Bojim se da svijet ne prati jesu li kod nas okončane sofističke rasprave renomiranih ekonomista u stilu „nije šija nego vrat“ – odnosno da li je uopšte postojala kriza, ili je to bila samo recesija. Nedovoljno prefinjeni svjetski ekonomisti i političari presjekli su da je 9. avgusta 2007. počela finansijska kriza1) i kvit. Povod za ovoj tekst je manje desetogodišnjica, a više današnje činjenično stanje. Najnoviji podaci PitchBook Data govore da su fondovi Private Equity2) u SAD i Evropi, koji se smatraju uzročnikom krize premašili rekordni nivo koji su imali uoči izbijanja krize i od nekadašnjih 429 milijardi dolara stigli na današnjih 739. Svijet finansija je nezadrživo aktivan, a pisanje o njemu liči na adrenalinom nabijene reportaže iz Las Vegasa – sreća (za malobrojne) i suze (za većinu).
Prateći osamdesetih godina u Njujorku izuzetno aktivne marksiste sa City University of NY prvi put sam povjerovao da je Marks neizjbežna karika u evolucionom razvoju današnjeg homo sapiensa. Marksova teorija o krizama u kapitalizmu ima nebrojeno mnogo visokokvalifikovanih interpretatora koji dokazuju njenu aktuelnost i danas. Postoji Kapital, postoji poglavlje o tendenciji pada profitne stope… i tu su razlozi zašto je Marks opet u modi.
Marksa navodim prije svega zato što bih se rado pomučio njegovim teško razumljivim tumačenjem (današnjeg) poimanja nekih ekonomista kako rast produktivnosti više nije relevantan. U većini razvijenih zemalja produktivnost usporava, pa nije jasno da li je teorija o balansiranom rastu aktivnosti (zero-sum3) activity) samo težnja da se opravda stanje ili pomalo zastrašujuća budućnost. Naime, rapidna automatizacija i robotizacija reflektuju se padom produktivnosti i rastom niskoproduktivnih zaposlenja i niskoplaćenih poslova – tzv. „gig ekonomija“. U pitanju je ostvarenje neoliberalističkog sna – o magičnoj fleksibilnosti rada. Najvidljiviji oblik tog dostignuća su momci što kroz saobraćajni haos velikih gradova prolijeću na biciklima raznoseći (za male pare) poslovnu poštu ili pice i pivo. Prema američkom Birou za radnu statistiku osam od deset najbrže rastućih „zanimanja“ spada u „gig“ kategoriju najnestabilnijih i najniže plaćenih poslova.
O finansijskoj krizi 2007. godine štampano je mnogo knjiga, najviše popularnih, među kojima je i moja pod naslovom Postmoderna vremena. Ona se, kriza a ne knjiga, može rezimirati vrlo kratko: za spasavanje posrnulih banaka, kompanija i spekulanata u svijetu je ubrizgano ukupno 12.300 milijardi dolara. To je za 1.102 milijarde dolara više nego što je bruto domaći proizvod (BDP) Kine koji stvara 1.384.930.000 stanovnika! Najveći dio tog novca, od trenutka kolapsa banke Lehman Brothers 2008. godine, dobile su banke i finansijske ustanove, ali su i pare za sve ostale morale proći kroz banke, uz njihovu proviziju, kako bi formalno bio poštovan princip i država ne bi tim novcem „nacionalizovala“ dužnike i ugrozila svetinju privatnog vlasništva. Nisam čuo ili pročitao da je neko opisujući transakcije spasavanja kapitalizma upotrijebio omiljenu floskulu – „novcem poreznika“.
Novac je upumpavan postupkom nazvanim kvantitativno popuštanje (QE – quantitative easing4)). Smisao je da Centralna banka otkupljuje državne dugove i tako pušta likvidni novac u promet. Time bi, računalo se, bila izazvana i kontrolisana inflacija do 2 odsto, a ona, po teoriji, pokreće ekonomiju. Međutim, posebno kada je EU u pitanju, efekti su bili više nego traljavi, pa se sa 60 milijardi eura prešlo na 80 mjesečnog upumpavanja likvidnog novca ne bi li se pokrenula ekonomija. Dodatna galantnost s „parama poreskih obveznika“ dobila je naziv Helicopter Money5) – figurativno: bacanje novca. Podaci za polovinu ove godine govore da stopa inflacije u EU uprkos „bacanju novca“ iznosi samo 1,3 odsto. Nema inflacije jer i banke i kompanije dobijena likvidna sredstva koriste za otkup sopstvenih akcija (buy-in), koncentrišući vlasništvo i povećavajući rezerve. Novac najmanje stiže u proizvodnju i potrošnju pa otuda nema ni inflacije.
U jednoj studiji krize (Dufour i Orhangazi) moguće je pročitati kako je pomoć upućena ka nisko i srednje razvijenim zemljama (MMF je formirao fond od 1.100 milijardi dolara) iskorišćena da se te ekonomije prinudno otvore za međunarodni kapital i da se u njima sprovedu programi rezanja javne potrošnje. SAD nikada nisu u svoj antikrizni program unele smanjenje svojih izdataka za javnu potrošnju kao lijek za krizu. Enormna administracija i fantastični izdaci za vojsku6) SAD ostali su van dometa borbe protiv krize. Pored toga, više od 3.000 milijardi državnih subvencija dato je na kupovinu „toksičnih akcija“ i rekapitalizaciju finansijskih institucija. Treba li napominjati da je to adrenalinska injekcija „novca poreskih obveznika“ datog za oporavak privatnih gubitnika u zemlji neoliberalnog kapitalizma?
Postoji u ekonomiji termin Paretova optimalnost (Pareto Optimality) koja kaže da pri nepromijenjenom obimu vrijednosti nije moguće poboljšati stanje jedne individue, a da to ne prouzrokuje pogoršanje neke druge u odnosu na stanje prije promjene. U slučaju saniranja finansijske krize, izvršena je vjerovatno najveća nerevolucionarna preraspodjela bogatstva u istoriji. Nesumnjivi dobitnik po Paretovom principu je finansijski sektor, banke kao njegov simbol i špekulantski kapital širom svijeta. Mogućnost da se to obavi bez fizičkog nasilja ima vedriju varijantu u Galbrajtovoj (John Kenneth Galbraith) ciničnoj, često citiranoj dosetki da „budale povremeno treba razdvojiti od novca“. S druge strane, Milton Fridman je kao Pinočeov savjetnik ozbiljno potpirivao oružano rušenje legalne vlasti predsjednika Aljendea, računajući da haos građanskog rata omogućava sprovođenje njegovih (neo)liberalnih mjera, što se legalnim putem ne bi moglo. Uspjeh tog poduhvata dokaz je da ekonomija, uprkos drugačijim tvrdnjama, nije gadljiva na upotrebu sile i da demokratija ume da joj zasmeta.
Mračno nasljeđe krize sada se postepeno prekraja. Prošle sedmice dva američka fonda za nekretnine integrisala su se u kompaniju sa 82.000 nekretnina koje su za bagatelu otkupljivali od banaka kao hipotekarnu zapljenu za neplaćene kredite u vrijeme krize. Visok profit koji se sada može očekivati od pravovremene hazardne kupovine očituje se u berzanskoj procjeni kompanije na 20 milijardi dolara, što je dva i po puta više nego što su iznosile prošlogodišnje aktive oba fonda zajedno. Zaposlenost se vratila u Ameriku; istina realne plate i produktivnost stagniraju, no sve više ljudi smirenije živi i ima volje da kupuje. Banke su čak u boljem stanju nego prije krize – bolje su kapitalizovane „novcem poreskih obveznika“, dakako. Jedino što su neugodno doživjele i one i cijeli finansijski sektor, i politika, i ekonomska elita, jeste gubitak moralnog povjerenja, što njih ne baca u preveliku brigu.
Biolozi tvrde da su krpelji7) i akari jedno te isto, samo što su se krpelji evolucijom specijalizovali da sisaju krv i prenose lajmovu groznicu koja se javlja u ciklusima kao krize u kapitaliazmu. Rekao bih da su mnoge banke podjednako evoluirale u besramne društvene parazite. Danas veliki broj kompanija, naročito onih iz tehnološkog sektora, čuvaju likvidna sredstva u sopstvenim “slamaricama”. Ta sredstva nisu uopšte mala – iznose ukupno 974 milijarde dolara (izvor: Emea – EU institucija). Najvećim dijelom su nastala prelivanjem likvidnih sredstava iz državne blagajne u banke i kompanije. Novac do kog su došle kako bi se pokrenula ekonomija najmanje je otišao u proizvodne svrhe. Mnogo su primamljiviji profiti koji se stiču finansijskim kockanjem, a ne ulaganjem u niskoprofitnu industriju. Opšte urušavanje povjerenja, a posebno u banke, dovelo je visokoprofitne kompanije u situaciju da samoinvestiraju u budućnost kao Tesla, Amazon, Microsoft, Apple… Samo ova posljednja kompanija prema procjenama Moody’s-a ima 246 milijardi dolara van domašaja američkih poreznika i banaka. Po njihovoj računici ukupni iznos je 1.840 milijardi, što je duplo više nego procjene Emea.
Stara je izreka: ako ćemo o moralu, onda u crkvu, a ne u banku. BNP Paribas, nastala kao francusko-holandska banka davno prije krize, postala je multinacionalna, treća po veličini u svijetu. Pod reflektore je pala tek kada je ojadila američke investitore likvidiranjem svojih hedž fondova na početku krize. Otvoren je dosije pa se obznanilo da je pod zelenaškim kamatama davala novac za naoružavanje sudanskoj vladi u vrijeme Darfur krize i embarga OUN. Isto se ponovilo sa Kubom i Iranom, uprkos sankcijama; a optužena je i za tajno kreditiranje vlade Hutua u genocidnom ratu protiv Tutsija u Ruandi. Ukupna novčana kazna od 9 milijardi nije bila u stanju da je poljula, jer je očito zaradila znatno više. Poljuljala ju je kriza, ali je devet godina posle krize ta i takva banka istina pala sa trećeg na osmo mjesto, samo ne zbog kazni i mahinacija nego zbog toga što su se na prva četiri mjesta popele veće i jače kineske banke. Uza sav gubitak povjerenja, sudske procese, smjene rukovdstva, BNP Paribas je prošlu godinu završila sa aktivom od 2.190 milijardi dolara, a računa se da će ove godine premašti predkriznih 2.470 milijardi.
Italija je uzor uspjeha za nesolidne zemlje. Prošla je kroz krizu kao što je prolazila kroz ratove – uvjek bi se na kraju našla na pobjedničkoj strani. Posljednji potresi se smiruju ovih dana. Banca Popolare di Vicenza i Veneto Banca su pale pod stečaj jer su poslovnim prijateljima, rodbini šefova i političkim partijama masovno delile kredite koji nikada neće biti vraćeni. Solomonsko rješenje za njih nađeno je tako što će biti osnovana „loša banka“ (bad bank) u koju će se prenijeti nenaplativa potraživanja i to uvaliti državi, a Banca Intesa se ponudila da za 1 euro preuzme one djelove problematičnih banaka koji se mogu profitabilno koristiti. Naravno, sve se to događa uz mnogo buke, kuknjave i državnog samarićanstva. Veći problem je bio sa nacionalnim bankarskim ponosom – bankom Monte dei Paschi di Siena (MPS), koju su 1472. godine osnovali stočari iz Sijene i koja je najstarija neprekidno aktivna banka na svijetu. Po istom ključu kao i prethodne banke opljačkali su je oni koji su je vodili u sprezi sa političarima, finansijskim špekulantima i industrijskom buržoazijom. Svoj prljavi posao pretvorili su u kuknjavu nad malim štedišama koji će izgubiti ono što su štedjeli cijelog veka… bla, bla, bla… i dražava je odriješila kesu i uz odobrenje Evropske komisije ubrizgala 4,5 milijardi eura. Uz ranije posjedovani dio tako je sa ukupno 53,45 odsto postala dominantni vlasnik.
I ovoga puta je upalio italijanski dominantni trik spasavanja (privatnih) kapitalista „parama poreskih obveznika“. Nisu spasavani mali štediše i sitni biznis nego banka, monstrum, krpelj i njeni spekulanti. Umjesto da su male štediše obeštećene sa po 100.000 eura koliko država garantuje, a da se špekulanti puste niz vodu. Nacionalni bankarski ponos i lažna briga o sitnim štedišama imali su toliku snagu, ili je u pitanju mnogo jači interes, da je čak i EU pristala da odobri protivzakonitu indirektnu nacionalizaciju banke. A bankarski bosovi, kao što je to i u Americi i bilo gdje drugde, na vrijeme su pobjegli uz obilate „zlatne padobrane“ – otpremnine. Direktor MPS dobio je 19 miliona eura za ispraćaj. Najskromniji, Samuele Sorato, generalni direktor banke Popolare di Vicenza, dobio je otpremninu od 4 miliona eura, i još tri plate od po 600.000 eura do odlaska u penziju! A samo penzije takvih su dovoljne da se normalnom čovjeku zavrti u glavi. Recimo, penzionisani direktor nevelike milanske Interbanke Mauro Gambro prima 52.000 eura penzije (istina bruto). Za ostale nisam našao podatke, ali ne vjerujem da imaju problema da se protegnu s parama do narednog mjeseca.
U Italiji se ipak jedna politička aglomeracija pobunila: „Pokret 5 zvjezdica“ (M5S)8) prekidao je ekspoze ministra finansija u Parlamentu povicima: „Dosta sa kljukanjem banaka“ i „Na ulicu pokvareni bankari“. No, kako ta sajber populistička tvorevina neprekidno pravi džumbus i viče, to je efekat vrlo mali. Novog direktora „nacionalizovane“ MPS mogao bi da pogodi zakon po kojem rukovodioci državnih preduzeća mogu imati platu najviše do 10 prosječnih iznosa plate zaposlenih. Koliko god da to iznese, biće za bankare bijeda, jer gro zaposlenih u bankama prima 1.500 do 2.000 eura mjesečno.
U vrijeme kad je katolička crkva gajila latinski jezik, teolozi su formulisali da bankar vix aut numquam potest Deo placere – nikada Bogu ne može biti mio. Doguralo je dotle da se prisjećamo onoga što je u srednjem vijeku formulisano, pa polako sada prelazi u parlamentarne predzakonske procedure. Italija raspravlja o zakonskom ograničenju prihoda, što je neizvodljivo kada su privatne banke u pitanju. Mnogo dublja i ozbiljnija je inicijativa iz Amerike – da se ukine zakon kojim građani nemaju prava da pokreću kolektivnu tužbu (class action) protiv banaka. Dubinu sumanutosti tog zakona otkriva detalj – da samo vojna lica imaju prava na takvu tužbu! Dakle, po zakonu kolijevke liberalnog kapitalizma sa bankama se može suditi samo pojedinac, sa izvjesnošću plaćanja astronomskih sudskih troškova i dakako bez ikakve izvesnosti da pobjedi ergele bankarskih advokata. Izuzeće vojnih lica jasno stavlja do znanja svijest o privilegiji. Ipak se počelo bar raspravljati, pa ako stigne predlog do Parlamenta, čeka ga nepremostivi bankarski lobi. Moć gospodara novca je prevelika.
Prema procjenama Bank of England, prvih deset investicionih banaka u svijetu imaju godišnju aktivu od 7.488 milijardi dolara. Pred takvom sumom svaka politika pada na koljena. Kad se nagomilaju toliki novac i moći, onda je sasvim umjesno pitanje koje je londonski The Economist postavio u naslov teksta: “Odakle može doći sljedeća kriza?” Njihova analiza pokazuje da su se spregom finansijskog sektora i politike dugovi, dubioze, nenaplaćena potraživanja isl jednostavno preselili iz banaka u države. Ukupni javni dugovi država u svijetu iznose danas 217.000 milijardi dolara, što je porast od 327 odsto u odnosu na stanje iz 2008. godine. Ako je stanje takvo, onda banke i računovodstveno drže države u šaci, jer su one te koje posjeduju dugove država. Sve zajedno je u pitanju nevjerovatna finansijska alhemija. No tema nije političko-etička, nego gdje će prvo da pukne. Berluskonijev nekadašnji ministar finansija prof. dr. Đulio Tremonti, autor „kreativnih finansija“, panično je nedavno upozorio: „Ko ima novca u bankama neka ih vadi dok još može“. Ozbiljniji skreću pažnju na ogromne kineske unutrašnje dugove, procijenjene na 290 odsto njihovog BDP-a. Ako taj balon eksplodira, zatrešće se cijeli svijet. Problem je toliki da je glavna tema o kojoj će se raspravljati na predstojećem kongresu kineske Komunističke partije.
Kina je čudo koje juri ili srlja, to još nije jasno. Na primjer, 65 odsto vlasnika mobilnih telefona, a takvih je 425 miliona u Kini, obavlja finansijske transakcije, od plaćanja novina ili kafe do transfera novca i podizanja kredita, isključivo preko mobilnih telefona. Obim tih transakcija prema sajtu Market Mogul9) iznosio je 2016. čak 5.500 milijardi dolara! Pročitao sam reportaže jednog američkog i jednog italijanskog novinara koji su fascinirani činjenicom da su se u Kini, plaćajući kreditnom karticom, osjećali neugodno kao da su vremeplovom iz srednjeg vijeka stigli u neku drugu moderniju dimenziju. Novac, ni u obliku kartica više nije „in“.
Među mnogim nagađanjima uzroka nove krize vidno mjesto ima strah od kriptovaluta, koje jesu problematične naročito kao najefikasnija mašina za pranje prljavog novca. Hakerski teroristi skoro bez izuzetka traže da im se ucjene isplate u bitkoinima. Međutim, ukupan obim kriptovaluta iznosi 143 miljarde dolara, što je mnogo za pojedinca, ali malo za čovečanstvo. Dovoljno je uporediti sa kineskim brojkama i vidjeti da to nije finansijska, nego možda kriminalistička problematika.
Vidim u jednom tabloidu kako „jedini ekonomista u svijetu koji je predvidio krizu 2007. godine“ najavljuje novu koja samo što nije počela. U pitanju je jedan iz mnoštva estradnih ekonomista Stiv Kin, koji ko zna šta je rekao ili napisao, ali je dobro došao za tzv. „klik ekonomiju“ – da se navedu naivni da kliknu (to donosi prihode), pa dakako ne nađu ništa što bi opravdalo naslov. Teško da će u dogledno vrijeme ponovo doći do neke krize. Odbrambeni mehanizmi protiv bilo kakvog prevrata, pa i finansijskog dovedeni su do maksimuma. Nisu uspjele razne narandžaste, zelene i slične revolucije, afrička i druga proljeća, Haselovo: Indignes Vous!, Occupy Wall Street… Ništa nije ostavilo značajne trajne posljedice. Pa ipak, bar ja živim u uvjerenju da je današnji dominantni ekonomski i politički sistem istorijski prevaziđen i neodrživ na duži rok te da se mora iz temelja mijenjati. Pitanje je samo može li se to učiniti mirnim putem.
Žak Atali (Jacques Attali) je (vidim iz recenzije, knjigu nisam čitao) objavio novu ni malo optimističnu knjigu Kratka istorija sljedećih dvadeset godina, u kojoj kaže: „Ako do sljedećeg vijeka čovječanstvo ne izvrši samoubistvo… i ako istoričari budu zainteresovani da proučavaju ono što se dogodilo današnjim ljudima, onda će se iznenaditi otkrivši da 2017. nije izbila nikakva revolucija koja bi spriječila ‘Veliku katastrofu’ što će nedugo posle te godine izbiti“.
Nešto ne pratim u poslednje vrijeme jesu li kod nas okončane sofističke rasprave renomiranih ekonomista u stilu „nije šija nego vrat“ – odnosno da li je uopšte postojala kriza, kojoj se navršilo deset godina, ili je to bila samo recesija.
Milutin Mitrović , Peščanik
Fusnote:
| 1. | ↑ | BNP Paribas je 9. avgusta 2007. kao treća najveća banka na svetu u tom momentu blokirala tri svoja investiciona fonda na tlu SAD i tako oštetila investitore za milijarde dolara. Ima ih u Evropi koji bi time da prigrabe primat u propadanju. |
| 2. | ↑ | Ne bih da nevešto prevodim naziv. Koristi se recimo: „privatni akcionarski“ ili „riziko“ kapital, a i jedno i drugo je samo delimično prihvatljivo, jer su u pitanju fondovi koji kupuju firme, razbucaju ih, reorganizuju i prodaju ono što vredi. Tako obezbeđuju visoke kamate na uloge, ne manje od 250.000 dolara. Ne kotiraju se na Wall Streetu, nikome ne podnose račune. Nazivaju ih i „Novi vandali“, a vide se kao bitan uzročnik krize 2007. godine. |
| 3. | ↑ | Najuprošćenije korišćenje termina „zero-sum“ je u teoriji igara, a podrazumeva da koliko god jedni učesnici gube, toliko drugi dobijaju. Lester Thurow je 1980. godine objavio uticajnu knjigu The Zero-Sum Society – gde među prvima analizira današnje društvo sa tog stanovišta nepravedne preraspodele. |
| 4. | ↑ | Mislim da je manje nasilje nad jezikom, odnosno značenjem ekonomskih termina ako se oni ostave na engleskom, koji je lingua franca za mnoge oblasti. Nasilno prevođenje nije dokaz jezičkog suvereniteta nego neracionalnosti. |
| 5. | ↑ | Termin je skovao Milton Fridman u opusu Optimalna količina novca (Amazon, polovna $25), a podrazumeva stanje kada QE i smanjenje kamata skoro do nule nisu u stanju da pokrenu ekonomiju, pa treba dodavati još novca. |
| 6. | ↑ | Američki vojni budžet je Obama želeo da smanji na 551 milijardu. Međutim, Washington Times tvrdi da je na kraju ipak izneo 610 milijardi. Jedna od prvih mera Trampove administracije bilo je povećanje budžeta za 65 milijardi, što jasno otkriva ratoborne ambicije republikanaca na vlasti. Amerika za vojsku i rat sama izdvaja (640 milijardi – podatak Sipri) više nego narednih devet najmilitarističkijih sila u svetu zajedno. |
| 7. | ↑ | Za krpelja se na arapskom koristi reč sekka, koja istovremeno znači i novčić. Na italijanskom je zecca, a drugo značenja te iste reči je – kovnica novca. Da li je u pitanju slučajnost? |
| 8. | ↑ | M5S je postmoderna tvorevina registrovana u Privrednoj komori Italije kao privatno preduzeće jednog komičara i jednog kompjuterskog gurua. Ima funkciju političke partije/pokreta i po anketama vodi sa oko 30 odsto kao najjača pojedinačna politička snaga. Preletačevićev pokret je neuspela kopija. |
| 9. | ↑ | Market Mogul je jedna od najbrže rastućih finansijskih start-up kompanija koju su osnovali tzv. milenijalci. Imaju vrlo kvalitetan sajt sa dnevnim analitičkim informacijama i nedeljnim izborom tema. |
