Centralna Azija izgleda prolazi kroz najgori deža vi kako novi ekonomski potres dolazi u region, samo ovog puta s dodatnim lošim vijestima, piše redakcija Radija Slobodna Evropa na engleskom jeziku.

Potres znači da je cijena nafte drastično pala na svjetskim tržištima – koliko i 2014. godine.

Za pet centralnoazijskih zemalja – bilo da im prihodi zavise od ugljovodoničnog izvoza ili doznaka miliona migrantskih radnika iz Rusije – smanjenje cijena nafte prije šest godina nagovijestilo je značajne padove njihovih ekonomija.

Turkmenistan se, na primjer, još nije ekonomski oporavio od pada cijene prirodnog gasa koji je pratio smanjenje cijena nafte, mada većina krivice neuspjeha Turkmenistana da se oporavi leži u manjku diplomatskih ili spoljnotrgovinskih vještina njegove vlade.

Neke vlade centralne Azije već su krenule da sprečavaju probleme s kojima su se suočile 2014. i postoje neki razlozi da se misli da poteškoće koje su tada zadesile region, ovog puta neće biti tako ozbiljne.

Ali dodatne loše vijesti – širenje korona virusa i prateće globalno usporavanje proizvodnje i trgovine – nije bilo 2014. i zasigurno će povećati nevolje koje čekaju centralnu Aziju.

Slanje novca kući

Tadžikistan i Kirgistan su među zemljama koje najviše zavise od doznake (trenutno zauzimaju četvrto i peto mjesto), a velika većina migrantskih radnika iz te dvije zemlje radi u Rusiji.

Među migrantskim radnicima iz centralne Azije, Uzbekistanci zapravo šalju najviše novca iz Rusije. Procenat uzbekistanskog bruto domaćeg proizvoda (BDP) u 2013. od doznaka je bio samo 9,69, mada je pao na 3,74 u 2015. godini, pokazuju podaci Svjetske banke.

Zanimljivo je da su od dolaska predsjednika Šavkata Mirzijojeva na vlast krajem 2016. – i značajnog poboljšanja odnos Rusije i Uzbekistana – doznake povećane da bi pokrivale nekih 12 odsto uzbekistanskog BDP-a 2017. godine i 15 odsto 2018. godine.

Prema podacima Svjetske banke, doznake su činile gotovo 44 odsto BDP-a Tadžikistana u 2013. godini, nešto više od 37 odsto u 2014. godini, što je palo na ispod 29 odsto u 2015. godini i na nešto manje od 27 odsto u 2016. godini. Udio u BDP-u je porastao na 31 odsto u 2017. godini, a 2018. godine je bio 29 odsto.

Doznake su činile oko 30 odsto kirgistanskog BDP-a 2014. i pale su na oko 25 odsto 2015. Povećale su se na oko 29 odsto u 2016. godini i na 33 odsto u 2018. godini.

Pčetkom 2016. Narodna banka Tadžikistana saopštila je da su tadžikistanski migrantski radnici iz Rusije poslali više rublji 2015. nego 2014. godine, ali je devalvacija rublje značila da je novac poslat u Tadžikistan vrijedio 33 odsto manje 2015. godine. Između 2014. i 2015. godine vrijednost ruske rublje je pala sa 32,85 za jedan dolar na 72,69 za jedan dolar.

Kurs ruske valute 3. marta ove godine je bio oko 66 rublji za jedan dolar, a nedjelju dana kasnije 71 rublju za jedan dolara (mada je 9. marta bio 74 rublje za dolar).

Šta je drugačije ovog puta?

Zdravlje ruske privrede je naravno od vitalnog značaja za centralnoazijske privrede.

S najavom ekonomskih problema Moskve, rusko Ministarstvo finansija 9. marta je saopštilo da zemlja ima dovoljno resursa da izdrži šest do 10 godina ako cijena nafte bude 25 do 30 dolara za barel.

Ministarstvo finansija, međutim, možda samo pokušava da djeluje smireno i situacija bi se mogla pogoršati.

Predsjednik Vladimir Putin je upravo napravio potez koji bi mogao da obezbijedio da ostane ruski lider u mnogim narednim godinama, ali s anketama koje pokazuju da mu se smanjuje podrška javnosti, Kremlj će željeti da izbjegne pad vrijednosti rublje.

To bi makar trebalo da odloži neke posljedice na doznake migrantskih radnika iz centralne Azije kakve su zabilježene 2015. i 2016. godine.

Ako ne Rusija, gdje onda?

Ako rublja ponovo potone, to će centralnoj Aziji napraviti još jedan problem.

Broj migrantskih radnika iz Kirgistana u Rusiju se 2015. zapravo povećao za dva odsto, nesumnjivo zahvaljujući ulasku Kirgistana te godine u Evroazijsku ekonomsku uniju pod vođstvom Rusije, što građanima država članica omogućava bolje prilike za posao u Rusiji.

Ruska Federalna služba za migracije, međutim, saopštila je da se broj migrantskih radnika iz Tadžikistana smanjio za 3,8 odsto (oko 35.000), a iz Uzbekistana za 4,1 odsto (oko 80.000 ljudi) u 2015. godini.

Neki su se možda vratili kući i predsjednik Tadžikistana Emomali Rahmon nedavno je rekao da je broj tadžikistanskih migranatskih radnika smanjio na oko 486.000.

Međutim, za migrantske radnike iz centralne Azije postojale su druge opcije prije pet ili šest godina kada su mogli da odluče da odu u zemlje Bliskog Istoka, Tursku, Japan ili Južnu Koreju.

Sa širenjem korona virusa, mnoge zemlje ograničavaju ulazak, dok se oni koji uđu suočavaju s pojačanim kontrolama.

Mogućnost putovanja do bilo kojih od navedenih mjesta zarad posla biće smanjena.

To bi moglo dovesti do toga da se više ljudi vrati kući, ali će teško naći posao u Kirgistanu, Tadžikistanu i Uzbekistanu. Dodavanje hiljada radno sposobnih građana u redove nezaposlenih u tim zemljama dodatno će povećati nezadovoljstvo javnosti u tim društvima.

Vruhednost novca

Nacionalna valuta Kirgistana, som, počela je 2015. godinu po kursu od 58,89 soma za dolar, a 2016. po kursu od 75,89 soma za dolar.

Kirgistanska Narodna banka imala je 16 valutnih intervencija 2015. godine, potrošivši oko 37 miliona dolara da podrži som, i 12 takvih intervencija samo u januaru 2016. godine, potrošivši gotovo 54 miliona dolara.

Kurs je 3. marta 2020. bio oko 69,8 soma za jedan dolar, a 10. marta 74 som za dolar.

Šef Narodne banke Kirgistana Tolkun Abdigulov rekao je 11. marta da neće biti velikih problema u trenutnoj situaciji, ali je dodao da je prethodnog dana banka intervenisala da bi podržala valutu, “pošto je bila velika potražnja (za čvrstom valutom) i izbila panika”.

Tadžikistanska valuta 2015. godinu je počela kursom od 5,3 somonija za jedan dolar, a 2016. odnosom 7,1 prema jedan.

Narodna banka Tadžikistana je 2015. godine potrošila oko 452 miliona dolara za odbranu somonija.

Kurs somonija je 3. marta 2020. bio 9,68 za jedan dolar, a približno isto je vrijedio 10. marta.

Ono što je sada drugačije u odnosu na 2014. godinu jeste da uticaj mogućeg ekonomskog pada u Rusiji možda neće biti snažan kao prije šest godina.

Vlade centralne Azije su stekle iskustvo iz prethodnog pada cijena nafte i najave centralnih banaka u Kazahstanu i Kirgistanu ukazuju na to da vlade u tim zemljama rano reaguju radi sprečavanja problema s valutama.

Međutim, Kirgistan i Tadžikistan posebno imaju ograničene rezerve i ne mogu stalno intervenisati da bi podržali svoje valute.

Naftni i gasni baroni

Naravno, dvije centralnoazijske zemlje čiji prihodi zavise od izvoza nafte i gasa – Kazahstan i Turkmenistan – prve su koje će biti pogođene padom cijene nafte.

Kazahstan je bio daleko najteže pogođena zemlja centralne Aziji kada su posljednji put nastupila teška ekonomska vremena, ali je to djelimično bio rezultat odluke od 20. avgusta 2015. godine da se dozvoli plutajući kurs nacionalne valute tenge.

Tog dana kurs je otišao sa 188 tengi za jedan dolar na 255 tengi za dolar i do početka 2016. godine na 340 tengi za dolar.

Kazahstanska vlada revidirala je budžet tri puta 2015. s nastavkom pada cijena nafte.

Mnogi ljudi u Kazahstanu koji su uzeli devizne kredite za automobile, kuće ili druge velike kupovine u uzbudljivoj deceniji koja je prethodila devalvaciji tenge praktično su uništeni.

Retrospektivno, taj nagli pad u privredi može se smatrati pokretačem socijalnih nemira koji su iz različitih razloga evoluirali u nedavne protestne skupove i demonstracije u Kazahstanu.

Kazahstanska vlada je ovog puta brzo djelovala da podrži tenge, objavivši 9. marta da planira valutne intervencije da bi se “osigurala stabilizacija deviznog tržišta i finansijska stabilnost”. A 10. marta, šef centralne banke Jerbolat Dosajev je objavio da banka povećava svoju kamatu sa 9,25 odsto na 12 odsto kako bi ublažila pritisak na tenge.

I pored toga kurs je s oko 380 tengi za dolar 3. marta otišao na gotovo 400 tengi za dolar 10. marta.

Kazahstanski ministar energetike Nurlan Nogajev rekao je 7. marta da će njegova zemlja preduzeti korake za smanjenje troškova.

“Računali smo cijenu nafte na 50 do 55 dolara (po barelu). Ako padne na 40 dolara i niže, vlada ima plan za optimizaciju troškova i već radimo na tome”, rekao je on.

Cijena referentne nafte Brent bila je ispod 40 dolara za barel već 11. marta.

Kazahstan je nagovijestio da neće povećavati proizvodnju da nadoknadi pad cijene nafte, mada se ta odluka može promijeniti.

U Turkmenistanu je toliko loše upravljanje da je malo vjerovatno da vlada može ili da će preduzeti ikakve vanredne mjere da spriječi dolazeću krizu.

“Evropske cijene”

Prije desetak godina, Turkmenistan je računao da će svoj gas prodavati po “evropskim cijenama” koje su tada bile iznad 300 dolara za 1.000 kubnih metara.

Izvještaj iz decembra 2019. navodi da je cijena ruskog gasa za Evropu u trećem kvartalu te godine pala na 169,8 dolara za 1.000 kubnih metara.

To je bilo za isporuke ruskog gasa u Evropu. Turkmenistanski gas nema šanse da se prodaje gas po toj cijeni.

Sada je, međutim, razlika u tome što je Rusija početkom 2016. godine jednostrano poništila ugovor o kupovini turkmenistanskog gasa. Do tada je ruski uvoz turkmenistanskog gasa opao s oko 40 milijardi kubnih metara 2008. na četiri milijarde kubnih metara 2015. godine.

Konačno, 2019. godine, kada je Turkmenistan bio duboko u ekonomskoj krizi, Rusija je pristala da nastavi kupovinu relativno skromne količine turkmenistanskog gasa – oko 5,5 milijardi kubnih metara – po saopštenoj cijeni od “ne više od 110 dolara za 1.000 kubnih metara”.

Pošto cijena gasa slijedi smanjenje cena nafte u narednim nedjeljama i mjesecima, 110 dolara po 1.000 kubnih metara može do kraja godine djelovati velikodušno.

Turkmenistan je početkom 2017. godine prekinuo isporuke gasa Iranu navodeći iranski dug od oko dvije milijarde dolara za isporuke od prije gotovo deceniju ranije. Iran osporava količinu i kvalitet dobijenog gasa. Kasnije nije bilo značajnog pomaka ka obnavljanju isporuka turkmenistanskog gasa Iranu, mada je Turkmenistanu očajnički potreban taj ili neki drugi izvor prihoda.

Time Turkmenistan ostaje samo s Kinom kao velikim kupcem gasa, ali Ašhabat duguje Kini milijarde dolara za zajmove za razvoj turkmenistanskih gasnih polja i izgradnju gasovoda koji dovode turkmenistanski gas do Kine. Nepoznati procenat isporuka gasa iz Turkmenistana u Kinu ide ka otplati tih kineskih zajmova.

Rojters (Reuters) je 5. marta izvijestio da se, zbog izbijanja korona virusa u Kini, vodeći uvoznik gasa u toj zemlji PetroČajna, pozvao na klauzulu “viša sila” u uvozu gasa.

Rojters je citirao “izvor s direktnim saznanjima o situaciji” koji je rekao da će “rezovi u snabdijevanju srazmjerno pasti na dobavljače, ali da će dobavljači LNG-a (tečnog prirodnog gasa) osetiti manji uticaj u odnosu na one s cjevovodima”.

Sama proporcija nije navedena, mada je 11. marta kazahstanski ministar energetike Nogajev rekao da će “na zahtjev Kine” Kazahstan smanjiti količinu gasa koju pumpa u tri gasovoda kroz njegovu teritoriju od Turkmenistana do Kine za 20-25 odsto. Izgleda da bi 20 do 25 odsto bilo srazmerno smanjenje za sve koji prodaju gas Kini preko cjevovoda.

Tri cjevovoda od Turkmenistana do Kine – A, B i C – imaće kapacitet od oko 55 milijardi kubnih metara godišnje kada dostignu pun kapacitet, čemu su se već približila. Budući da tri gasovoda takođe prolaze kroz Uzbekistan i Kazahstan, ove dvije zemlje mogu isporučiti do 10 milijardi kubnih metara svog gasa u Kinu, mada dosad nijedna nije toliko poslala kroz gasovode.

Turkmenistan se sada suočava ne samo s nižim cijenama za svoj gas, već takođe gleda kako privremeno gubi do jedne četvrtine prihoda koji dobija iz Kine. Kako bi se dobila jasnija slika – Turkmenistan vjerovatno izvozi blizu 35 milijardi kubnih metara dodijeljenih za njegov gas u tri cjevovoda, ali to će se sada smanjiti za negdje između sedam i osam milijardi kubnih metara, što je više od količine gasa koji je Turkmenistan upravo počeo da prodaje Rusiji.

Postoji nada da je kazahstanska vlada naučila lekciju iz iskustva od prije pet i šest godina, ali ima novog predsjednika, barem po imenu.

Kazahstanski predsjednik Kasim-Žomart Tokajev (levo) sa svojim prethodnikom Nursultanom Nazarbajevim
Kasim-Žomart Tokajev stupio je na funkciju predsjednika u martu 2019. godine, kada je prvi i jedini predsjednik Kazahstana Nursultan Nazarbajev objavio da se povlači. Jasno je da je Nazarbajev još uvjek vodi glavnu riječ u Kazahstanu, ali je promjena predsjednika obodrila one u zemlji koji čekaju na promjene.

U proteklih godinu dana u Kazahstanu je vjerovatno bilo više demonstracija iz raznih razloga, nego što je bilo zajedno u 10 godina prije 2019.

Zahtjevi za boljim socijalnim davanjima bili su u središtu protesta, često zaposlenih majki s velikim porodicama. Vlada je obećala povećanje davanja i sprovela neke promjene, ali ako privreda ponovo krene na dolje, biće teško da ispuni sva obećanja.

Nazarbajev je prebrodio prethodni period ekonomskog pada, dijelom i zato što je bio jedini predsjednik koji je ta država imala, a i Kazahstan je završavao produženi period ekonomskog rasta. Još jedan ekonomski pad tako brzo poslije nedavnih teških vremena staviće ogroman pritisak na vladu Tokajeva.

Vrijedi spomenuti da i Uzbekistan ima drugačijeg lidera nego 2014. godine, ali Uzbekistan zapravo ima razlog da se nada se da će Šavkat Mirzijojev biti efikasniji u rješavanju dolazeće ekonomske krize nego njegov prethodnik.

Reakcija prvog predsjednika Islama Karimova na ekonomske probleme prije pet ili šest godina bila je da skoro ništa ne radi. Uzbekistan je već bio samodovoljan kad je riječ o mnogim potrebama i kako je privreda zemlje trpjela udarce, Karimov nije imao preduzeo značajne poteze da ublaži situaciju.

Mirzijojev je, ako ništa drugo, pokazao više energije na funkciji i spremnost da proba nove načine da izvuče Uzbekistan iz ekonomskih nevolja koje je ostavio Karimov.

Jedan novi faktor koji će pogoditi sve zemlje centralne Azije je generalno usporavanje kineske privrede usled izbijanja korona virusa i pratećih smanjenja proizvodnje.

Smanjenje u uvozu gasa je jedan primjer, ali prije pet ili šest godina Kina je još uvjek imala mnogo novca da troši i to je činila nastavljanjem ulaganja u projekte u centralnoj Aziji i – neki bi dodali – povećavajući dugove tih zemalja prema Kini. Centralnoazijske države ovog puta neće moći da se oslone od dobijanja tolikih količina kineskog novca.

U centralnoj Aziji niko ne želi ekonomske probleme koji su izgleda na vidiku. Možda su zemlje spremnije da rješavaju neke aspekte tih problema, ali se zasigurno mnogi nadaju kao kazahstanski ministar energetike Nogajev, koji je prilikom najave smanjenja izvoza gasa Kini spomenuo da postoji nada za još jedan sastanak OPEK-a i zemalja izvoznica nafte van te organizacije kako bi se popravila šteta nastala kada je njihov sastanak 6. marta prekinut usred dubokih nesuglasica.