Maćehinski odnos EU prema državama Zapadnog Balkana, koji nije bitnije promijenjen ni poslije ruske invazije na Ukrajinu, pokrenuo je temeljitu raspravu, da li EU uopšte želi primiti u punopravno članstvo preostalih šest zemalja Zapadnog Balkana (Srbija, Sjeverna Makedonija, Albanija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina i Kosovo). Ukoliko bi EU imala namjeru primiti te zemlje u svoje članstvu postavlja se pitanje kada bi to mogla učiniti. Prošlo je 19 godina od Solunske agende za Zapadni Balkan, koja je predviđala članstvo tih država u EU. Osim obećanja o evropskoj perspektivi tih zemalja ništa konkretno nije se desilo u pogledu članstva.

Čak štoviše došlo je do velikog razočarenja, jer su u međuvremenu poslije tri mjeseca od podnošenja zahtjeva za članstvo u EU, Ukrajina i Moldavija, dobile kandidatski status za EU. Dok Sjeverna Makedonija i Albanija još uvijek čekaju na početak pregovora sa EU zbog blokade Bugarske, koja se „iživljava“ nad Sjevernom Makedonijom faktički negirajući postojanje te države, naroda, identiteta i jezika. Čak je bugarski parlament donio novu odluku kojom se „deblokira“ početak pregovora Sjeverne Makedonije stavljajući u dokument neprihvatljive zahtjeve upućene prema Sjevernoj Makedoniji. Faktički radi se o još preciznijoj blokadi s obzirom na sam tekst odluke bugarskog parlamenta, koji je neprihvatljiv za Sjevernu Makedoniju.  Nažalost, sve se to dešava pod „reflektorima“ i uz aplaudiranje EU. Bugarska i Sjeverna Makedonija trebaju iskoristiti naredni  period, da se na osnovu prijedloga rješenja, kojeg je ponudio francuski predsjednik Emmanuel Macron, pronađe kompromisni dogovor o deblokadi procesa početka pregovora sa EU.

Stvorena je percepcija, da se EU konstantno izbjegava konkretno opredijeliti do članstva država Zapadnog Balkana u EU. Tako je francuski predsjednik Emmanuel Macron nedavno pokrenuo inicijativu o uspostavljanju Evropskog političkog saveza, koji bi zahvatio i države Zapadnog Balkana. EU je politički, ekonomski, kulturni i vrijednosni savez i zašto nuditi neki novi politički savez, koji bi kao blok država bio usmjeren prvenstveno protiv Rusije i u konačnici protiv Kine. Uspostavlja se novi svjetski poredak i postavlja se pitanje gdje je tu mjesto za Zapadni Balkan.

Nedavno završeni Samit EU – Zapadni Balkan održan u Briselu potvrdio je ono što su svi lideri Zapadnog Balkana već dugo isticali – pitanje članstva Zapadnog Balkana u EU je prije i poslije svega političko pitanje. To je osnova, a sve ostalo predstavlja usaglašavanje sa pravnim tekovinama EU, usvajanje njenih principa i standarda u raznim sferama društvenog života, zakonska regulativa, usklađivanje ekonomija i druga područja samo su opravdanja za politički stav zemalja članica EU kada je u pitanju proces proširenja EU.Sva nadanja, uvjeravanja, pregovori i dogovori, uslovljavanja i usaglašavanja po pitanju članstva zemalja iz ovog regiona u EU – na ovom samitu su izgubila svoju realnu, na argumentima zasnovanu raspravu i smisao. Sama činjenica, da su Ukrajina i Moldavija mimo svakog reda, procedura i pravila dobile status država-kandidata, dok su „prepreke“ koje se postavljaju pred zemlje Zapadnog Balkana takve da su isključivo političke prirode, bez obzira na sve napore i rezultate koje su države-kandidati iz regiona postigle u tom, sada već za neke od njih, višedecenijskom periodu. Najbolji primjer za to je Sjeverna Makedonija, kojoj čak ni promjena imena države, nije ni za promil povećala šanse na njenom evropskom putu.

Nasuprot tome, inicijativa Otvoreni Balkan, koja je ujedinila napore Srbije, Albanije i Sjeverne Makedonije u stvaranju Zapadnog Balkana kao regiona koji je bolje, sigurnije, stabilnije i prosperitetnije mjesto za život svih naroda koji na njemu obitavaju, postigla je izuzetne, po mnogim parametrima mjerljive i vrlo obećavajuće rezultate – što bi, po svemu, trebalo samo dodatno da kvalifikuje zemlje regiona za članstvo u EU, kao i da bude krunski dokaz da je evropska opredijeljenost zemalja-kandidata neupitna i trajna. Nažalost, činjenice demantuju stvarnost i ono što se događa, pa je tako moguće da i Otvoreni Balkan (koji uživa bar načelnu, iako djelimičnu, podršku EU, pored ostalog već učinjenog i ispunjenog) ne predstavlja dovoljno snažan i validan argument u procesu pristupanja EU. Bez obzira na sve, uzimajući u obzir argumente, koje su predstavnici Srbije, Albanije i Sjeverne Makedonije predočili i javnosti, u svojim medijskim obraćanjima nakon briselskog Samita EU – Zapadni Balkan, kao i na to da je više nego očigledno da zemlje članice EU „ne vide“ (bar u ovom trenutku, za koji je vrlo neizvjesno koliko će trajati) države Zapadnog Balkana u punopravnom članstvu – ono što se nameće kao zaključak jeste da projekat Otvoreni Balkan predstavlja jedinu pravu priliku da region nastavi da mijenja sebe, da se bori za sebe i sebe prikaže i dokaže u najboljem, po EU prihvatljivim kriterijima i standardima. Naravno, postoje i izazovi i teorije o Otvorenom Balkanu kao inačici „Srpskog sveta“, jer Bosna i Hercegovina, Kosovo i djelomično Crna Gora taj projekat proglašavaju projektom srpske politike i vezuju ga za predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Argumentacije iz navedenih država uglavnom su uslovljene reakcijama i djelovanjem međunarodne zajednice, jer ne postoje argumentirane analize i državni stavovi zašto bi Otvoreni Balkan bio „Srpski  svet.”

Međunarodni institut IFIMES je u nekoliko navrata naglašavao, da je za zemlje Otvorenog Balkana važno adekvatno suočavanje sa nedavnom prošlošću te da je potrebno ukinuti potjernice i spiskove, prvenstveno iz Srbije, za osumnjičene za ratne zločine i druge zločine protiv čovječnosti i omogućiti da se suđenja realiziraju u državama gdje je zločin počinjen. Opšti interes svih bi bio da države koje osporavaju Otvoreni Balkan zvanično definiraju stavove zašto je ideja Otvoreni Balkan za njih neprihvatljiva. To je jedini put, da se razgovorima i pregovorima, prevazilaze razlike i sumnje. Ako postoji zvanična argumentacija Bosne i Hercegovine, Kosova i Crne Gore zbog čega neće u Otvoreni Balkan, onda je to najbolji način i put da se međususjedski i međudržavni odnosi popravljaju i razvijaju u međusobnom razumijevanju i povjerenju. Bez povjerenja ideja Otvorenog Balkana je osuđena na neuspjeh. Upravo je ideja Otvorenog Balkana za sve one države, koje smatraju da se radi o bilo kakvoj ideji zavjere prilika, da se argumentirano raskrinkaju bilo čije supremacije ili kako tvrde  plan stvaranja „Srpskog sveta.“

Svi rezultati koji su postignuti, naročito na polju ekonomije i privredne saradnje zemalja okupljenih u Otvorenom Balkanu – brži protok ljudi, roba, kapitala i usluga, porast svih ekonomskih pokazatelja, bolja i sveobuhvatnija politička saradnja, promptno rješavanje svih međusobnih problema i sporova kroz proces dijaloga i usaglašavanja – dokaz su da zemlje Zapadnog Balkana imaju šta da ponude EU, da one žele, mogu, umiju i znaju da sarađuju sa EU, da moraju, i formalno-pravno, da budu dio zajednice evropskih naroda i da oni jesu, već vijekovima, Evropa, bez obzira na to što im trenutna politika i birokratija to osporavaju i koče ih. Otvoreni Balkan jeste regionalna inicijativa, regionalni projekat, ali on nije zamjena za članstvo u EU, niti pandan ili „utješna nagrada“ zemljama-kandidatima za članstvo u EU, a ponajmanje svojevrsno predvorje ili nekakva „čekaonica“.

Otvoreni Balkan je ponajprije, još jedan, vrlo čvrst i kvalitetan dokaz zrelosti zemalja Zapadnog Balkana za punopravno članstvo u EU, koje im se već decenijama obećava i svako malo vremena dodatno uslovljava. Otvoreni Balkan je, također, jedinstvena prilika i zbir mnogobrojnih šansi za dodatni razvoj i napredak svih zemalja regiona, u svim oblastima društvenog, javnog, ekonomskog, kulturnog, pa i političkog, života na ovom prostoru, prostoru koji je oduvijek bio, i jeste, Evropa. On jeste balkanski, ali je, po svojoj suštini, daleko više evropski model i način građenja zajedničke budućnosti – evropske budućnosti, bez obzira na sve prepreke na putu ka njoj.

Evropski lideri su pogazili svoju riječ i narušili svoj i kredibilitet EU. Postavlja se  pod pitanje i Schumanova vizija udružene Evrope. U tom slučaju bi se čak moglo reći, da pojedini evropski čelnici djeluju protiv ideje Roberta Schumana, koji je osmislio projekt današnje EU. Narušenom kredibilitetu dijela evropskih čelnika doprinosi i njihova umiješanost u kriminal i korupciju ili su čak nosioci tih negativnih i nezakonitih pojava te su uključeni u  brojne afere.

Na nedavnom samitu čelnika Otvorenog Balkana u Ohridu učestvovao je i premijer Crne Gore Dritan Abazović i predsjedajući Vijeća ministra Bosne i Hercegovine Zoran Tegeltija. Premijer Abazović shvata važnost Otvorenog Balkana, koji ima snažnu podršku SAD. Najnoviji izračuni pokazuju, da bi Crna Gora mogla imati ne srazmjerno najveće benefite od Otvorenog Balkana. To je nova činjenica, koju treba ozbiljno iskoristi u postkoronskom oporavku i u krizi prouzrokovanoj ruskom invazijom na Ukrajinu. Zbog toga ne iznenađuje interes, koji je za Otvorenim Balkanom pokazao premijer Abazović. Problem je, da u Crnoj Gori još uvijek političko-mafijaške strukture, koje simbolizira vrhuška Demokratske partije socijalista (DPS) na čelu sa predsjednikom Crne Gore Milom Đukanovićem žele na svaki način da pokušaju osporiti tu inicijativu, jer će otvoreni Balkan umanjiti mogućnost kriminala i ostvarivanje prihoda iz nezakonitih djelatnosti.Kosovo bi ulaskom u Otvoreni Balkan izašlo iz decenijske izolacije kao najizoliraniji prostor u Evropi, a to bi bio korak da građani Kosova konačno dobiju viznu liberalizaciju.

Analitičari smatraju, da posjeta premijera Crne Gore Dritana Abazovića Srbiji predstavlja prekretnicu u novijim odnosima između zvaničnog Beograda i Podgorice.  Ovom posjetom nastupio je trenutak da se mnoge stvari prevaziđu, a tome svi moraju dati svoj doprinos. Zapadni Balkan se mora tretirati na drugačiji način, a ukupni odnosi se moraju relaksirati na način, da region Zapadnog Balkana ne bude više prepoznat kao problematičan region nego region šansi i razvoja u kojem se dogovara i želi ići naprijed odnosno da su primarne teme okrenute ka ekonomiji i budućnosti. Prošlost se ne može promijeniti, ali može budućnost, koja može biti bolja i manje neizvjesna. Region se može dodatno učiniti bezbjednijim, a predstojeća zima predstavlja veliki izazov za sve i u mnogome će priprema za njeno savlađivanje zavisiti od regionalne saradnje i solidarnosti, koja ne znači, da su zemlje regiona odustale od svoga evropskog puta i članstva u EU

Na nedavnim parlamentarnim izborima u Sloveniji uvjerljivu pobjedu je ostvario Robert Golob i njegov Pokret Sloboda. Umjesto dosadašnje slovenske politike koju je predvodio Janez Janša (SDS) i koji se povezuje sa „non-paperima“, koji su pokrenuli čitav niz negativnih reakcija i trendova, čak prijetnji  i opasnosti  eskalacije sukoba u regionu, posebno zbog novih sigurnosnih izazova, koji su proizašli nakon ruske invazije na Ukrajinu. Premijer Slovenije Robert Golob nudi novi politički koncept i pristup Zapadnom Balkanu, koji je jednim dijelom već vidljiv kroz njegov angažman na Evropskom vijeću, da se Bosni i Hercegovini dodijeli kandidatski status za EU poslije niza godina odlaganja. Premijer Golob bi mogao unijeti novi pokretački evropski duh „nad“ Balkanom sa namjerom da se oživi i ubrza proces proširenja EU na Zapadni Balkan i odrede konačni rokovi prijema u punopravno članstvo tih država.EU postavlja uvijek nove uslove odnosno kriterije za članstvo za države Zapadnog Balkana. Dodjelom kandidatskog statusa za EU, Ukrajini i Moldaviji, besmisleno je bilo kakvo uslovljavanje od strane EU. Analitičari smatraju, da se zvanični Brisel nije izvukao iskustva iz nedavne prošlosti i ne razumije u potpunosti mentalitet balkanskih naroda, koji teško prihvaćaju bilo kakva uslovljavanja, a  rado prihvataju iskren prijateljski odnos, uključujući i  kritičan. EU nikada nije gradila istinske i partnerske odnose sa građanima Zapadnog Balkana nego uglavnom sa korumpiranim političko-mafijaškim strukturama, koje su djelovale protiv institucija, a vladavina prava i djelujuće institucije su temelj EU i njenog pravnog ustrojstva. Često se naglašavala opasnost od ukidanja viznog režima za države Zapadnog Balkana, međutim, praksa je pokazala da po tom pitanju nisu postojale realne opasnosti i prijetnje. Zbog toga se opravdanim postavlja pitanje, da li 18 miliona stanovnika Zapadnog Balkana, ukoliko bi njihove države postale punopravne članice EU, moglo ugroziti EU sa 450 miliona stanovnika. Mnoge sadašnje države članica EU ne bi mogle u potpunosti ispuniti sadašnje uslove za članstvo, koji se traže od zemalja Zapadnog Balkana. Kako su Bugarska i Rumunija primljene u članstvo, ali i Hrvatska, kojima su pogledali „kroz prste“ prilikom njihovog pristupanja u EU. O nedosljednosti EU govori i činjenica da je 2004.godine u punopravno članstvo primljeno 9,5 država, jer je primljena samo polovina Kipra. Odluka za prijem Finske i Švedske „preko noći“ u NATO pokazuje da je sve moguće kada postoji politička volja, pa tako i za proširenjem EU.

U EU preovladava mišljenje, da je Srbija motor normalizacije Zapadnog Balkana, kao i motor evrointegracija zemalja na Zapadnom Balkanu. Proces približavanja Srbije ka članstvu EU je posebno intenziviran posljednjih nekoliko godina, međutim Srbija već više od dvije godine nije otvorila nova pregovaračka poglavlja što dovodi u pitanje namjere i planove EU o proširenju.Analitičari smatraju, da Srbija ima najsnažniju i najrazvijeniju kadrovsku i logističku infrastrukturu sa kojom može u relativno kratkom roku da odgovori na izazove pregovaračkog procesa i opravda atribut da je motor evropskih integracija na Zapadnom Balkanu. Neopravdani su strahovi od Srbije kao najveće zemlje regiona, jer ne postoje osnovani strahovi ni od Njemačke kao najveće i najmoćnije države članice EU.

Za budućnost regiona je ključan završetak dijaloga između zvaničnog Beograda i Prištine potpisivanjem sveobuhvatnog obavezujućeg sporazuma o normalizaciji odnosa između Srbije i Kosova čime bi se osigurao trajan mir i stabilnost u regionu. Nadu u nastavak dijaloga ulijeva nedavno postignuti sporazum o energetici posredstvom EU. Najnoviji jednostrani potezi Prištine odnosno ograničavanje slobode kretanja ne predstavljaju doprinos normalizaciji odnosa. Neizbježna je implementacija Briselskog sporazuma odnosno formiranje Zajednice srpskih opština (ZSO) kao što je neizbježno potpisivanje Temeljnog ugovora o uređenju odnosa države Crne Gore sa Srpskom pravoslavnom crkvom (SPC), većinskom religijskom zajednicom u toj zemlji.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić nailazi na nerazumijevanje dijela krugova EU, koji mu otežavaju poziciju u vlastitoj zemlji. Poznato je da pravoslavni i muslimanski narodi na Zapadnom Balkanu imaju neraskidive duhovne veze na istoku kao što katoličko stanovništvo ima veze na zapadu odnosno Vatikanom. Duhovne veze sa istokom su virtualne, a pripadnost Evropi je svakodnevna i realna.Analitičari smatraju, da EU pojedinim svojim potezima Srbiju „gura“ u zagrljaj Rusije i Kine kao što je prije dvije godine uradila sa Bjelorusijom. Umjesto da je pružila ruku Bjelorusiji i približila je EU, EU je pojedinim svojim nepromišljenim i poprilično štetnim potezima gurnula tu državu u konačni zagrljaj Rusije i Vladimira Putina. Ukoliko bi Srbija čak i uvela sankcije Rusiji prema sadašnjem dominantnom raspoloženju unutar EU po svemu sudeći ništa se ne bi desilo odnosno promijenilo na njenom evropskom putu.

Važnost saradnje i solidarnosti je najvidljivija u slučajevima elementarnih nepogoda odnosno požara, zemljotresa, poplava itd. Međutim najnoviji izazovi sa kojim su se pojedinačno suočile zemlje i region bile su pandemija Covid-19 i energetska i prehrambena kriza, koja je nastupila kao posljedica ruske invazije na Ukrajinu.Saradnja je važna i zbog odnosa Zapadnog Balkana prema EU. Glas jedne zemlje upućen prema EU ne znači mnogo. Međutim, kada svih šest zemalja Zapadnog Balkana zajednički nastupe sa jednim glasom prema EU, to je već novi kvalitet i snaga. Otvoreni Balkan nije alternativa članstvu EU nego ubrzani put da se zemlje što brže pripreme za članstvo i iskoriste sve neiskorištene međusobne mogućnosti sinergije i saradnje. Ekonomija obima bez administrativnih prepreka je važan momenat za regionalnu saradnju. Otvoreni Balkan je embrion novih ekonomskih klastera, koji se već formiraju u regionu i predstavljaju konkurentsku prednost država i regiona.

Potrebno je konkretnije uskladiti Otvoreni Balkan sa drugim inicijativama, da se ne bi prepletale i tako postigao visok nivo integracije. Važno je osigurati ekonomski razvoj i konkurentske prednosti i uložiti napore u stvaranje veće predvidljivosti u regionu. Raditi na razvoju institucija koje trebaju smanjiti šverc, krijumčarenje i izbjegavanje plaćanja poreza i drugih dadžbina. Potrebna je stvarati ekonomiju, koja će pomoći investitorima koji žele raditi zakonito, legalno. Privredne komore regiona pokazale su entuzijazam po pitanju Otvorenog Balkana, koji je prvenstveno ekonomski projekt, koji je fokusiran na stvaranje novih mogućnosti.

Zapadni Balkan je energetski ranjiviji od drugih. Posebno je ranjiv za predstojeću zimu. Zapadni Balkan nema luksuz da jedni drugima okreću leđa. Ukoliko žele da imaju energente, električnu energiju, hranu potrebno je da dođe do intenzivne i kvalitetne saradnje, jer Otvoreni Balkan pripada ljudima, a ne Vučiću, Rami, Kovačevskom, Abazoviću ….  Otvoreni Balkan je još jedan mehanizam za lakše suprotstavljanje krizama.

Analitičari smatraju, da budućnost pripada narodima Balkana samo ako budu sarađivali i budu usmjereni ka budućnosti.  Na testu je kredibilitet EU na Zapadnom Balkanu i vjerovatno se EU nalazi pred posljednjom šansom, da se zemlje Zapadnog Balkana spase od „zagrljaja“ Rusije, Kine i Turske. Nivo i intenzitet saradnje u regionu najvidljiviji će biti kroz uspješnost priprema za prezimljavanje predstojeće zime 2022/23, što predstavlja najveći izazov za sve u posljednjih nekoliko decenija. Pri tome je od presudnog značaja veća uloga SAD, posebno da se spriječe eventualni novi konflikti, koji mogu nastati kao posljedica pogoršane sigurnosne situacije i promijenjene sigurnosne arhitekture u Evropi prouzrokovane ruskom invazijom na Ukrajinu.

Izvor: IFIMES

Ljubljana/Bruxelles/Washington, 30. juni 2022

Foto: aa.com.tr

Fusnota:
[1]  IFIMES – Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije sa sjedištem u Ljubljani, Slovenija, ima specijalni savjetodavni status pri Ekonomsko-socijalnom vijeću ECOSOC/UN, New York, od 2018.godine.