Neoliberalni tržišni kapitalizam je prebrutalan za većinu ljudi i nije fer, čak ni od onih koji uspiju da se snađu, očekivati da će se snaći svi. Oni koji se “ne snađu” nisu problem samo sebi, oni su problem svima. Taj koji se nije snašao opljačkaće na ulici ovog koji se snašao, to je neizbejžno.

Kada zato postavimo pitanje “šta da se radi?”, mnogi će iako shvataju u koliko lošem sistemu živimo, odmah odbaciti bilo kakvu ideju ponovnog koketiranja sa socijalizmom tvrdeći kako je taj sistem propao jer nije funkcionisao.

Stvar je u tome da se nešto itekako mora preduzeti jer situacija bi u većem dijelu Evrope uskoro mogla da postane neizdrživa.

Jedno od zanimljivih rješenja je bezuslovni osnovni dohodak. Riječ je o velikoj ideji koja bi mogla postati nužnost.

O čemu se zapravo radi? Riječ je, kako i naziv govori, o osnovnom dohotku, ili količini novca kojeg prima, bezuslovno, svaki građanin jedne zemlje. To nije socijalna pomoć, ovaj osnovni dohodak se prema ovoj ideji isplaćuje bez uslova svakom građaninu bez obzira kakav bio njegov socijalni status.

Novac isplaćuje vlada ili neka druga javna institucija svima, svakog mjeseca. Dakle, to je novac kojeg pojedinac dobija uz ono što dobija kao zaradu za svoj posao.

Koliko bi trebalo da iznosi taj osnovni dohodak? Idealno, trebalo bi da pokrije sve osnovne životne potrebe pojedinca.

Može li ova ideja zaživjeti unutar kapitalističkog sistema? To i jeste poenta. Cilj ovog dohotka je ublažiti surovost kapitalističkog sistema.

Osnovni dohodak treba da poveća jednakost društva, solidarnost, veću pravednost u raspodjeli društvenog bogatstva, ali i – što je itekako bitno – dostojanstvo pojedinca.

Ako novac stiže bezuslovno svakog mjeseca, hoće li iko raditi?

To je vjerovatno jedno od prvih pitanja koje se javlja pri spomenu obaveznog osnovnog dohotka, uz pitanje “otkud novac?” (o tome kasnije u tekstu).

Mnogi kritičari ističu kako bi ljudi jednostavno izgubili inicijativu za radom kada bi znali da će im novac, koji će pokrivati njihove osnovne potrebe, stizati svakog prvoga u mjesecu.

Činjenica jeste da neki, ili čak mnogi, primaoci socijalne pomoći nemaju neku veliku ambiciju da traže posao. Ali, osnovni dohodak nije socijalna pomoć – naime, kada primalac socijalne pomoći nađe posao onda će tu pomoć i izgubiti (zato mnogi od njih rade na crno). U slučaju osnovnog dohotka to nije slučaj, on će i dalje stizati, samo će pojedinac, ako nađe posao, od sada imati još i više novca, dakle veći životni standard.

Neki eksperimenti su već napravljeni. Pilot projekat osnovnog dohotka pokušan je u Namibiji 2008. i 2009. Ljudi u naselju u kojem je projekat pokrenut postali su ekonomski još aktivniji i pokretali su vlastita poslovanja. Svakako, projekt bi valjalo pokrenuti i negdje u Evropi jer situacija u Namibiji ipak je znatno drugačija.

Testiranja se provode i danas na nekoliko mjesta u svetu, ali može se pretpostaviti da će rezultati biti univerzalno pozitivni. Ljudi koji imaju nešto često požele da imaju još, potrudiće se. Ovi koji nemaju ništa često upadaju u začarani krug apatije i ne preduzimaju ništa.

Kako finansirati obvezni osnovni dohodak?

To je drugo ključno pitanje – gdje naći toliki novac? Ima raznih predloga – ljevičari su skloni zajedničkoj imovini sredstava proizvodnje, drugi predlažu poreze.

Uzmimo kao primjer Hrvatsku. Hrvatska ima oko 4,2 miliona ljudi i godišnji BDP od oko 87 milijardi dolara. Recimo da svakom stanovniku minimalno mjesečno treba oko 300 dolara. To je oko 1,26 milijarde dolara mjesečno za obvezni osnovni dohodak. Izvodivo? Svakako, trebalo bi ekonomiju zaokrenuti u tom pravcu i jasno je da bi ovakav eksperiment teško zaživio samo u Hrvatskoj (odnosno, bilo bi lakše da s istim krenu i veće zemlje), no, reći da je osnovni dohodak “utopija” bilo bi neozbiljno.

Gdje se još može namaknuti novac? Gledajmo to ovako – osnovni dohodak bi, bez imalo sumnje, znatno smanjio stopu kriminala, a samim tim se može smanjiti broj policajaca, broj sudova, broj zatvora…

Naravno, većina novca bi se morala dobijati od poreza. Trebalo bi svakako povećati poreze za korporacije, ali iste ne bi trebalo da se bune jer ljudi koji budu dobijali osnovni dohodak, višak novca neće stavljati pod krevete nego će ga trošiti. Bez lične potrošnje tržišne ekonomije propadaju, to je svima jasno.

Osnovni dohodak i ideologija

Nije nikakvo iznenađenje da osnovni dohodak primarno zagovaraju socijalistički ekonomisti, no, ideja ima oslonac i od strane pojedinih desničarskih ekonomista. Neki od njih ističu kako bi osnovni dohodak smanjio potrebu za glomaznom birokratijom koja često postoji u socijalnim državama.

Nadalje, ako imaju imalo taktičnosti, za osnovni dohodak bi možda više od svih trebalo da se zalažu upravo kapitalisti. U suprotnom samo će dolaziti do sve većih klasnih razlika, a klasni jaz prije ili kasnije završava revolucijom.

O bezuslovnom osnovnom dohotku se svakako još uvjek premalo govori, ali to se mora promijeniti. Ljudi ga ne mogu tražiti ako za njega nisu čuli.

Osnovni dohodak kao nova velika ideja

O konceptu osnovnog dohotka razgovara se još od 70-ih godina, ali u posljednje vrijeme diskusija postaje intenzivnija, svakako zahvaljujući krizi u Evropi.

Djelimičnih implementacija ima širom svijeta, a zanimljivo je spomenuti kako je Iran prva zemlja koja je uvela nacionalni osnovni dohodak i to još u jesen 2010. Iznos nije velik, 40 dolara mjesečno po glavi stanovnika, ali pokriva neke potrebe.

Kada govorimo o Evropi, zemlja koju treba pratiti je Finska. Naime, njihova Stranka Centar, jedna od četiri najveće stranke u zemlji, kao i stranke Lijeva Alijansa i Zelena Liga, sve zagovaraju uspostavljanje osnovnog dohotka, a već iduće godine finske vlasti pokreću pilot projekt.

Nadalje, posebno je zanimljiva i Švajcarska koja će iduće godine održati referendum po pitanju uvođenja osnovnog dohotka. Diskusija u Švajcarskoj po tom pitanju vodi se još od 80-ih godina, a sada će stanovnici imati pravo da kažu šta misle. Referendum je raspisan nakon što su organizacije koje zagovaraju osnovni dohodak skupile 130.000 potpisa za referendum. Predlaže se obvezni osnovni dohodak u iznosu od 2.500 švajcarskih franaka mjesečno.

Bez obzira o kojoj se zemlji radilo, o osnovnom dohotku bi trebalo da razgovaraju svi. U nedostatku većih ideja, revolucionarnih ideja, ideja o obveznom osnovnom dohotku je u ovom trenutku možda najbolje što imamo.

B92