Budva, početkom avgusta 1975: Čim dođete u Budvu, odmah vam osiguraju život. Niko vam ne kaže ni ko vas osigurava, ni zbog čega. Možda ste već osigurani. Jednostavno, u Turističkom birou plaćate za svaki dan boravka taksu za osiguravanje života.

Kasnije shvatite da za to može da ima razloga.

Onda, naravno, platite boravišnu taksu 400 dinara – za svaki provedeni dan. Cijenu boravka ćete posebno platiti kroz hotelski račun, ili onaj u privatnom smještaju.

Ali, boravišna taksa nije budvanski specijalitet, već turistički ekskluzivitet Jugoslavije.

Tako, uz prvo “Dobar dan, Budvo”, počinje oporezivanje.

Kupališna taksa za svaki dan boravka, čak i ako pada kiša. Svejedno što svaki ulazak na svaku plažu plaćate posebno – svaki dan! Zavisno od nivoa: na plaži hotela “Maestral” 2.000 dinara, na plaži “Mogren” 300 dinara.

Na “mogrenskoj”: pijesak pun opušaka, parčići stakla, komadi vate, kutije šibica. Jedan tuš za hiljade kupača, kad radi. Jedna česma sa blagim dodirom struje, tek da ne pustite veliki mlaz.

Svi samo sliježu ramenima

Cijene u domaćoj radinosti, u prospektu Turističkog saveza: između 5.000 i 5.500 dinara za prvu kategoriju. Svi naplaćuju 5.500 dinara. A prve kategorije u stvari i nema. Ili između 4.000 i 5.000 za drugu kategoriju. Svi naplaćuju 5.000 dinara.

Kad nastane “špic” plaćate koliko vam traže. Ako prijetite da ćete to da prijavite – nema sobe. Niko tu nema da vas zaštiti. Svi to znaju i svi tolerišu. Prvi oni u Turističkom savezu. Svi samo sliježu ramena. Jedini odgovor:

“Šta mi tu možemo”.

Izgleda kao da svi odgovorni u Budvi idu slijegnutih ramena.

“Ako ovako nastave rastjeraće sve Jugoslovene” – žali se jedan od turista.

Cijene u hotelima da dobijete vrtoglavicu.

U “Maestralu” 52.000 dinara dnevni pansion po osobi, kao da vam serviraju supu od lastinog gnijezda i patku sa pomorandžama na kineski način.

Za dva ražnjića ovdej ćete platiti 8.500 dinara, a za biftek između 10.000 i 16.000 dinara. Pa izvolite na jednu porodičnu večeru u “Maestral”.

Ako sve to hoćete samo da vidite, onda je ulaznica u hotel 2.000 po osobi. Pošto u Budvi nema muzeja, hoteli su pretvoreni u muzeje.

Hotel “Maestral” plaća muziku preko 10.000 miliona mjesečno. Peva Radmila Karaklajić sa njenim ansamblom.

Stranci uveče idu rano na spavanje, a domaći turisti rijetko dolaze zbog astronomskih cijena. Kome se svira za te pare? Sem da se kaže:

“U Budvi je bogami pjevala Radmila Karaklajić.”

Bilo bi bolje da su novac namijenjen skupoj muzici dali za čistoću. Jer, ovdje, na najlepšoj terasi Budve, raste korov po njenim “đardinama”.

Svuda razbacane polomljene stolice za sunce. Niz betonski stepenasti sliv hotela umjesto vode – žabokrečina. Ulazak u bazen mutan i prljav.

Postoji jedan mali uređaj napravljen za protok vode kako bi kupači ušli čistih nogu u bazen. Ali niko o njemu ne brine.

– Mi imamo sve, samo nam treba neko ko umije – primećuje jedan od gostiju.

Na sve strane samo jedan opšti juriš na novac.

Kao da nastaje smak svijeta. Kao da iz jedne, ove godine, treba isplatiti sve što je uloženo u proširenje turističkih kapaciteta Budve.

Tu više nema ni mjere, ni stila.

Taksista vam od stanice “JAT-a” u Budvi, do ulaza u Stari grad, naplaćuje 4.000 dinara za četiri stotine metara.

Santimetar – dinar.

Ako odbijete, možete sami da nosite kofere. Ako tražite milicionera, onda ostavite stvari i pokušajte sreću.

Od gostiju traže da prijavljuju ovakve slučajeve.

Ne mogu se gosti pretvoriti u inspekcijske organe. Nisu zbog toga došli na ljetovanje.

Gdje stanete – nešto plaćate.

Parkiranje pred hotelom “Park” 1.000 dinara.

Ako uveče ostavite kola na parking prostoru – a sve je parking prostor, onda morate ustati ujutro u 6 časova da ubacite novac. Jer, automati rade za vas od 6 do 22 časa uveče.

Dranje bez anestezije

Ako hoćete da se popnete na grad i malo prošetate, 400 dinara po osobi. Zašto? Da vidite najuzdignutiji javni WC u Budvi.

Ovdje vas jednostavno deru – bez anestezije.

U trgovinama u toku dana promjene cijene i po dva, tri puta.

Konačno, neko je to od kupaca primijetio i prijavio. Došla je inspekcija i utvrdila da su mijenjanjem cijena u toj velikoj samoposluzi “zaradili” tog dana 17,000.000 dinara. Razlika je oduzeta.

Ali, kako je vratiti – potrošačima!

– Rastjeraće sve goste, ako ovako nastave – čujete na svakom koraku.

– Doći će drugi! – odgovaraju samouvjereno turistički bogovi, zadovoljni velikim brojem gostiju koji se i ove godine sručio na budvansku rivijeru.

Kad se nekome žalite, kažu vam da su to sitnice prema onome što je u Budvi izgrađeno posljednjih godina.

Svuda u svijetu, pa i kod nas postoje velike i male stvari. Na žalost, ne možemo da živimo samo od velikih stvari. A svi hoće da se bave samo velikim stvarima.

Ko će da se brine za male stvari?

Turizam nije samo u velikim hotelima.

Odmor je, valjda, prije svega, jedno veliko opuštanje.

Kako se opustiti kad stalno živite u jednom grču, u raspravljanju, objašnjavanju.

Dođete da udišete svježinu mora, a do vas dopire smrad iz kontejnera. Predsjednik opštine objašnjava da niko neće da nosi đubre. Kaže, traže ljude za taj posao, ali niko neće taj hleb da jede.

Hoće li bar neko da vas lijepo usluži za novac koji ste ovde donijeli da ostavite?

Pođete pred veče kod “Plave školjke” da se osvježite. Pivo toplo. Topla i kisjela voda. Tražite led za vaše piće. Leda nema. Usred ljeta topla pića.

Ali, ako tražite kafu:

– Ne služimo tople napitke!

A “Plava školjka” je zaista jedan lijepo uređen lokal Budve.

Kod “Mogrena“, gdje svi najradije svrate na viđenje, treba vam nov godišnji odmor da sačekate kelnera. I treba vam, usput, mali lični frižider, ako hoćete nešto da popijete hladno i svježe za cijene koje se zaista približavaju svetskim.

Uslužiti – ovdje često znači: poniziti se.

Kad za loše usluge prigovarate odgovornim ljudima grada, kažu vam: nema dovoljno kelnera.

“Kad neko nije nizašta drugo, daju ga u konobare” – objašnjava mi jedan prijatelj koji bolje poznaje lokalne prilike.

Prošle godine otvorena je ovdje Srednja turistička škola, ali se u prvi razred upisalo svega 37 učenika.

Kad grad od 3.500 stanovnika ima u avgustu 25.000 ljudi to, naravno nije lako. Ali, ako se na to računa, onda se za to i pripremi.

U pošti na jednom šalteru jedna žena istovremeno radi na telegramima, telefonskim pozivima i poste restante.

Ispred šaltera samo što se ne ugušite.

Krčma na putu za Tenesi

Objašnjenje: urbanisti su to tako riješili prije 12 godina kada se pošta gradila za onu malu Budvu. Jedan od autora urbanističkog rješenja Budve uzviknuo je, kažu, gradskim očima:

“Imate poštu – srce”.

A u pošti zvanoj “srce”, umalo da izgubite srce.

Svuda, međutim, samo objašnjenja.

Čovjek ipak ne dođe u Budvu da sluša predavanja.

Ako kao domaćin ne možete da ugostite gosta, onda ga ne pozivate u kuću.

Čak kad vam gost dođe, vi i psa vežete da ga ne uznemirava.

Ovdje, međutim, sve još i ispadne dobro, ako ne dobijete batine. A to u Budvi može lako da vam se desi.

Grupa obijesnih momaka koja divlja po Budvi napada sve one koji im se suprotstave.

Djevojka koja odbije da igra sa nekim “lafom” u baru “Avale”, ili na terasi, dobije šamar.

Bar hotela “Avala” kao da je “Krčma na putu za Tenesi”.

 

 Napisao: Dragoljub Golubović, obrada: Yugopapir (Duga, avgust 1975.)