Svaki investitor može da pogriješi. Ali Isak Njutn, koji je za samo nekoliko mjeseci pretrpio gubitak na berzi u današnjem iznosu od čak četiri miliona dolara, nije bio običan gubitnik. Bio je najveći živi matematičar, neko koga su njegovi savremenici smatrali najpametnijim čovjekom na svijetu.

Isak Njutn, jedan od najslavnijih naučnika u istoriji i otac univerzalnog zakona gravitacije, sapleo se o jednu drugu silu koja ne spada u osnovne zakone klasične fizike, ali joj ljudi gravitiraju od pamtivijeka – pohlepu. Lekcija koju ne učimo u školi a trebalo bi, odnosi se na dokaz koji je Njutn nevoljno izveo da i najvrsniji matematičari mogu da izgube razum u jurnjavi za brzim i lakim dobitkom na berzi.

Naše vrijeme nije jedinstveno po izmišljanju „startap balona“. Toga je bilo i u Njutnovo doba kada je London vrvio od početničkih kompanija punih potencijala, za koje većina nije imala pojma kuda ustvari vode. Nicale su firme poput „Kompanije za proizvodnju četvrtaste topovske tanadi za borbu protiv Turaka”, „Kompanije za proizvodnju putera od bukovog žira“, a jedan preduzetnik koji obećava je svoju početničku kompaniju nadahnuto nazvao „Kompanija za veliku a skrivenu zaradu“. Ulagači nikada nisu otkrili gdje se ta zarada nalazi, jer je osnivač već prvog dana, čim je od lakovernih investitora prikupio 2.000 funti, tiho napustio London i otišao u nepoznatom pravcu.

Ipak, malo koja „obećavajuća“ firma iz tog vremena je zavila toliko ljudi u crno kao kompanija „Južno more“ („South Sea“). Način na koji su se na ovaj „balon“ nasukali mnogi do tada oprezni investitori, pa i matematički genije kakav je bio Njutn, upozorava kako ni najpametniji ljudi nisu imuni na iskušenja da na berzi skliznu u potpuno iracionalno ponašanje, piše Tomas Levenson, profesor nauke na Masačusetskom tehnološkom institutu (MIT).

Da li cijena raste? Ne raste, leti!

Kompanija „Južno more“ je osnovana 1712. godine, a njena zvanična „misija i vizija“ je bila trgovina s Južnom Amerikom. Preduzeće je imalo monopolska prava na britansku trgovinu robom na ovoj teritoriji, ali i afričkim robovima koje je dovozila u latinoameričke kolonije. Kompanija je, međutim, imala još jednu djelatnost, manje vidljivu u javnosti – bila je kvazibanka britanske države za upravljanje javnim dugom.

Preduzeće „Južno more“ je skoro cijelu deceniju poslovalo stabilno, mada „dosadno“, kao klirinška kuća za određene vrste obveznica i sličnih hartija od vrijednosti. Njutn je bio među prvim akcionarima kompanije, a odluke koje je donosio zabilježene su u njegovim pismima, sjećanjima drugih i popisu njegove imovine. Ova dokumenta pokazuju da je bio oprezan investitor. Veći dio svoga novca ulagao je u razne vrste državnih obveznica, pouzdane, nenametljive investicije koje su donosile ne naročito velike, ali redovne prihode. Pored „Južnog mora“, imao je akcije u još nekoliko većih kompanija na berzi, ali nikada nije bio impulsivan trgovac, koji je spreman da previše rizikuje zbog naizgled brze i velike zarade.

Kada je kupio prve akcije „Južnog mora“ one su vrijedjele 100 funti po akciji, a do kraja 1719. godine je na njima zaradio 13.000 funti, što bi danas iznosilo oko dva miliona funti. Ali već početkom 1720. godine, uprava kompanije je iznenada postala mnogo ambicioznija. Predložila je britanskom kralju Džordžu Prvom finansijski manevar koji bi preobrazio cjelokupan nacionalni dug Britanije. Svako ko je imao obveznice, anuitete ili bilo koje drugo državno obezbjeđenje mogao je da zamijeni svoj udio za akcije ove kompanije, a ona bi, zauzvrat, smanjila državi kamate na otplatu duga.

U cjieloj priči, ključnu ulogu je odigrao izvjesni Džon Blant, koji je izdašno potkupio ljude u ministarstvu finansija, ali i u britanskom parlamentu, sakupivši tako „kritičnu većinu“ da se ovaj finansijski eksperiment izglasa već u februaru 1720. i stupi na snagu u aprilu iste godine.

Ulagačima na berzi je istovremeno bačena udica da je kompanija našla nepregledne rezerve zlata u Južnoj Americi i da im je ovo jedinstvena prilika da ostvare mnogo veću dobit, nego što su to skromni prinosi na obveznice. Da bi ova šema profunkcionisala, bilo je potrebno još samo da cijena akcija počne da raste i da ostane visoka dovoljno dugo da podstakne pohlepu među investitorima.

I počela je da raste, toliko da je to proljeće u Britaniji preraslo u berzansko ludilo za pamćenje. Akcije „Južnog mora“ su postale bestseler na berzi, dostigavši vrijednost od 352 funte po akciji već u aprilu, da bi u maju cijena skočila na 487 funti po akciji i nastavila da raste. Kasnija istraga je utvrdila da je ovakav rast imao i pomoć „iza kulisa“. Uprava „Južnog mora“ je činila sve da podstakne rast, od pozajmljivanja novca za kupovinu akcija i organizovanja tajnog otkupa dionica, do vrlo agresivne upotrebe ranih oblika finansijskih derivata i „još mnogo toga“ kako su naveli istražitelji u svojim izvještajima.

Mnogi savremenici su, takođe, zabiježili berzansku pomamu koja se odvijala u Londonu, među njima i slavni pisac Danijel Defo, koji se žalio kako nije mogao da čuje propovijed u crkvi od vike raspomamljenih ulagača na ulici: „Da li cijena raste?“ „Ne raste, leti!“

Zbogom razumu

Njutn je trgujući akcijama „Južnog mora“ po cijenama od 400 do 500 funti, za samo nekoliko nedjelja ostvario dobit od 7.000 funti, uz prinos od 100 odsto. Prodao je skoro sve svoje akcije u ovoj kompaniji i zapisao u svom dnevniku da je već dovoljno zaradio na ovoj trgovini. U tom trenutku je i dalje imao obveznice u vrijednosti od 19.000 funti, ali ih nije mijenjao za kupovinu novih dionica u ustalasalom „Južnom moru“. Da je Njutn ostao pri ovoj trezvenoj odluci i odolio pohlepi, ostao bi bogat čovjek, sa imovinom koja je daleko prevazilazila njegova godišnja primanja kao profesora na Univerzitetu u Kembridžu.

Ali već u junu iste godine, cijena pojedinačne akcije „Južnog mora“ je skočila na 595 funti, potom na 720 funti, pa na 770 funti… Vrijednost akcija je za samo nekoliko mjeseci porasla gotovo osam puta i na hiljade ljudi koji su njima trgovali odjednom su zgrnuli bogatstvo. Sredinom juna, Njutn više nije mogao da podnese pomisao na toliki novac koji je „prerano izgubio“ prodajom akcija, i počeo je da ih kupuje. Polovinom avgusta plaćao je 700, a potom i 1.000 funti po akciji, dvostruko više od cijene po kojoj je te iste akcije prodavao u proljeće. Zarada koju je prethodno ostvario i gotovo cjelokupna njegova imovina sada su zavisile od toga kuda će otploviti akcije „Južnog mora“.

Kasnog ljeta, dionicama se već trgovalo u prilično uskom rasponu, između 800 i 900 funti po akciji. Kada su ulagači krajem avgusta počeli da gube povjerenje, cijena jedne dionice je iznosila 810 funti. Za nedjelju dana, mogla je da se kupi za 700 funti. Onda je 14. septembra pala na 570 funti i od tog trenutka je počeo sunovrat. Već početkom oktobra jedna akcija kompanije „Južno more“ je vrijedjela svega 290 funti, početkom novembra manje od 200 funti, a tržište se potpuno urušilo do Božića 1721. godine.

Njutn je za samo nekoliko mjeseci pretrpio katastrofalan gubitak, koji bi danas iznosio oko četiri miliona dolara! Njutna je godinama grizla činjenica da ga je njegova sposobnost za objektivnu analizu iznevjerila kada mu je bila najpotrebnija. Ostale su zapisane riječi slavnog naučnika, u tom trenutku ojađenog i bijesnog akcionara: „Mogu u detalje da izračunam kretanje nebeskih tijela, ali ne i pomahnitalost ljudi!” Do svoje smrti 1728. godine, zabranio je bilo kome da izgovori riječi „Južno more“ u njegovom prisustvu.

Novi britanski parlament je odmah posle kraha koji je izazvala afera sa akcijama „Južnog mora“, donio mjere za sprečavanje sličnih katastrofa na berzanskom tržištu. Taj obrazac da se dozvoli pregrijavanje pa da se tek naknadno reaguje, kada se dogodi finansijski zemljotres, ponavlja se do današnjeg dana, zaključuje Levenson. Što se tiče katastrofe koju je Isak Njutn doživio na berzi, ona je dokaz da su i najpametniji investitori samima sebi najveći neprijatelji, poručuje američki profesor.

Piše: Zorica Žarković

Izvor: Bif.rs