Ako samit Donalda Trumpa i Xi Jinpinga u Pekingu donese trajno kinesko-američko trgovinsko primirje i put ka ponovnom otvaranju Ormuskog moreuza, svjetska ekonomija dobiće nešto što joj je nedostajalo posljednjih godinu i po: smanjenje ekstremnih rizika. U godini u kojoj je toliko toga pošlo po zlu, to je dobrodošla perspektiva.
Simbolika prošlonedjeljnog samita između Donalda Trumpa i Xi Jinpinga pažljivo je osmišljena kako bi pokazala ravnotežu između Sjedinjenih Američkih Država i Kine. Trump, prvi američki predsjednik koji je posjetio kontinentalnu Kinu nakon gotovo decenije, stigao je u pratnji vodećih američkih izvršnih direktora – među njima su bili Elon Musk iz Tesle (sa sinom X), Tim Cook iz Applea, Kelly Ortberg iz Boeinga i Jensen Huang iz Nvidije – čije kompanije zavise od dobrih odnosa sa Narodnom Republikom Kinom. Dočekani su uz veliku ceremoniju u Velikoj hali naroda.
Ipak, mnogo važnija od same simbolike mogla bi biti suština samita. Ako sastanak učvrsti dva ishoda – dugoročnije kinesko-američko trgovinsko primirje i put ka ponovnom otvaranju Ormuskog moreuza – svjetska ekonomija dobiće ono što joj nedostaje posljednjih godinu i po: smanjenje krajnjih sistemskih rizika.
Kada je riječ o trgovini, sporazum iz Busana iz oktobra 2025. godine između SAD-a i Kine zaustavio je primjenu većine Trumpovih kaznenih carina, dok je Kina pristala da ublaži kontrolu izvoza rijetkih zemnih metala. Ekonomski značaj eventualnog produženja ovog primirja do 2027. godine teško je precijeniti. Kina prerađuje oko 85% svjetskih rijetkih zemnih metala i više od 90% magneta od tih materijala – ključnih komponenti za električna vozila, vjetroturbine, borbene avione F-35 i Nvidia AI akceleratore.
Stabilno snabdijevanje uklonilo bi ozbiljno ograničenje za više zapadnih industrija istovremeno.
Potencijalni dobitnici lako se prepoznaju. Boeing, koji je od 2019. godine ostao bez kineskih narudžbi, mogao bi konačno dobiti veliku narudžbu aviona kojom bi se Trump mogao pohvaliti kod kuće. Apple bi osigurao stabilnije snabdijevanje magnetima od rijetkih metala za sve – od zvučnika do modula kamera. Tesla bi profitirala od jasnijih pravila za svoju gigafabriku u Šangaju, koja sada proizvodi više od polovine ukupne globalne proizvodnje kompanije. I američki farmeri – biračka baza koju Trump ne može ignorisati – ponovo bi dobili pristup kineskom tržištu soje i žitarica, koje je u međuvremenu preusmjerilo narudžbe prema Brazilu i Argentini.
Za Kinu je najveća korist veća predvidivost. Najveći trošak u prethodnih godinu i po nije dolazio iz konkretnih američkih politika ili Trumpovih izjava, već iz oblaka neizvjesnosti koji je nadvio nad globalnu ekonomiju. Stabilizacija odnosa omogućila bi kompanijama širom svijeta – posebno kineskim izvoznicima – povratak normalnom korporativnom planiranju.
Drugi mogući pozitivan efekat odnosi se na Ormuski moreuz. Međunarodna agencija za energiju opisala je efektivno zatvaranje moreuza od strane Irana kao najveći poremećaj u istoriji globalnog tržišta nafte. Cijena nafte danas je oko 50% viša nego prije početka američko-izraelskog rata protiv Irana.
Kroz Ormuski moreuz normalno prolazi oko 20% svjetske pomorske trgovine naftom i tečnim prirodnim gasom, a tokom 2024. godine čak 84% te nafte završavalo je u Aziji, od čega skoro 70% u Kini, Indiji, Japanu i Južnoj Koreji.
Zbog toga su posljedice neravnomjerno raspoređene. Bangladeš se suočava sa uslovima koje pojedini analitičari opisuju kao recesione. Pakistan i Vijetnam uvode racionalizaciju energije. Azijske aviokompanije povećale su cijene karata zbog viših troškova goriva. Uz to, pošto više od 30% svjetske trgovine ureom prolazi kroz Ormuski moreuz, rast cijena đubriva izazvao je zabrinutost za prehrambenu sigurnost od Kaira do Manile.
Ako samit stvori uslove za održivo ponovno otvaranje moreuza – uz kineski pritisak na Iran kao najvećeg kupca njegove nafte i uz američko ukidanje protivblokade iranskih luka – svjetska ekonomija povratila bi gotovo petinu svojih hidrokarbonskih zaliha. Zemlje u razvoju koje su najviše pogođene krizom odmah bi osjetile korist kroz niže cijene nafte, đubriva i troškova pomorskog osiguranja.
Ipak, postoje tri važna upozorenja.
Prvo, kinesko ublažavanje kontrole izvoza rijetkih zemnih metala vjerovatno će ostati djelimično, ne samo kako bi se obeshrabrile buduće američke carine i izvozne restrikcije, već i kako bi se spriječile slične mjere Evrope i drugih zemalja. Kina će vjerovatno održavati dovoljan nivo izvoza za tekuću potrošnju, ali ne i za strateško gomilanje zaliha.
Drugo, sve što se bude dešavalo sa Ormuskim moreuzom zavisiće od primirja koje se pokazalo veoma krhkim. Iran je demonstrirao da može zatvoriti moreuz kada poželi, a to saznanje više ne može biti ignorisano.
Treće, svaki dogovor postignut na samitu mogao bi biti poništen kada se američki predsjednik, poznat po nepredvidivosti, vrati u Vašington.
Ipak, možda je najvažniji rezultat samita upravo onaj koji bi mogao proći ispod radara. Posljednjih godinu i po kompanije širom svijeta donosile su odluke – gdje graditi fabrike, koliko zaliha držati, koje dobavljače diversifikovati i da li zapošljavati – pod pretpostavkom da se globalni trgovinski sistem postepeno fragmentira.
Troškovi takvih kalkulacija vidljivi su svuda: od novih fabrika kineskog automobilskog giganta BYD u Tajlandu i Vijetnamu, preko TSMC-ove investicije od 165 milijardi dolara u fabriku čipova u Arizoni, do Appleovog premještanja proizvodnje iPhonea u Indiju i dupliranja kapaciteta u brojnim sektorima.
Stabilni ekonomski odnosi između SAD-a i Kine ne bi poništili te odluke, jer geopolitički razlozi ostaju, ali bi mogli usporiti naredni talas fragmentacije. Kompanije koje su gradile “dvostruke sisteme za sve” mogle bi pronaći bolji balans između efikasnosti i otpornosti.
Trumpova posjeta Kini i Xi Jinpingova planirana posjeta SAD-u u septembru neće okončati eru strateškog rivalstva. Ali ako ovi samiti smanje vjerovatnoću incidenata ili eskalacija – širenja američkog embarga na čipove, iznenadnog prekida isporuka rijetkih zemnih metala ili prerastanja pomorske krize u nešto mnogo ozbiljnije – učiniće više za svjetsku ekonomiju nego većina nedavnih samita.
U godini u kojoj je toliko toga pošlo po zlu, to je perspektiva koja uliva nadu.
Izvor: Project Syndicate
Foto: White House
