljište. Pokazalo se da je zemlja jako bogata dijamantima. Ta vijest se proširila kao požar i ubrzo je bila cijela oblast puna tragača za dijamanatima, odnosno pojavila se prva dijamantska groznica. Braća De Beers su prodali svoju farmu englezima: Ronsu i braći Bornat. Oni su postepeno otkupljivali jednu po jednu koncesiju i na kraju su postali većinski vlasnici rudnika u Kimberliju. Godine 1888 osnovana je kompanija DeBeers, koja i danas igra najveću ulogu na tržištu dijamanata.
Kompanija De Beers je ustvari sistem koji se danas sastoji od preko 1300 povezanih kompanija, koje obuhvataju sve djelove sistena od kopanja dijamanata preko obrade i prodaje. Kompanija je bazirana na eksploataciju nalazišta u Južnoj Africi ali posjeduje sisteme u Brazilu, Angoli, Zapadnoj Africi i drugim rudnim nalazištima ovog minerala. Na ovaj način je DeBeers kontrolisao cijelo svjetsko tržište do 2001 godine, uključujući i produkciju najveće rudarske kompanije Alrosa. Postepenim iscrpljivanjem zaliha u južnoafričkim rudnicima kao i otvaranjem novih rudnika od strane drugih kompanija na primer u Rusiji, Kanadi ili Australiji, dovodi do toga da De Beers gubi kontrolu nad cjelokupnim tržištem, što se zvanično objavljuje 2001 godine. Međutim, i do danas on je ostao najveći trgovac dijamantima, pa se smatra da je udio De Beers-a u svjetskoj trgovini dijamantima preko 51%. Javna je tajna, da De Beers iako nije zvanično ni u prvih 100 svjetskih korporacija po bogatstvu, prometu, inovacijama i dr. sličnim statistikama kojima smo zatrpani svakodnevno, predstavlja sam vrh korporativne piramide na planeti, a akcionari su kako se pretpostavlja, britanska kraljevska kuća, pripadnici dinastije Roshild i drugi. O korporaciji De Beers snimljen je poznati film Flawless 2008. godine sa Demi More u glavnoj ulozi.
Osim Antverpena koji je nesumnjivi lider u brušenju dijamanata, krajem XX vijeka se razvijaju novi moderni centri, koji ukazuju na izvjesne globalne trendove stvaranja multipolarnog svijeta. Od vremena dominacije anglosaksonskog svijeta prelazi se polako na multipolarni sa regionalnim liderima. Od svih atributa globalne moći industrija dijamanata je sigurno jedan od najboljih pokazatelja. Tako se zadnjih desetak godina posao se dosta radi u Izraelu koji dijamante nabavlja u Angoli i Ruskoj Federaciji. Poznati centar brušenja dijamanata je u izraelskom gradu Ramat Gan. Osim Izraela dijamanti se bruse u Moskvi u tzv. “almaznom fondu” koji je dio Ministarstva finansija i nalazi se u okviru zidina Kremlja. Takođe iz razloga što je brušenje dijamanata dugotrajan i skup posao poslednjih godina se sve više dijamanata brusi u Indiji.
Poslednjih godina mnogo se pisalo o monetarnim zlatnim rezervama pojedinih zemalja, od načina gdje su skladištene pa do godišnjeg rasta zlatnih rezervi najčešće zemalja BRIKS koje su svojevremeno imale u planu da potisnu USD kao sredstvo plaćanja. Manje je poznato da neke zemlje BRIKS prvenstveno JAR i Rusija dobar dio svojih monetarnih rezervi drže u zalihama dijamanata i posebno Rusija – platine. Diversifikacija monetarnih rezervi se vrši iz više razloga, koji svoje uporište imaju ekonomskoj teoriji ali i iz praktičnih razloga. Naime divresifikaciom portfolija rezervi, značajno se smanjuje rizik gubitka ukoliko dođe do iznenadne potrebe korišćenja, ili cijena jednog agregata koji podupire stabilnost nacionalne valute počne da slabi. Sa druge strane pojedine globalne špekulativne aktivnosti koje su uočene od početka ekonomske krize do danas (poput “napada” na britansku funtu, ili australijski dolar) često mogu da jednu valutu dodatno oslabe pa bi držanje monetarne rezerve u nekoj svjetskoj valuti najčešće dolaru, moglo biti mač sa dvije oštrice. Iz razloga koje smo naveli držanje dijela monetarnih rezervi u zalihama dijamanata predstavlja dodatnu sigurnost za nacionalnu ekonomiju neke države. Sa druge strane “špekupativni napad” na rezerve dijamanata je praktično nemoguć iz razlog što bi potencijalni napadač morao da ima enormno velika sredstva ali i rezerve dijamanata koje bi prodavao po niskim cijenama kako bi na taj način oborio cijenu. Sa druge strane postoje i praktični razlozi za držanje dijamanata u portfoliju monetarne rezerve neke centralne banke ili države, oni se prvenstveno ogledaju u dostupnosti, odnosno u postojanju nalazišta dijamanata te praktičnoj potrebi njihovog skladištenja. Zemlje za koje se pretpostavlja da imaju značajne zalihe dijamanata u monetarnoj rezervi, o čemu nema zvaničnih podataka, obično imaju ili su imale nalazišta dijamanata na svojoj teritoriji ili su centri brušenja i trgovine. Pretpostavlja se da značajne zalihe dijamanata posjeduju Velika Britanija, Južnoafrička Republika, Brazil, Rusija, Indija i Australija. Manje zalihe imaju Holandija, Izrael i Kina. Kao što se može vidjeti sve zemlje BRIKS u svom portfoliju imaju zalihe dijamanata a osim njih prije svega Velika Britanija, koliko tačno iznose teško je da ćemo saznati. Nedavno je 2015. godine državna televizija Ruske Federacije objavila dokumentarni film “Almazni fond”, najvjerovatnije u cilju podizanja rejtinga države, koji prikazuje nevjerovatne scene obrade i skladištenja dijamanata ali i enormne količine najkvalitetnijih dijamanata u koji se čuvaju kao garant stabilnosti monetarnog sistema.
Dijamanti – diskretna investicija
Poseban je aspekt sagledavanja dijamanata kao lične ili kompanijske investicije. O ovome aspektu je sigurno da na našim prostorima imamo mnogo više nagađanja nego stvarnih cinjenica, međutim nisu rijetki primjeri čak i iz ličnog iskustva autora da se ljudi odlučuju na investiranje u ove rijetke kristale.
Šta je ono što razlikuje dijamante od ostalih vršta investicija? Prije svega znatno veća količina novca koju treba uložiti u startu u odnosu na ostale derivate. U poslednje vrijeme, naročito regulativom EU postoje certifikovani investicioni dijamanti koji se mogu kupiti za nekih 5.000,00 € pa naviše, ali generalno dijamanti su investicija u koju ulažu najbogatiji.
Sa kojom vrstom imovine se dijamanti po svom riziku mogu upoređivati? Praktično ni sa jednom, najsličniji su plemenitim metalima, ali ipak vrijednost dijamanata je nemjerljivo veća.
Ako ste vlasnik nekretnine, automobila, broda ili aviona, bilo ko može na određenom registru pogledati kolika je vaša imovina. Ako sakupljate umetnička dela ili antikvitete, verovatno ćete isto tako biti zapaženi. Samo dijamante, ako ne želite, niko ne mora videti, samo investitor -kupac. Uvijek postoji mogućnost da se sakriju od javnosti, konkurencije ili komšija.
Pisac ovog teksta, prvi put se sa dijamantima sreo prije desetak godina, kada je bio gost Švajcarskog biznismena. Želeći da pokaže svoje bogatstvo, se pohvalio svoim portfoliom i tom prilikom iznio malu čojanu kesicu u kojoj je prema procjeni moglo biti maksimalno dijmanata zapremine kutije šibica. Vlasnik se pohvalio da su u pitanju pravi certifikovani dijamanti, da nisu sintetički i da svaki ima laserom ugravirani serijski broj. O navedenim kategorijama biće riječ kasnije u tekstu. Ipak suština priče je da u slučaju neke potrebe navedeni gospodin ili neko ko investira u dijamante, može staviti u džep par miliona vrijednosti u dijamantima, i sasvim nezapaženo izaći iz neke neugodne situacije. Tim prije što nigdje u svijetu ne postoji embargo na brušene dijamante. To je i osnovna razlika dijamanta u odnosu na druge investicije, ogromna koncentracija vrijednosti u maloj zapremini. Ukoliko dijamante upoređujemo sa zlatom vidjećemo da ima sličnosti ali ima i odstupanja. Zlato je novac, uvijek je likvidan i uvijek ima svoju cijenu, koja je poznata. Sa druge strane vrijednost dijamanata je stvar procjene, a cijena se postiže pregovaranjem na tržištu. Za razliku od zlata, na dijamante se plaćaja porez na dodatu vrijednost i druge prinadležnosti koje se prilikom prodaje po pravilu ne mogu da se povrate. Drugim riječima prodajna cijena dijamanata je stvar pogodbe na tržištu (a svakako je visoka). Zadnjih godina se pokušava certifikacijom dijamanata utvrditi određena vrijednost koja se ne mijenja, pa ovlašćeni trgovci garantuju otkupnu cijenu, ipak kao što je već rečeno cijena se formira spremnošću i mogućnostima onoga što kupuje da plati.
Sam proces ulaganja – investiranja u dijamante vrlo je jednostavan. U Evropskoj Uniji, USA ili Izraelu dijamanti predstavljaju relativno dostupnu robu a kupuju se u ovlašćenim certifikovanim trgovinama, ili u slučaju investicionih dijamanata u bankama. Valja naglasiti da se u navedenim zemljama se plaća porez na dodatu vrijednost na kupovinu investicionih dijamanata. Klijent u bilo kojoj od banaka koje u svom portfoliju nude dijamante, može zatražiti informativni razgovor s ovlašćenim agentom koji mu daje informacije vezane uz ulaganje u dijamante, od istorijskih prinosa, karakteristika tržišta i same investicije, rizika i sl. Naravno Banke koje imaju ponudu investicionih dijamanata, po pravilu angažuju obučenog službenika za prezentaciju karakteristika dijamanata i drugih podataka, jer definitivno mora da se radi se radi o kompetentnoj osobi.
Zavisno od banke, na poručene dijamante se čeka od 20 do 45 dana plaćanje se vrši pri isporuci, a za razliku od zlata, dijamante je moguće platiti karticom. Za iznose preko 10.000,00 € u EU mora se potpisati izjava o porijeklu novca saglasno Zakonima o sprečavanju pranja novca. Standardno postoji široka paleta dijamanata u koje investitor može ulagati i na taj način usmjeriti svoju investiciju. Kao investicioni dijamant javljaju se uobičajenih 12 kategorija kvaliteta dijamanata u iznosima cijena od 5000 eura do 100.000 eura. Svaki investicioni dijamant je certifickovan na jednom od tri najveća svjetska gemološka instituta, i kupcu se isporučuje uz posebnu zaštitnu karticu, certifikat, lasersku gravuru na dijamantu i polisu osiguranja. Ista stvar je i kod prodaje, samo je proces obrnut.
Šta su zapravo investicioni dijamanti u gore navedenom kontekstu? Investicioni dijamanti su podskup dijamanata koji imaju isključivo najbolje karakteristike – čistoća je minimalno “internally flawless”, boja je isključivo bijela, rez je okrugli, a veličina može biti između 0,5 do 1,5 karata, bez fluorescencije. Ova grupa dijamanata je visoko standardizovana pa dijamanti nikad nisu teži od 1,5 karata kako bi prilikom prodaje bili što likvidniji na tržištu dijamanata. Drugim riječima investicioni dijamanti su manji dijamanti visoke vrijednosti koji su izuzetno likvidni.
Procjenjuje se kako investicioni dijamanti predstavljaju svega 1,75 % svih pronađenih dijamanata. Prilikom ovakvog tipa ulaganja, investitori ulažu u “stvarnu”, opipljivu imovinu. Dijamanti su opipljiva imovina koju investitor može prema svojim preferencama odnijeti kući, deponovati u sef, služiti kao kolateral kreditu…
Istorijski u zadnjih 20 godina prosječan prinos na dijamante je 4,5 % godišnje. Jedna od bitnih karakteristika kretanja vrijednosti investicionih dijamanata tokom proteklih dvadesetak godina je stabilnost. Kretanje cijene je bilo vrlo stabilno i bilježi male varijacije. Naravno, istorijski pokazatelji nisu garancija budućnosti, ipak, iz iskustva možemo potvrditi kako investitori u proteklih nekoliko godina sve više traže stabilnije investicije uz male varijacije vrijednosti.
Ukoliko postoje ulagači u veće vrijednosti, karakteristične boje, kolekcionarske komade, onda je pravo mjesto za navedene Antverpen. Tamo će svaki ljubitelj pronaći ono što mu odgovara i što može sebi priuštiti. Svakako i kod kupovine brušenih dijamanata direktno svaki od njih mora posjedovati certifikat i serijski broj graviran laserom.
Za sada u Crnoj Gori ne postoji mogućnost kupovine investicionih dijamanata, međutim to će se vrlo brzo promijeniti. U susjednoj Hrvatskoj koja je dio EU takva mogućnost postoji, dok u centru Beograda dvije specijalizovane radnje nude investicione dijamante. Na na investicione dijamante je u Hrvatskoj ukinut porez na luksuz.
Kako se određuje vrijednost dijamanata
Sa dijamantima ne postoji uporediva vrijednost u ekvivalentnom obimu. Radi lakšeg upoređivanja najskuplji dijamant kompanije D.I.C. koji težio 11,83 ct/G/IF, prodat je za okvirnu cijenu 1.2 miliona EUR bez PDV, veličina tog brilijanta je širina 14,6 mm i visina 9 mm, uporediva cijena bi na primjer bila 60kg 999,9 zlata. Dijamante odlikuju visoka mobilnost, jednostavan i nenametljiv transport. Embargo na brušene dijamante ne postoji nigde u sijvetu.
Tokom poslednjih godina dijamant je, zahvaljujući svom konzervativnom i konstantnom rastu vrijednosti ocjenjivan zajedno sa zlatom kao najstabilniji oblik investiranja. To se potvrdilo posebno u vremenu ekonomskih kriza. U drugoj polovini 2007 godine je u USA iznenada porastao interes za investicione dijamante, vezano za početak velike ekononke krize, što je vrlo brzo podizalo njihovu cijenu sve do trećeg kvartala 2008 godine, tada se cijena stabilizovala međutim cjelokupan rast za period od 2008 godine do danas bio je pozitivan.
Vrednovanje (procjenjivanje) dijamanata, zasnovano je na profesionalnoj procjeni, počelo se koristiti u trenutku naglog rasta tržišta dijamanata. Dijamante obično certifikuju GIA (Gemological Institute of America), Gubelinova laboratorija u Lucernu Švajcarska, i od 1961. godine Međunarodna organizacija udruženja proizvođača i trgovaca dragog kamenja, nakita i bisera CIBJO.
Često se pitamo zašto jedan dijamant vrijedi više od drugog. To je najlakše objasniti pomoću “4C”.
- Carat (mera za težinu 1ct = 0.20g)
2. Color (boja)
3. Clarity (čistoća)
4. Cut (brušenje ili šlif)
Carat ili težina, jeste pojam koji je u svim standardima isti : 1ct = 0.20 gr. Ljudima je blizak način rasuđivanja da što je neka stvar veća, više i košta. Neobično je jedino što cijena dijamanta progresivno raste sa porastom težine (ili veličine), ali to je lako razumljivo s obzirom da su veliki kristali dijamanata u prirodi ekstremno rijetki. Na primer dijamant od jednog karata košta mnogo više od četiri kamena od četvrt karata istog kvaliteta. Uobičajeno je da se dijamanti mjere do tačnosti od dvije decimale.
Color (boja) Stereotip je da postoje samo bezbojni dijamanti, što naravno nije tačno, jer dijamanti postoje u svim bojama. Tačno je međutim da su u prometu najčešći oni bezbojni ili približno bezbojni. Apsolutno bezbojni dijamanti su najskuplji, a izuzetak su rijetke “fancy” boje kao plava, roze ili crvena.
Gradacija se prema tablici vrši određivanjem koliko je neki kamen blizu apsolutnog odsustva boje. Manje boje znači viša gradacija i cijena. S druge strane, za “fancy” boje važi pravilo – što intenzivnija i čistija boja, to je veća cijena. U principu, ovaj parametar se kombinuje sa veličinom pa što je dijamant veći, lakše se primijeti prisustvo ili odsustvo nijansi boje.
Clarity (čistoća) Priroda nikad ne stvara nešto apsolutno čisto i perfektno. Rijetki su, ali ipak postoje dijamanti u kojima stručnjaci koji graduiraju kristale koristeći optičko povećanje od 10X, ne vide inkluzije unutar kamena, ni spoljne nepravilnosti. Za takve dijamante kažemo da je “Flowless” ili “Loupe clean” i po pravilu ima visoku cijenu. S druge strane skale postoji dijamanti koji imaju toliko inkluzija da mu one ugrožavaju integritet, trajnost i ljepotu i dr.
Cut (siječenje ili brušenje) Ovo je jedini ljudski doprinos ljepoti dijamanata i ima važne efekte na druge “C”. Kvalitetno brušen dijamant može dobrom “vatrom” da umanji loš efekat niže rangirane boje, ili da prikrije neku manju inkluziju. U brusionicama se ipak često prave kompromisi izmedu optimalnog brušenja i maksimalne težine koja se može izvući iz neobrađenog kristala. Često u praksi dolazimo u dodir sa kamenjem koje je brušeno daleko od idealnog, i to je jedan od razloga zašto se koristi procjena svjetski certifikovane labaratorije.
Kao što smo do sada naglasili dijamanti kao sredstvo investiranja djelimično se razlikuju od drugih tipova investicija ali postoje i sličnosti. Ono što dijamante odvaja je koncentracija ogromne vrijednostu u maloj zapremini i kao što kaže Lijam Nison u filmu “Šindlerova Lista”: “Dolaze teška vremena i svi bi trebali imati lako prenosivu imovinu velike vrijednosti”.
Piše: Gajević Stevan, konsultant za finansijska ulaganja
