Brojne su predrasude o različitim generacijama. O generaciji Z (osobama rođenima u periodu od kraja 90-ih do 2010. godine) se govori da je lijena, egoistična i stalno nešto zahtijeva, dok su baby boomeri staromodni i nefleksibilni.

Jedan od najraširenijih klišea o Nijemcima je onaj o njihovoj marljivosti, savjesnosti u obavljanju poslova i tačnosti u radu. I, kao što je to s klišeima često slučaj, i ovaj, uz sve pretjeranosti, ima neku osnovu u realnosti.

Prije svega to važi za generaciju tzv. privrednog čuda nakon Drugog svjetskog rata. Bila je to generacija koja je zemlju razrušenu u ratu unutar nekoliko godina uspjela izgraditi i uzdići među najuspješnije u svijetu, stvorivši od Njemačke jednu od ekonomski najjačih država.

Tu je generaciju, kako je to formulirao njemački historičar Hans Ulrich Weder, krasio “fanatizam postignuća” (Leistungsfanatismus): socijaliziranu u godinama nacionalsocijalizma, za nju su rad i učinak bili ključni identifikacijski faktori. Traumatizirani ratom, kapitulacijom i nacizmom pripadnici te generacije su se manje bavili politikom, a svu su energiju usmjerili na rad, uspjeh i materijalni napredak.

Mada se nakon njih nadolazeća generacija baby boomera (osobe rođene između 1950. i 1969.) u društvenoj i političkoj sferi profilirala u izrazitoj suprotnosti naspram svojih u nacizmu odraslih roditelja, na polju rada ona je preuzela njihove ideale. U svojoj nedavno objavljenoj knjizi “Rastanak s boomerima” ugledni sociolog Heinz Bude je naglasio da su i za tu generaciju učinak te uspjeh u radu i kroz rad često središnji elementi i glavni sadržaji života.

Neki novi klinci

No, vremena su se promijenila. Dok baby boomeri polako odlaze u penziju, jedna nova generacija sve više ulazi na tržište rada – generacija Z. Ona drugačije razmišlja, za sebe postavlja sasvim druge prioritete. Na pitanje: “Živim li da bih radio ili radim da bih živio”, oni odgovaraju jasnim odabirom ove druge opcije.

Otuda ne čudi da i o ovoj novoj generaciji već kruže klišei: oni su lijeni, željeli bi malo raditi, ali puno zarađivati, nepostojani su i ne žele se obavezivati, kada je o radu riječ, prije svega se brinu o svojoj ravnoteži između posla i privatnog života – uravnoteženosti između vremena provedenog na radu i slobodnog vremena.

Do sada su to bili dojmovi ili predrasude koje su u pravilu formulirali baby boomeri. Institut za istraživanje generacija je objavio studiju “New Work i i četverodnevna radna sedmica nisu ključ uspjeha” kojom se želi naučno pokazati koliko su ti klišei utemeljeni u stvarnosti.

Za mišljenje o tom sedmičnom modelu upitano je 1.132 ljudi, 88 posto pripadnika generacije Z se izjasnilo za uvođenje četverodnevne radne sedmice, ali za istu platu. Slično su se izjasnili i pripadnici nešto starije generacije, tzv. milenijalaca (osobe rođene u periodu od početka 80-ih do kraja 90-ih godina), ali razlika je u tome što mladi iz generacije Z svoje zahtjeve izražavaju znatno jasnije i ofanzivnije. Razlog je prije svega u realnoj situaciji na tržištu rada u Njemačkoj.

Mušterije umjesto zaposlenika

U zemlji se, naime, posvuda već osjeća nedostatak radne snage, a to će se u skoroj budućnosti još povećati. Zbog negativnog demografskog razvoja i odlaska velikog broja baby boomera u penziju će, prema procjenama Instituta za istraživanje rada i zaposlenosti, do 2035. u Njemačkoj nedostajati sedam miliona radnika. To pripadnike generacije Z dovodi u situaciju da mogu birati gdje će se i kada zaposliti i pod kojim uslovima.

Voditelj Instituta za istraživanje generacija i autor studije o generaciji Z Rudiger Maas je kazao da se sada firme moraju takmičiti za nove radnike te da time mladi “više nisu zaposlenici, već mušterije”.

Mogu odabrati gdje će raditi, mogu birati između kompanija koje nude njima najpovoljnije uslove. Nije rijetkost da firme već u oglasima za radna mjesta unaprijed nude četverodnevnu radnu sedmicu ili mogućnost rada kod kuće, samo da nekako privuku nove ljude.

Nelagoda na poslu

Najvažniji zaključak studije je da se pripadnici generacije Z zapravo osjećaju prilično nelagodno u svijetu rada. To pokazuju različiti rezultati. Samo 13 posto osjeća se kao da su dio kolektiva, dok ih je u generaciji baby boomera dvostruko više – 26 posto.

Na pitanje: “Zadaci koje moram obaviti na poslu odgovaraju onome što stvarno želim raditi”, samo je 7,5 posto pripadnika generacije Z odgovorilo potvrdno. Među baby boomerima, pak, njih 22,14 posto potpuno se slaže s ovom tvrdnjom.

Takvi različiti generacijski stavovi o svijetu rada i prioritetima u životu u mnogim firmama dovode do velikih problema. Dok stariji mladima predbacuju da su sebični, lijeni, samo paze na svoju komociju i nepouzdani su, ovi o starijima govore da su nefleksibilni, staromodni i da obijaju prihvatiti nove tehnologije.

Ti konflikti unutar firmi su već poprimili tolike razmjere da mnoge angažiraju odlično plaćene vanjske savjetnike kojima je glavni cilj posredovati u sporovima i objasniti starijima kako razmišlja generacija Z.

A oni žele promjene: fleksibilne modele radnog vremena, spremnost na prihvaćanje novih tehnoloških rješenja, ukidanje krutih hijerarhijskih struktura i transparentnost u procesima donošenju odluka. To nema veze s lijenošću, već s modernim vremenima i promijenjenom situacijom na tržištu rada, piše Deutsche Welle.

Klix.ba