Prije deset godina počele su se u SAD-u rušiti prve pločice domina koje će lančanom reakcijom brzo dovesti do globalne finansijske krize. Jesu li političari i svijet finansija postali pametniji?

Poznato je kako je nakon bitke svako veliki vojskovođa. Ali kad je u aprilu 2007. proglasio stečaj New Century Financial koji je osiguravao hipotekarne kredite, to su u Evropi možda tek stručni bilteni popratili kratkom crticom. Malo veće vijesti su bile u junu kada su u nevolju dospjela i dva hedge-fonda investicione banke Bear Stearns, ali i tad je to još zanimalo samo stručnjake.

Ali potrajalo je samo nekoliko nedjelja dok nije postalo jasno kako su banke iz svih dijelova svijeta naveliko spekulisale s tim sertifikatima – tada su mnogi uopšte naučili tu riječ i saznali o rizičnim papirima koje zapravo niko pametan ne bi dotakao ni štapom. Vijesti o krizi su polako počele dolaziti i na naslovnice jer su nevolje došle i u Njemačku: banka IKB iz Düsseldorfa se previše kockala i morala je biti spašena novcem poreskih obveznika i državnim garancijama.

“To je za Njemačku bio početak krize nakon koje su uslijedile još mnoge akcije spašavanja”, sjeća se Axel Weber koji je tada bio predsjednik njemačke Centralne banke, a danas je na čelu švajcarske banke UBS.

Sljedećih mjeseci se uvijek iznova otkrivalo u kojoj mjeri je svijet novca umrežen i kako čak ni male, provincijske banke i finansijske institucije nisu odoljele tom opasnom zovu globalizacije. A kada je u septembru 2008. propala i ogromna američka investiciona kuća Lehman Brothers, činilo se i da više niko i ništa nije sigurno od propasti…

Njemačka je tu “zakočila” i shvatila da mora otvoriti svoju državnu blagajnu:

“Tada je brzinom kakva se ne pamti, u parlamentu izglasan Zakon o stabilizaciji tržišta novca”, nastavlja Weber, iza kojeg je stajalo “ukupno 480 milijardi eura, 400 milijardi za garancije i oko 80 milijardi podrške kapitalu banaka”.

Već i zbog takve poplave novca su vijesti o propasti banaka barem postale mnogo rjeđe. Ali, je li se išta naučilo od čitave ove katastrofe? O tome je održana konferencija na frankfurtskoj School of Finance – i njen zaključak nije baš tako nedvosmislen.

“Na prvi pogled, danas u financijskom sektoru imamo stabilnije stanje”, kaže Herbert Hans Grüntker. On je na čelu Pokrajinske banke Hessena i Tirinške (Helaba) i predsjednik je udruge svih javnih banaka Njemačke (VÖB) i brzo se pokazalo da su i takve banke naveliko upletene u garancije hipotekarnim kreditima iz dalekog SAD-a.

Zato Grüntker nastavlja: “Ali, jesu li postale stabilnije i na drugi ili treći pogled, to nije tako sigurno kao što se vidi ako bacimo pogled na jug Evrope posljednjih nedjelja” Jer juna je italijanska vlada objavila da je predala vlasništvo nad dvije posrnule, ali “sistemski nevažne” banke (Opet građani plaćaju za spas banaka…) što će platiše poreza u Italiji koštati oko 17 milijardi eura. Isto tako u junu je i u Španiji prodata Banco Popular za simbolični iznos od jednog eura.

Madrid ima sreću da je Santander bio zainteresovan da preuzme posrnulu banku – zajedno s njenim vrlo upitnim potraživanjima. Je li kriza završena? Odgovor je jasan…

Elke König je na čelu evropske institucije za sanaciju banaka SRM i kaže kako su “Španci imali mnogo sreće”. Ona je po svojoj funkciji i sama učestvovala u ovoj akciji vlade u Madridu koja je dogovorena doslovce preko noći i sreća je da tu nisu morali da uzimaju od poreskih obveznika nego je tamo barem postojao “zainteresovanikupac”: španska velika banka Santander. Ali je i tamo bilo jasno da nema vremena za duga razmišljanja i traženje možda nekih boljih rješenja: “Takve akcije ne možete početi u utorak uveče i nadati se da ćete u srijedu ujutro biti gotovi”, kaže nam König.

Axelu Weberu, koji je “promijenio stranu” i sa čela Savezne sada stao na čelo jedne komercijalne banke već i zbog tog njegovog iskustva možemo vjerovati kada kaže kako je u finansijskom sektoru još daleko od toga da sve bude u redu.

“Mi još uvijek rješavamo probleme te krize, ali još nismo došli do razdoblja nakon krize”, kaže Weber.

“Tek kad se sva ta propala ulaganja provedu kroz knjige i kada ti gubici budu realizovani, možemo reći da je kriza završena.” A koliko će to još dugo trajati – to ne zna niko.

Jer mnoge banke nemaju ni snage da konačno “prerežu” svoje avanture iz prošlosti iz jednostavnog razloga što ni ne zarađuju ni izdaleka onoliko koliko su profitirale u “zlatnim” vremenima. Ali u doba kamate od 0% Evropske centralne banke, komercijalne banke tek teškom mukom zarađuju, a tu su i dodatni zahtjevi za osiguranje depozita – i čitavo more novih propisa.

Naravno, zbog vratolomnih avantura u koje su se banke upuštale upravo i zbog tih propisa sada možemo imati više povjerenja u naše banke. Ali ti propisi su toliko opsežni i složeni da same banke moraju zapošljavati čitave vojske saradnika koji će samo proučavati propise. Na primjer, prvi međunarodni sporazum o regulaciji sigurnosti banaka, takozvani Basel 1 je 1988. bio sažet na 30 stranica, kaže nam Weber. Nasljednik tog sporazuma, Basel 3 koji je dogovoren 2013. je napisan na 600 stranica, američki propis, Dodd-Frank Act je debeo – 30.000 stranica!

A onda dolaze i upiti tih regulacionih tijela na koje hitno treba dati kvalifikovan odgovor. “Dao sam da se prebroje upiti koje mi u USB-u dobijemo o pridržavanju propisa. To je između 50 i 60 hiljada upita svake godine.”

Martin Zelke, predsjednik uprave Commerzbanka dodaje kako ne treba shvatiti kako banke time traže manje regulacije, nego tek da se razna pravila bolje međusobno suglase, ne samo na nivou jednog finansijskog područja nego i međunarodno.

No postoje ozbiljne sumnje da su takve međunarodne racionalizacije propisa sada još uopšte moguće. Sasvim suprotno od toga: američki predsjednik Trump – i njegovi bliski saradnici koji mnogi dolaze upravo iz banaka – već najavljuju manje propisa finansijskom svijetu. Naravno, Washington ni ne pomišlja o tome da prvo traži dogovor s Evropom ili nekim drugim.

Zielke zato strahuje da će doći do “renacionalizacije regulacija” što će samo otežati međunarodnu saradnju. Elke König upozorava njemačkom uzrečicom kako se “ništa ne jede tako vrelo kao što se vrelo kuva” i da će promjene vjerovatno biti manje od onoga što se najavljuje. “Jer inače ćemo zatvoriti krug i stajaćemo opet na početku.” Dakle tamo gdje smo se nalazili i prije izbijanja krize.

Već krajem ove nedjelje, na sastanku na vrhu zemalja G20 ćemo možda vidjeti naznake jesu li i političari nešto naučili u proteklih 10 godina i namjeravaju li i dalje zajedničkim snagama da drže pod kontrolom svijet finansija. Jer finansijske krize su i previše često bile tema tih sastanaka: 1999. su morali razgovarati o krizi koja je pogodila Aziju, a onda i 2008. kada je kriza pogodila gotovo čitav svijet.

Deutsche Welle