Kafa proizvedena u Crnoj Gori od ovog mjeseca se može kupiti u više od 10.000 marketa širom Sjedinjenih Američkih Država (SAD), u koje je danilovgradska firma Crnagoracoop krajem februara otpremila prvi kontejner robe, pišu Dnevne novine.

Pored kafe, na policama američkih prodavnica naći će se i 28 vrsta konditorskih proizvoda nakon što su prethodno 21 dan putovali iz Luke Bar do Njujorka.

Dugo priželjkivan izvoz u Ameriku ovo preduzeće je ostvarilo poslije skoro pet decenija poslovanja, tokom kojih je u više navrata pokušavalo da robu prebaci “preko bare”.

“Izvoz u SAD uhodavam već dugo godina. Imali smo partnera u Čikagu, ali je on kočio sa isplatama i često tražio kompenzaciju. Sada smo našli drugog partnera sa sjedištem u Njujorku, koji pokriva čitavu zemlju. Poslali smo jedan kontejner robe i već spremamo drugi”, ispričao je Dnevnim novinama Nedeljko Babić, izvršni direktor kompanije.

On je na razgovor sa ekipom DN došao sa sastanka u Investicionom razvojnom fondu, gdje je pokušavao da dogovori kreditni aranžman vrijedan milion i po eura koji bi njegovoj firmi omogućio nabavku potrebne količine sirovina i podstakao izvoz u SAD.

Izvoz skup posao

Obeshrabren uslovima koje su mu predočili u Fondu, Babić priča da je izvoz skup posao, koji pravi velike troškove. Partnerstvo sa Amerikancima ostvario je na kraju prošle godine, tokom koje je Crnagoracoop poslovala u minusu. Uspio je, kako ukazuje, da postigne veću cijenu u odnosu na evropsko tržište, pa se nada da će, ako dobije podršku države i komercijalnih banaka, firmu izvući iz finansijskih problema.

“U Americi će crnogorsku kafu da pije mnogo ljudi, ovi koji su je kupili prilikom degustacije nijesu imali nijednu primjedbu. To je ogromno tržište, jako. Partneri su ozbiljni i nema kao kod nas da zovete i molite dobavljača da vam plati robu koju je uzeo. Oni traže da im mjesečno šaljemo četiri kontejnera, jedan nedjeljno da ide, što mi sada teško da možemo. Ako šaljete samo kafu, u jedan kontejner stanu 22 tone. U prvoj turi smo poslali sedam tona kafe, dok su ostalo bili konditori. Otpremili smo im sve vrste naših kafa. Tamo idu većinom veća pakovanja od jedan i pola kilograma, ali mi smo poslali i ona od 250 grama, da se nađe”, navodi Babić.

Smještena na ulazu u Danilovgrad, fabrika Crnagoracoopa građena je sedamdesetih godina prošlog vijeka u vrijeme vladavine komunističkog režima. Proizvodi koji su tada izlazili iz njenih mašina bili su među najpopularnijim u zemljama bivše Jugoslavije, a prednjačili su oni sa likom Čiča Gliše bez kojih se nije moglo zamisliti djetinjstvo.

Tokom devedesetih fabrika je privatizovana i bila je među prvima koje su otišle u privatno vlasništvo. Vremenom, stala je i proizvodnja kultnih slatkiša, ali i opala prodaja kafe kao posljedica nelojalne konkurencije. Preuzimanjem fabrike, Babić je, kako tvrdi, tada preuzeo i 11 miliona maraka skrivenih dugova.

“Vjerujte, da ste tada došli ovdje prepali biste se. Ne biste mogli od bruke snimiti fabriku. Ulagali smo u nju non-stop. Sve što sam zaradio uložio sam do zadnje pare, vjerujući da je to samo još ovaj put, još ovaj… Podigao sam i vratio 12 kredita. U međuvremenu, počelo je nekontrolisano otvaranje pržionica kafe na svakom koraku, u svakom podrumu, garaži pržila se kafa na crno. Tu su se uvlačile zmije i šetali pacovi, ali ne vrijedi, narod to ne gleda. Preživjeli smo sve transformacije. Sada smo jedina fabrika konditora u Crnoj Gori, sve su druge pocrkale”, prisjetio se Babić.

Sramota bi, dodaje, bilo državi da pusti da Crnagoracoop propadne. Prošle godine je bezuspješno pokušavao da dobije sredstva iz Abu Dabi fonda, ali na njegov dopis, kako tvrdi, nije stigao odgovor nadležnog Ministarstva poljoprivrede i ruralnog razvoja. Sada čeka susret sa novim rukovodstvom ovog resora.

“Mi plaćamo sve poreze u cent i nećemo drugačije po cijenu zatvaranja. Imamo 40 zaposlenih, iz Danilovgrada, Podgorice i Nikšića. Pri uvozu sirovina, poput sirove kafe, biljne masti i ostalih, plaćamo PDV potom tri odsto od vrijednosti fakture sirove kafe dajemo za carinjenje, plus euro na svaki kilogram. To su ogromni troškovi na velikim količinama robe. Još ako ste ostvarili razliku između prodajne i nabavne cijene, recimo 10 odsto marže, i na to ide dodatni porez svakog 15. u mjesecu. Osim sirovina, imam trošak ambalaže, plina i struje koju moram da platim na vrijeme. Teško je poslovati, država samo traži da uzme svoje i nije je ni za šta briga”, naglašava on.

Osim kafe i konditora, on kaže da na američkom tržištu ima mjesta i za crnogorsku čokoladu. Spreman je da je proizvodi i da zbog toga uveća broj zaposlenih.

“Amerikanci traže proizvodnju čokolade, odmah bih to počeo i otvorio i pak centar da proizvodim palentu, mlijeko u prahu… Zaposlio bih minimalno još 40 ljudi”, zaključuje Babić, kojeg optimizam ne napušta ni u osmoj deceniji pa odaje utisak čovjeka koji vjeruje da su trenutne poteškoće “samo još ovaj put”

Teško je boriti se sa konkurencijom

Proizvodi kompanije Crnagoracoop mogu se naći i u regionu, Njemačkoj i Švajcarskoj. Jedno vrijeme su bili dostupni i u Austriji, ali im je dobavljača preuzeo srbijanski Bambi, ubacivši u markete Plazmu umjesto danilovgradskog Bebi keksa. Teško je, kaže Babić, izboriti se sa konkurencijom na stranim tržištima, a nije jednostavno ni na domaćem.

“Širi nam se tržište u BiH za konditore, a ovdje ne. Crnogorci misle da je sve što je domaće loše. Tako ne misle ni Amerikanci, Bosanci, Njemci, niti Švajcarci kojima u Ženevu mjesečno šaljemo deset paleta keksa”, navodi Babić.

Sirovu kafu Crnagoracoop nabavlja u Trstu, gdje ona dolazi sa plantaža Kolumbije, Brazila i Vijetnama. Tako dopremljena, vreća kafe može sadržati dugme, iglu i dlake od džaka, zbog čega je njeno prečišćavanje prvi korak u proizvodnji. Sve što nije zrno kafe, mašina će izbaciti.

Kad se kafa prečisti, prolazi kroz jedan od četiri silosa do pržione.

“Radnik na pržioni dobije nalog za taj dan šta treba da radi i recepturu iz laboratorije na osnovu koje uzima određene vrste kafa. U pržionik odjednom ulazi 200 kilograma kafe, nakon što se postigne temperatura potrebna za prženje. Nemamo dodira sa kafom, sve ide automatski”, priča jedan od zaposlenih.

Da bi se ispržilo 200 kilograma kafe potrebno je 16 do 17 minuta. Kada se isprži, ona ulazi u hladnjak u kojem ostaje par minuta. Da bi se postigao bolji ukus i kvalitet, kafa se, pričaju radnici, mora ohladiti što prije. Poslije hlađenja, kafa dolazi na vagu transportnom trakom, gdje se vaga.

Na 200 kilograma sirove, dobije se 170 kilograma pržene kafe. Nakon toga, kafa ide na čekanje, što znači da se ona koju sada ispržimo ne stavlja odmah u proizvodnju već prije toga odstoji 24 sata tokom kojih zri. Iz silosa onda propada u rupe i nakon toga biramo da li ćemo da je meljemo ili pakujemo.

Ohlađena ide u mlin, koji radi po principu kamen od kamen. Kada se samelje, povuče se u kontejner iz kojeg se sjutradan pakuje i ide na tržište.

Dnevne novine