Otprilike baš u ovo doba prošle godine, neposredno nakon američkih predsjedničkih izbora, povratak Donalda Trampa u Bijelu kuću otvorio je čitav niz pitanja i nedoumica. Izdašan u obećanjima, a tanak u njihovoj realizaciji, novi/stari predsjednik ozbiljno je namjeravao da drastično izmijeni tokove globalne trgovine i, godinu dana kasnije, može se bez zadrške zaključiti da je tu ideju zaista sproveo u djelo, pri čemu je žestoki trgovinski rat svakako najopipljivija tekovina njegove vladavine u prvoj godini drugog mandata.
Ako film vratimo unazad, takav razvoj događaja teško je nazvati iznenađujućim, ali je intenzitet haosa ostatak svijeta ipak dočekao nespreman (o čemu vjerovatno najbolje svjedoči pomalo bizarna epizoda objave „recipročnih“ carina), grozničavo tražeći adekvatne odgovore na dramatičan zaokret u američkoj ekonomskoj politici, kojim se Evropa, stiješnjena između čekića i nakovnja, makar nominalno, pretvorila u jednog od najvećih gubitnika.
Zamjena uvriježenih uloga
Čekić je u ovoj priči, naravno, izolacionistički pristup koji sada sistematski sprovodi Bijela kuća, dok Kina figurira kao nakovanj, gorljivo zagovarajući vrijednosti globalizacije. Ironiju je teško dovoljno naglasiti, ali zamjena uloga, u kojoj se bastion slobodne trgovine okrenuo protekcionizmu, a nekada zatvorena zemlja u razvoju, pod strogom kontrolom partijske nomenklature, selektivno preuzela određene postulate tržišne ekonomije, zapravo predstavlja logičan slijed događaja. Uporno prkoseći ekonomskom establišmentu, Majkl Petis o tome govori već godinama, upozoravajući na dalekosežne posljedice strateške orijentacije druge ekonomske sile svijeta – u sistemu spojenih sudova niko sebi ne može priuštiti luksuz kreiranja i sprovođenja samostalne ekonomske politike.
Stari kontinent ubrzano preuzima ulogu surogata, pretvarajući se u ključnu izvoznu destinaciju Kine.
Stvari su funkcionisale dokle god je američka administracija bila spremna da prihvati ulogu ključne destinacije za kineske izvoznike, tolerišući duboku eroziju domaće industrijske baze. Dok je američka ekonomija, razvijajući pritom opasnu zavisnost od konkurentnije industrije iz Azije i Evrope, prije svega rasla na krilima domaće potrošnje, upravo je ta komponenta u Kini izvukla deblji kraj, indirektno subvencionišući fascinantnu ekspanziju domaćih industrijskih kapaciteta. Iako je Tramp odlučio da tome stane na kraj, iluzorno je očekivati da će se stvari promijeniti preko noći – drastično više carine na uvoz proizvoda iz Kine ne mogu tek tako istopiti ogroman deficit u spoljnotrgovinskoj razmjeni.
Uostalom, kineska industrija dio izvoza preusmjerava preko trećih zemalja, mijenjajući geografsku distribuciju američkog uvoza, ali ne i hronični problem američkog deficita. U međuvremenu, ekonomisti bliski partijskim vrhovima sve češće govore o potrebi jačanja domaće potrošnje, ali čak i ako to nije samo deklarativan stav lišen opipljive suštine, u kratkom roku stvari je nemoguće promijeniti. Barem ne bez značajnih odricanja, poput osjetnog usporavanja privrednog rasta, a taj scenario, čini se, u Kini zasad niko ozbiljno ne razmatra.
Fed u službi (dnevne) politike
Zbog toga se, umjesto temeljnog resetovanja, stvari mijenjaju linijom manjeg otpora. Trend je sve lakše uočiti, prije svega na Starom kontinentu, koji ubrzano preuzima ulogu surogata, pretvarajući se u ključnu izvoznu destinaciju kineske industrije. Pri tome Kina vješto koristi svoje adute, poput kvazi-monopola u eksploataciji i preradi rijetkih metala, ucjenjujući i SAD i Evropu nizom restrikcija i administrativnih barijera koje značajno komplikuju proces razdvajanja (decoupling).
Rezultat je svojevrstan začarani krug u kojem, na primjer, evropska automobilska industrija, jedan od važnijih generatora ekonomske aktivnosti, postaje talac trgovinskog rata, a time i značajna poluga kineskog uticaja. Bez rijetkih metala i visokotehnoloških komponenti iz Kine, doprinos industrijskih giganata poput Folksvagena ionako slabom ekonomskom rastu širom Evrope bio bi znatno manji, ali istovremeno nesmetano snabdijevanje komponentama s Dalekog istoka ozbiljno ugrožava opstanak evropske industrije (prema već viđenom američkom scenariju) i prijeti poplavom jeftinog uvoza iz Kine.
Napuštena od svog nekadašnjeg saveznika, Evropa zaista više nema vremena za gubljenje, ali idila ne postoji ni s druge strane Atlantika. Jedna od uočljivijih nuspojava zatvaranja, u pokušaju smanjenja hronične zavisnosti od uvoza, svakako je rast cijena. Koliko god se Tramp, uz svesrdno navijanje ključnih figura aktuelne administracije poput ministra finansija Skota Besenta, trudio da stvari prikaže drugačije, dio tereta radikalnog zaokreta u ekonomskoj politici očigledno se preliva i na leđa potrošača. Solidne stope privrednog rasta i objektivno niska stopa nezaposlenosti (4,4 odsto u septembru) nipošto ne zahtijevaju tretman u vidu ekspanzivne monetarne politike. Međutim, u nedostatku izraženije volje za fiskalnom konsolidacijom, budžetski deficit ostaje neuralgična tačka američke ekonomije, a problem intenzivnog zaduživanja radi njegovog finansiranja najlakše je kratkoročno ublažiti – nižim kamatnim stopama.
Od aprila i objave viših carina na uvozne proizvode, stopa inflacije postepeno i kontinuirano raste: posljednji put bila je ispod ciljanog nivoa od dva odsto godišnje još početkom 2021. godine, a trenutno se kreće oko tri odsto. Ta činjenica u velikoj mjeri objašnjava uzdržanost kreatora monetarne politike, koji su prvi potez povukli tek u septembru, okončavši osmomjesečnu pauzu. U oktobru je potom uslijedilo novo smanjenje ključnih kamatnih stopa (trenutno u rasponu od 3,75 do 4 odsto), koje mnogi tumače kao ustupak administraciji, uslovljen žestokim verbalnim napadima i prijetnjama državnih zvaničnika.
Deža vi visokotehnološkog balona?
Tramp se grčevito pokušava domoći kontrole nad centralnom bankom kako bi je pretvorio u pouzdan instrument ostvarivanja kratkoročnih ciljeva i omogućio jeftinije zaduživanje radi finansiranja rastućih apetita javne potrošnje. Pitanje je do kada će, i u kojoj mjeri, finansijska tržišta tolerisati agresivan pokušaj takvog kooptiranja. Istorijska iskustva i istraživanja izvedena iz njih ne ulivaju previše nade u srećan ishod, ali Tramp, čini se, pravi račun bez krčmara. Inflacija je, bez ikakve sumnje, u velikoj mjeri koštala Demokrate poraza na nedavnim izborima, zbog čega Bijela kuća sve češće poseže za problematičnim budžetskim intervencijama, kupujući naklonost pojedinih segmenata nezadovoljnog biračkog tijela.
Nakon garantovane pomoći poljoprivrednicima, pominju se i svojevrsne dividende kojima bi administracija kanalisala rast prihoda od carina, iako više carine ni izbliza ne mogu zakrpiti rupe u budžetu. Očigledno kupovanje naklonosti birača zapravo je samo prelijevanje iz šupljeg u prazno, a račun tek treba da stigne na naplatu. Pesimisti su istom sintagmom skloni da opišu i investicioni bum u sektoru vještačke inteligencije, ali dešavanja na Volstritu već mjesecima obilježava dominacija optimista. Tragove nezadovoljstva potezima aktuelne administracije tamo je gotovo nemoguće uočiti, jer je indeks S&P 500 od početka godine zabilježio više nego solidan rast od 14 odsto.
4,4 odsto
iznosila je stopa nezaposlenosti u SAD-u u septembru
U odnosu na ovogodišnji minimum, postavljen početkom izuzetno turbulentnog aprila, vrijednost indeksa povećana je čak za trećinu, dok je Nasdaq Composite, pouzdan indikator interesovanja investitora za akcije visokotehnološkog sektora, u posmatranom periodu ostvario impresivan rast od 50 odsto. Glavni pokretač talasa optimizma upravo je vještačka inteligencija, a skladna simbioza vlasti i korporativnog sektora na tom planu svakako dodatno podstiče entuzijazam. Ipak, u očima pesimista, pozitivan trend sve više podsjeća na epizodu iracionalnog optimizma koja je početkom ovog vijeka naglo završena dubokom korekcijom i propasti niza, do tada naizgled perspektivnih kompanija.
Berzanski indeksi u velikoj mjeri profitiraju od spektakularnog rasta tek šačice najzvučnijih izdanja, a kao ilustracija visoke, zabrinjavajuće koncentracije dobitnika možda najbolje služi poređenje sa performansama mlađeg i manje poznatog „brata“ globalno najprepoznatljivijeg indeksa. Naime, udio pojedine akcije u sastavu S&P 500 jednostavna je funkcija tržišne kapitalizacije, zbog čega najveće kompanije imaju proporcionalno veliki uticaj na kretanje indeksa. Nasuprot tome, ponder pojedinih akcija u sastavu S&P 500 Equal Weight indeksa ravnomjerno je raspoređen, ali je rast potonjeg znatno skromniji i iznosi tek nešto više od šest odsto od početka godine.
Drugim riječima, optimisti su sve karte bacili na nekolicinu ključnih protagonista priče o razvoju vještačke inteligencije (Nvidia, Microsoft, Google…), dok ostatak tržišta bilježi znatno slabije rezultate i očigledno nije u stanju da generiše snažniji investitorski entuzijazam. Ili, jednostavno rečeno – hajp, kako će to bez mnogo oklijevanja okarakterisati oprezniji, upozoravajući da je ogromne investicije, a potom i snažan rast cijena akcija, kao i prilično napregnute valuacije, teško opravdati skromnim profitima.
Istorija, međutim, pokazuje da je izdvajanje iz krda izuzetno zahtjevan poduhvat, koji često nagrađuje samo najupornije, najlikvidnije ili one najsrećnije koji su pukim slučajem pogodili pravi trenutak. Svima je jasno da valuacije najaktivnijih američkih akcija svakim danom imaju sve manje dodira s realnošću, ali u ovoj priči niko ne želi da izgubi korak s tržištem, zbog čega je konačan epilog masovne histerije krajnje nezahvalno prognozirati. Zato je ipak neophodno biti na oprezu – temelji balona ovako ogromnih razmjera izuzetno su krhki.
(Poslovni dnevnik)
