Predsjednik Francuske Emanuel Makron je nedavno u Berlinu na sastanku sa predsjednicima i premijerima država Zapadnog Balkana, koju je organizovao zajedno sa njemačkom kancelarkom Angelom Merkel, kazao da proširenje Evropske unije nije prioritet, već da sada treba razmišljati o stabilnosti na Balkanu. Nije prvi put da Makron pošalje ovakvu poruku, kojom rukavicu u lice baca zemljama kandidatima za članstvo u EU, posebno Crnoj Gori, koja je najdalje odmakla u pregovorima o članstvu.

Nakon ovakve poruke, dešavanjima u Evropi, odnosima Srbije i Kosova, izborima za Evropski prlament koji mogu donijeti dosta promjena, 2025. kao godina ulaska u porodicu evropskih zemalja zvuči predaleko i nerealno.

Da ta famozna 2025. sa ove tačke gledišta zvuči kao iluzija, za CdM kaže poznati beogradski novinar i analitičar globalnih kretanja Boško Jakšić.

Objašnjava i zašto je to tako.

“Ako postavimo sebi pitanje da li lideri u Berlinu i Parizu mogu da ponude neku vjerodostojnu perspektivu pridruživanja EU, datu još davne 2003. u Solunu, vidjećemo da to nije to nimalo lako, imajući u vidu dva procesa. Prvi je poprililčno otvoreno protivljenje Francuske svakoj vrsti proširenja, i rastući otpor proširenju koji bi mogao da bude rezultat izbora za Evropski parlament, gdje se očekuje uspon nacionalističke evropske i populističke desnice, koja se snažno protivi propirenju”, ocjenjuje Jakšić.

Prema njegovim riječima ono što je komesar Johanes Han rekao o ubrzanju procesa, čini mu se, nažalost, ne djeluje da je teško ostvariti želju da se do 2025. postane članica EU.

“Prije svega što se Srbije tiče. Crna Gora jeste u prednosti kada je u pitanju boj otvorenih poglavlja i usklađenost spoljne politike, ali ne treba zaboraviti da su u Briselu skloniji paket aranžmanima prijema, više nego pojedinačnom. Na taj način bi Crna Gora mogla da bude kolateralna šteta u odnosu na druge zemlje kandidate. Plašim se da 2025. godina zvuči kao iluzija o prijemu”, jasan je Jakšić.

Konflikti u regionu

On napominje kako jedan od glavnih faktora koji utiče na atmosferu protiv proširenja su neriješeni konflikti u regionu, prije svega Srbija-Kosovo, serija nedavnih ideja oko teritorijalnih razgraničenja, što se nepopularno prima u EU, a da ne zaboravimo, kako dodaje, da su lideri četiri od šest država regiona govorili o mogućnosti raznih teritorijalnih promjena, prije svega po etničkim linijama, što u Berlinh odbacuju kao veliku opasnost koja bi se nadvila nad čitrav region pa i EU.

“To su sve faktori koji utiču. Stepen reformisanja regionalnih društava, koja su još daleko od standarda demokratskih, neka više, neka manje. Region nije očišćen ni od nacionalizma, ali ni od tendencije ka autoritarnosti, i rekao bih da nema države među zemljama kandidatima koja bi mogla da se pohvali da je pravna država u punom smislu te riječi, kako je to predviđeno poglavljima 23 i 24. Sve to kad saberemo, utiče na jednu pesimističku sliku”, kaže Jakšić u razgovoru za CdM.

Tvrdi da je sa Samita u Berlinu poslata jasna poruka.

“Dvojac Merkel i Makron pokazao je da preuzima inicijativu i iznenadio mnoge bitrokrate u Briselu, i stavio do znjanja da je EU ta koja treba da rješava probleme Zapadnog Balkana. Bez obzira na konflikte srpsko-kosovske, pokazuje se ambicija lidera Njemačke i Francuske da potisnu Ameriku i Rusiju. Vidi se da je situacija veoma složena, jer Beograd želi da ubaci Moskvu u taj proces, a Priština Vašington”, jasan je on.

Greška

Malo optimizma integracijama daje politički analitičar iz Zagreba Davor Đenero. On za CdM tvrdi Evropska unija, a prije svega na njen “njemačko-francuski zamajac”, ozbiljno griješi zbog toga što odnose na Zapadnom Balkanu svodi na odnose Beograda i Prištine, koji su, očito, trenutno u blokadi koju neće biti moguće lako prevladati, prije svega zato što poziciju barem jedne, ako ne i obje strane, u ovom slučaju podržavaju “vanjski igrači” kojima ne odgovara konsolidacija prostora na granici Evrope.

“U pravu su analitičari Frankfurter Allgemeine Zeitunga, kad su skeptični prema mogućnosti da aktuelna administracija u Beogradu uvede Srbiju u EU. Tačno je da nije moguće napredovati prema članstvu, a istovremeno zauzimati stajališta suprotna zajedničkoj evropskoj vanjskoj i bezbjednosnoj politici, kad je riječ o politici prema Rusiji, Kini, Venecueli… Očito je da na Berlinskom samitu kancelarka Merkel i predsjednik Makron nisu postigli očekivani pomak, pa iz Makronovih riječi sada govori razočaranje. Treba pristupiti drukčije: na Balkanu postoje i uspješne priče. Najočitija je trenutno ona Sjeverne Makedonije, a tamošnja su administracija, ali i makedonsko političko tijelo u cjelini, prihvatanjem teškog sporazuma s Grčkom pokazali koliko im je stalo do konsolidacije regionalnih odnosa i otvaranja evropske i evroatlantske perspektive”, smatra Đenero.

Nedopustivo je, tvrdi, da sada, nakon što je Makedonija prije Hrvatske bila spremna za pristupne pregovore, ponovno je ostavljati u nekakvoj “čekaonici”.

“Isto važi i za Crnu Goru, koja je napravila dva ogromna iskoraka: riješila bilateralne odnose vezane uz granicu sa svim susjedima i zatvorila pristupno poglavlje o zajedničkoj vanjskoj i bezbjednosnoj politici, te time svoju vanjsku politiku posve harmonizovala sa zajedničkom evropskom politikom. To de facto znači da je, kad je u pitanju vanjska politika, već sad na djelu Evropa 29. godine, a ne Evropa 28 (barem do Bregzita)”, navodi on.

Što je Crnoj Gori činiti?

Đenero za CdM kaže da se u sličnoj poziciji sredinom mandata Ivice Račana na čelu Vlade našla Hrvatska i hrvatski su diplomati pitali kolege u prijateljskim evropskim državama – što da radimo, da li da podnosimo molbu za članstvo i pokrećemo proceduru pristupanja, kad nam se stalno šalje poruka da novog proširenja neće biti, nakon kruga 12 zemalja koje su tada završavale pregovore, odnosno dvije od njih, Rumunija i Bugarska, ostajale na “čekanju”.

“Diplomate tih država vrlo su neslužbeno, u strahu da jednom budu citirani, govorili jedno te isto: radite svoj posao, ne osvrćući se na evropsku retoriku i primoraćete Evropski savjet i Evropsku komisiju da vaše zahtjeve uzmu u razmatranje. Tako je i bilo, a na kraju tog političkog mandata na Samitu u Solunu, EU je donijela Deklaraciju koja je Zapadnom Balkanu otvorila perspektivu članstva, a taj je dokument i danas na stolu. Makedonija i Crna Gora imaju potencijal ostvariti članstvo, a za evropskim stolom imaju i zagovornike. Pritom ne treba govoriti samo o “prijateljstvu”, nego i o interesima”, napominje zagrabački analitičar.

Hrvatskoj je, napominje, na primjer, vitalni interes da se granice EU barem djelimično pomaknu s njenih granica, da barem na dijelu granične crte neko drugi preuzme poziciju vanjske granice.

“Zato je Zagrebu važno da Podgorica što prije završi svoj enropski put, a da ga BiH što prije započne. Zagreb ne opstruira ni put Srbije prema članstvu, ali je on ipak povezan s velikim problemima i neriješenim pitanjima, ali spoljnopolitičkim rizicima, što ih Srbija unosi u ovaj proces. Crnu će Goru sigurno za evropskim stolom snažno podržavati države članice Višegradske grupe, Baltičke zemlje, i srednjoevropske države izvan tog kruga, poput Slovenije i Austrije. Uz tradicionalno crnogorsko-italijansku politiku i jačanje mediteranskih odnosa s Grčkom, Kiprom i Maltom, Crna Gora može stvoriti snažan blok podrške u Briselu. Bude li ovakvu akciju radila zajedno s Sjevernom Makedonijom, biće još uspješnija i uvjerljivija. Ali, nikad se ne smije zaboraviti da je lobiranje dobro, ali da je najvažnije sprovođenje pristupnih reformi, i da ako ih cjelovito bude sprovodila, ako bude s žarom zatvarala pregovaračka poglavlja, nikakav “zamor proširenjem” neće moći blokirati njeno članstvo”, ohrabruje Đenero.