Često se priča o sferama interesa, novom Hladnom ratu, labavim nadnacionalnim organizacijama, poput BRIKS-a, koje se u širokoj javnosti doživljavaju kao oformljeni blokovi u novoj podjeli svijeta. Takve predstave ne korespondiraju sa realnošću.

Primjera radi, politička trvenja između Indije i Kine su toliko velika da se mjestimično izlivaju u male lokalizovane ratove u podijeljenom Kašmiru, a pritom su obije države deo pomenutog BRIKS-a (čiji naziv, uzgred budi rečeno, predstavlja skraćenicu prvih slova zajedno uzetih naziva država članica sa engleskog jezika).

Savremeni načini komunikacije čine kulturnu globalizaciju neminovnom – Balkanac i Amerikanac koji su obojica antivakseri, dijele više zajedničkih vrijednosti od dvojice Balkanaca od kojih je jedan poklonik konspirološke paradigme, a drugi globalizacijske (kosmopolitske). To i jeste kulturna globalizacija, onda se ogledala i u ranijim periodima, kao kada su u 19. vijeku evropske aristokrate iz različitih zemalja posjećivale iste turističke ili akademske centre. Zajedno su zauzimali isti kulturni prostor i Rusi, i Nemci, i Britanci, i Francuzi.

Niži nivo infrastrukturne povezanosti i niži standard života jednostavno je onemogućavao većinske dijelove društva da budu skupa umreženi, danas je to moguće. Otuda prosječni mladi Beograđanin zna više o tome šta se dešava na američkoj političkoj sceni, nego na lokalnom ili regionalnom nivou u samoj Srbiji. Ukoliko se silom (kontrolom interneta u autokratskim ili totalitarnim državama) ne prekine globalna komunikacijska povezanost, kulturna globalizacija će nastaviti da raste (bitno je primijetiti da globalizacija ne podrazumijeva liberalne vrijednosti, vrlo lako se mogu širiti i antiliberalne, proces je vrijednosno neutralan, mada pretpostavlja neintervenisanje države kako bi mogao da se nesmetano odvija).

Politička globalizacija je odvojen proces

Politička globalizacija je sasvim odvojen proces i on opet ne podrazumijeva postojanje samo jednog centra. Upravo je nadnacionalna organizacija G20 idealan primjer toga. G20 obuhvata i zapadne i nezapadne države, obuhvata različite političke sisteme, raznolike civilizacije, sasvim drugačije istorijske puteve razvoja, ali koji se naposljetku svi prepliću u visokotehnološkom globalizovanom svijetu.

G20 je organizacija koja predstavlja ekonomske pokretače čitave plane, na države članice otpada oko 80 odsto bruto globalnog proizvoda (GWP, vrijednost koja predstavlja sumu svih pojedinačnih bruto nacionalnih dohodaka), oko 60 odsto međunarodne trgovine, oko 66 odsto svjetske populacije i oko 60 odsto globalne kopnene teritorije.

Zašto G20 uopšte postoji? Ta organizacija ne upravlja svetom niti ima jedan jedini centar, čak se i domaćini godišnjih okupljanja mijenjaju. Ona ima za cilj da u najvećoj mogućoj mjeri koordiniše ekonomsku i političku klimu na globalnom nivou. Određene članice mogu biti u konkurentskim odnosima (na primjer SAD i Kina) ili čak u neprijateljskim (Rusija i Zapad), oni se uprkos tome sastaju jer je globalizacija činjenica, ona je dio realnosti koja ne može biti ignorisana. Onda kada globalizacija bude zaustavljena, neće ni postojati globalne institucije. Postojanje Ujedinjenih nacija je takođe pokazatelj postojanja:

– globalne (nedovršene) demokratske svijesti, po kojoj svaka država, ma koliko mala bila, ima pravo glasa

– apsolutne povezanosti zemljine kugle, gdje je svaki kutak umrežen sa ostalim tačkama svijeta.

Nedavni samit G20 održan je na ostrvu Bali, u Indoneziji. Naravno da je najveća pažnja bila usmjerena na rat u Ukrajini i kako će zapadnim zemljama poći za rukom da formulišu osudu ruske invazije, te kako će nezapadne države na to reagovati, kakvu će poziciju one zauzeti. Zamislimo da u 17. vijeku čitav svijet osjeća prijetnju rata između samo dve države, to bi bilo nemoguće i ne samo zato što svi dielovi Zemlje nisu još uvjek znali za postojanje jedni drugih, već i zato što ratovi nisu imali dugoročne globalne ekonomske posljedice kao što to imaju danas.

Rat u eri globalizacije najveći ekonomski i politički rizik

Kao dodatak, razumijemo da globalizacija postoji i prije ere interneta, ona je u njoj samo ubrzana, shvatamo da je Liga naroda osuđivala i italijanski rat u Abisiniji, sovjetski protiv Finske, japanski u Kini i tome slično. Shodno tome, tehnologija spaja ljude, spaja kontinente, željeli mi to ili ne. Pomenuto spajanje dovodi do međuzavisnosti, a međuzavisnost do povećanih rizika svakog ekonomskog ili političkog čina koji nadilazi lokalni nivo.

Nacionalni interesi više nisu jedini na koje se mora obratiti pažnja, mada svakako nastavljaju da budu važni. Pojavljuju se i interesi koji mogu biti globalni ili kontinentalni. Jedan započeti rat u regionu vitalnom za globalnu ekonomiju, ima uticaja na čitav svijet. Kao što smo vidjeli na primjeru rata u Ukrajini, on može izazvati glad na drugom kontinentu, može podići cijenu sirovina ili gotovih proizvoda, može prekinuti transportne lance, može prouzrokovati milionski egzodus civilnog stanovništva, migrantsku krizu, destabilizaciju unutrašnje politike čitavih zemalja, na koncu, može značiti i uništenje čitave planete kroz nuklearnu lančanu reakciju.

Sve je to značaj globalizacije. Ratovi prethodnih epoha imali su onoliki uticaj koliki je tadašnji nivo tehnologije bio. Rat u vrijeme renesanse, uticao je na više pograničnih država, Napoleonovi ratovi uticali su na Evropu i Bliski istok (čak i na kolonije u obije Amerike), Prvi svjetski rat je već uticao na sve kontinente, ali je njegov uticaj bio prevashodno politički, ne ekonomski, jer je većina društva još uvek živjela u agrarnom svijetu (koji je pratio sopstvena ustaljena pravila proizvodnje i trgovine).

Ratovi u savremenom svijetu imaju efekat talasa, prenose se širom planete i pokreću razne procese kojih ne možemo ni biti svjesni u trenutku dok se rat odvija. Zato je rat u eri globalizacije najveći ekonomski i politički rizik. Zato su ofanzivni ratovi i stavljeni van zakona nakon okončanja Drugog svjetskog rata (što nije zaustavilo izbijanje ratova u potpunosti, ali je broj ratova u novoj epohi smanjen u poređenju sa prethodnim).

Deglobalizacija?

Istraživači globalizacije navode da je isključivo period između dva svjetska rata bio vremenski raspon osjetnog smanjivanja globalizacije, čak je i period Hladnog rata ubrzavao globalizaciju jer se u tom dobu odvijao proces dekolonizacije. Zemlje tada nazivanog “trećeg svijeta” stupile su samostalno na globalnu pozornicu i uključile se u ekonomske tokove sa većom ekonomskom diversifikacijom (kolonijalni ekonomski razvoj usmjeren je isključivo na eksploataciju sirovih resursa). Ipak, globalizacija je toliko uzela maha počevši od završetka Hladnog rata, toliko se brzo razvijala, da je period od 2008. do danas jedini od kraja Prvog svjetskog rata koji je pošao u suprotnom smjeru usporene deglobalizacije (koja se još naziva i “slowbalization”).

Naravno, globalizacija se u datom istorijskom trenutku nalazila na svom istorijskom vrhuncu, onda je došla finansijska kriza, pandemija, ratovi i sankcije, koji su u manjoj mjeri smanjili povezanost planete.

Indeks otvorene trgovine (trade openness index) svjedoči o maksimumu od oko 60 odsto koji je dostignut 2008. godine i smanjenju na nivo od 57,2 odsto 2021. godine. Radi konteksta – 1980. godine je indeks otvorene trgovine bio na nivou od 37,1 odsto.

U tom pogledu, globalizacija se još uvjek ne može dovesti u pitanje, ali nije sigurno da će naš vek biti doba povećane globalizacije, vrlo je moguće da ćemo biti svjedoci procesa deglobalizacije, koji će nas vratiti na nivo kraja Hladnog rata. Deglobalizacija podrazumijeva usporeni tehnološki razvoj i ekonomski rast (usporeniji u poređenju sa procesom globalizacije).

Deglobalizacija će takođe smanjiti međuzavisnost država, što će logički dovesti do povećanja broja vojnih sukoba (što je rizik od rata manji, šanse za sukob su veće). Pritom, kao što je globalizacija bila objektivan proces i deglobalizacija je slična njemu jer su protivrečnosti (ekonomska nejednakost, vojne intervencije, postojanje autokratskih i totalitarnih režima nasuprot demokratijama) koje nisu riješene kroz globalizaciju postale faktori deglobalizacije.

Trenutni proces deglobalizacije zaista je umjeren – svega tri odsto za period od trinaest godina, od 2008. do 2021. godine, dok je globalizacija za period od samo osam godina, od 2000. do 2008. godine, bila povećana za oko 10 odsto.

Izbori čovječanstva nisu uvjek racionalni, prečesto se neadekvatne ambicije i uobraženi status žrtve ispreče ispred logičkog zaključivanja. Takav je bio period između dva svjetska rata, ovaj u kom živimo je veoma sličan njemu, s bitnom razlikom da je svet mnogostruko povezaniji nego tad i da će ljudsko stradanje od svakog velikog konflikta biti tragičnije.

Aleksandar Đokić, politikolog i naučni istraživač

Izvor: Bloomberg Adria