Podaci Ministarstva javne uprave (MJU) za septembar ove godine pokazuju da u javnoj upravi Crnoj Gori radi 53.648 zaposlenih, od čega 46.534 na centralnom, a 7.114 na lokalnom nivou. U odnosu na novembar 2021. godine, kada je u javnoj upravi radio 51.591 zaposleni, to je uvećanje za 2.057 novih službenika na državnom budžetu.

Prema podacima koje MJU objavljuje na svom sajtu u vezi sa brojem zaposlenih u javnoj upravi, u Generalnom sekretarijatu Vlade (GSV) i ministarstvima radi 7.047 zaposlenih. To je za 3.668 više nego što ih na tim pozicijama radilo u junu, prije rekonstrukcije izvršne vlasti, kada ih je bilo 3.379.

Međutim, smanjenje broja zaposlenih sa 11.446 u junu na 7.775 u septembru evidentno je u kategoriji koja se odnosi na broj zaposlenih u organima u sastavu ministarstava, što je otprilike na istom nivou rasta broja službenika u GSV i resorima. Broj zaposlenih u pravosuđu je na gotovo istom nivou od 2021. i trenutno ih je 2.122. U prosvjeti je trenutno 17.787 zaposlenih, u fondovima i zavodima 754, dok od lokalnih samouprava najviše zaposlenih ima Glavni grad Podgorica – 1.140.

Izvršna direktorica NVO Akcija za socijalnu pravdu (ASP) Ines Mrdović kaže za „Dan“ da se broj zaposlenih u javnoj administraciji u posljednjoj deceniji kontinuirano povećava, a glavni razlog vidi u tome što nema spremnosti političkih elita da se pitanjem optimizacije broja zaposlenih pozabave na ozbiljan način, jer sve političke grupacije, kako ističe, pronalaze korist u takvoj situaciji.

– Ona čuvena krilatica „jedan zaposleni – četiri glasa“ unekoliko je modifikovana, ali i dalje ima bitnu ulogu u zadržavanju koristi za partije. Kada se tome dodaju nepotizam i kronizam, onda je rezultat enorman broj uposlenih na „plećima“ poreskih obveznika – kazala je Mrdović za „Dan“.

Ona dodaje i da su brojna zaposlenja u javnoj upravi ne samo potpuno neopravdana, već u znatnom broju primjera i nezakonita, a imajući u vidu da se, kako navodi, koriste poznate „prečice“ poput ugovora o djelu, volonterskih ili konsultantskih aranžmana, zahvaljujući kojima se kasnije dobiju stalna zaposlenja.

– Naravno, nijedna vlada nije uradila kvalitetnu analizu o tome koliko je zemlji sa 630.000 stanovnika stvarno potrebno administracije. To neće biti urađeno sve dok su partijski interesi na pijedestalu – smatra Mrdović.

Ona je ocijenila da je plan optimizacije broja zaposlenih odavno mrtvo slovo na papiru i ne primjenjuje se, već se, kako objašnjava, u kontinuiranim ažuriranjima tog dokumenta samo dodaju nove brojke i određeni opisi.

– On više služi kao štik za ispunjavanje obaveza koje proizilaze iz različitih strategija, a ne kao dokument koji će biti poštovan i koji će pomjeriti stvari sa mrtve tačke u pogledu smanjenja broja uposlenih – dodala je Mrdović. Naglašava i da troškovi za zarade i niz povezanih troškova iz godine u godinu rastu i da se dio troškova nalazi i na različitim budžetskim linijama na kojima su takozvana skrivena zaposlenja.

– Naše finansije teško to podnose, ali je to već godinama jedan začarani krug. Dok se preglomazna javna administracija pokrije troškovima iz kase svih građana, ostaje veoma malo za socijalne usluge u zemlji i ukupno za njen infrastrukturni razvoj. Naravno, još veći problem za javne finansije nastat će onog časa kada počne racionalizacija (ako ikada počne), jer su zaposleni u javnoj administraciji zaštićeni kolektivnim ugovorima i polagaće pravo na znatne otpremnine – ukazala je Mrdović.

Snežana Babović iz pokreta Preokret kazala je za „Dan“ da političke partije godinama preko partijskog zapošljavanja ostvaruju političko-finansijske koristi, po pravilu suprotne javnom interesu, a često i suprotno zakonu. Za posljedicu, kako ističe, imamo prenatrpanu državnu upravu, gdje selekciju u zapošljavanju sprovode upravo partije. – To ne znači da u državnoj upravi nema kvalitetnih ljudi, sasvim suprotno, ali ukoliko nisu pod zaštitom neke partije, najčešće će biti zaustavljeni u karijernom napredovanju. Sve to ima za posljedicu tromost administrativnog aparata koji bi trebalo da nam olakša dnevno funkcionisanje – ističe Babović.

Ona ukazuje da ovako glomazna javna uprava finansijski mnogo košta, ne samo kroz zarade, već i kroz niz beneficija koje zaposleni u javnom sektoru imaju (službena auta, gorivo, telefoni, dnevnice, varijabile, plaćanja za radne grupe, komisije…).