Arbitraža, kao alternativa klasičnim sudskim postupcima, postaje sve važniji mehanizam rješavanja sporova u privrednom pravu, posebno u slučajevima s međunarodnim elementom. Umjesto formalne i dugotrajne sudske procedure, arbitražni proces omogućava efikasno i fleksibilno odlučivanje, gdje stranke imaju mogućnost izbora arbitara i prilagođavanja postupka svojim potrebama.
U intervjuu sa dr Vladimirom Pavićem, profesorom Pravnog fakulteta u Beogradu, otkrivamo kako arbitražni sudovi funkcionišu, koje su njihove ključne prednosti i mane, kao i koje vještine su najvažnije za sudije u ovim postupcima. Sa sve većom globalizacijom privrednih odnosa, arbitraža zauzima značajno mjesto kao neutralan i brz način rješavanja složenih međunarodnih sporova.
Možete li pojasniti šta je arbitražni sud i kako se razlikuje od redovnog suda?
Arbitražni sud je alternativa rješavanju sporova pred državnim sudovima. Njegove glavne odlike su manje formalna procedura, brzina odlučivanja i fleksibilnost postupka, te mogućnost da stranke same biraju osobe koje će im spor riješiti.
U Crnoj Gori Arbitražni sud radi pri Privrednoj komori Crne Gore. Koje vrste sporova se najčešće rješavaju putem arbitraže i koji su najvažniji principi kojima se arbitražni sudovi vode pri donošenju odluka?
Pred arbitražu se najčešće iznose privredni sporovi, a naročito sporovi sa međunarodnim elementom, jer se arbitraža percipira kao neutralan i efikasan način rješavanja privrednih sporova.
Redovni ste profesor na Pravnom fakultetu u Beogradu, šta je lično Vas motivisalo da se bavite arbitražom?
Riječ je o veoma dinamičnom i izazovnom pravnom okruženju, a praktično bavljenje onim što je predmet nečijeg akademskog interesovanja svakako da ne može da odmogne. Balans između akademskog i praktičnog često daje najbolje rezultate i na jednom i na drugom polju. Kao početniku, puno mi je značila podrška mog mentora, prof. Tibora Varadija i starijeg profesora na predmetu, pok. Gaše Kneževića. Obojica su uspješno spojila svoje akademsko i praktično bavljenje arbitražom.
Koje su najvažnije vještine ili znanja koja su potrebna za sudiju arbitražnog suda?
Dobro poznavanje jezika postupka, efikasnost u vođenju procedure i mogućnost da razumije i toleriše razlike u pravničkoj i poslovnoj kulturi.
Koliko obično traje arbitražni proces u poređenju sa sudskim procesima?
Ovo zavisi od složenosti postupka, ali obično puno kraće, jer arbitraža po pravilu nema žalbeni postupak. Po mojim saznanjima, velika većina arbitraža u regionu završi se u roku od 6-9 mjeseci od dana kada se formira arbitražno vijeće.
Koje su glavne prednosti i mane arbitraže iz Vašeg ugla?
Prednost je brzina, efikasnost prekograničnog priznanja i izvršenja, mogućnost ugovaranja neutralnog foruma u međunarodnim okvirima, povjeravanje spora osobama koje imaju znanja i vremena da ga sagledaju sa svih strana, naročito u komplikovanim slučajevima. Pred arbitražom u inostranstvu može vas zastupati bilo ko, a ne samo advokat iz te jurisdikcije – dokle god poznaje jezik postupka. To logistički značajno olakšava izbor zastupnika. Mane ponekad mogu da budu određene situacije koje komplikuju dalji tok postupka: otvaranje stečaja, množina procesnih aktera, itd.
Da li stranke imaju pravo žalbe na odluke arbitražnog suda? U kojim slučajevima je to moguće?
Po pravilu žalbe nema, mada se takav mehanizam može ugovoriti, obično ugovaranjem pravilnika arbitražnih institucija koje predviđaju dvostepenost. Takvi pravilnici su izuzetno rijetki.
Kako arbitražni sud osigurava nepristrasnost i pravičnost u postupku?
Svaki arbitar dužan je da prilikom prihvatanja mandata izloži sve činjenice koje mogu dovesti njegovu nezavisnost i nepristrasnost u sumnju u očima objektivnog posmatrača, a strankama na raspolaganju stoji mogućnost zahtijevanja izuzeća.
Kako funkcioniše izvršenje arbitražnih odluka donijetih u inostranstvu?
Funkcioniše na osnovu Njujorške konvencije iz 1958. koja predviđa, u poređenju sa sudskim odlukama, izuzetno efikasan mehanizam priznanja i izvršenja. Jedna od glavnih prednosti arbitraže upravo je i lakoća priznanja i izvršenja arbitražne odluke.
Imate veliko iskustvo u arbitražnim postupcima, da li primjećujete trendove u arbitraži, kao što su sve veći broj sporova ili specifične vrste slučajeva koje su češće?
Trendovi se smjenjuju. Recimo da krize (ekonomske, pandemijske, ratne) generišu svoje ‘talase’ sporova gdje se ponekad ponavljaju uzroci ili motivi. Što se postupaka tiče, primjetna je tendencija harmonizacije, tj. ujednačavanja standarda procesnih postupanja koja traje već nekoliko decenija.
Kako tehnologija mijenja rad arbitražnog suda? Da li postoji mogućnost za uvođenje novih tehnoloških alata u postupke?
Arbitraže su odavno zakoračile u elektronski svijet. Gotovo sve se danas odvija bez papira. Budući usmjereni na efikasnost i maksimalno fleksibilni, arbitražni postupci vrlo često koriste sve moguće tehnološke mogućnosti za olakšanje i unapređenje efikasnosti postupanja.
Kakvu budućnost predviđate za arbitražu, posebno u kontekstu rješavanja složenijih, međunarodnih slučajeva?
Investiciona arbitraža (ako je o njoj riječ) nalazi se pred određenim izazovima i teško je predvidjeti kako će na njih odgovoriti. Što se komercijalne tiče, njena je budućnost praktično osigurana, ona je danas široko prihvaćena kao stalna i pouzdana alternativa sudovima.
Koje savjete biste dali strankama koje razmišljaju o arbitraži kao opciji za rješavanje sporova?
Arbitraža nije panacea, ali je često daleko bolji i brži način da se problem riješi nego parničenje pred sudovima (a naročito stranim sudovima).
