Učeći kako da se zaštitimo od najjačeg prirodnog toksina stvorili smo biološko oružje, a zatim ga transformisali u zlatnu koku estetske medicine – botoks. Prema nekim procjenama, samo ovaj dio svetskog tržišta estetske hirurgije trenutno vrijedi oko četiri milijarde dolara i udvostručiće se do 2025. godine.
Svijet je nedavno nasmijala vijest da je u Saudijskoj Arabiji nekoliko izlagača diskvalifikovano sa izbora najlepše kamile zbog ubrizgavanja botoksa svojim predstavnicama. Organizatori takmičenja, čiji je nagradni fond basnoslovan čak i za saudijske kriterijume, pravdali su se da je, za razliku od misica, kod kamila zabranjeno peglanje bora, pumpanje usana i drugi estetski zahvati.
Ako mislite da je to vrhunac botoksomanije najvjerovatnije griješite, jer njeni zagovornici smatraju da smo tek na početku i da će uskoro ubrizgavanje botoksa biti podrazumijevajuće. Dopuštanje da drugi vide vaše bore, kažu oni, smatraće se nekulturnim kao danas nedepilirane dame i krezuba gospoda. To će ostati privilegija društvenih autsajdera ili ekscentrika, dok će svi drugi biti primorani da se stide starosti. Tvrdnja Majkla Brina, jednog od čelnika „Allergana“, kako je botoks izazvao revoluciju uporedivu sa otkrićem penicilina je naravno pretjerana, ali ostaje činjenica da nas je supstanca, efemerna samo do prije deceniju ili dvije, uvukla u vrtlog promjena čiji se kraj ne nazire.
A počelo je sa kobasicama, šunkom i ljekarom poetom
Bili bismo i dalje naborani i nenapućeni da 1820. godine njemački ljekar i pjesnik Justinus Kerner nije, eksperimentišući na sebi, odgonetnuo da su za tamošnji talas trovanja krive nedokuvane kobasice, pa je po njihovom latiniskom nazivu oboljenje imenovano kao botulizam, a bakterija koja ga prouzrokoje Clostridium botulinum. Bolest počinje otežanim gutanjem i govorom uz opasnost naknadne paralize mišića, pa i smrti usljed gušenja. Na njegov rad se nadovezuju istraživanja Emila Fridriha Mejera 1895. godine, provocirana trovanjem nekog belgijskog orkestra za sahrane na jednom događaju, gdje su počašćeni kontaminiranom šunkom. On je otkrio da je ova bakterija svakodnevno u prašini, zemljištu i drugim sredinama, a postaje opasna ako u anaerobnim uslovima stvori enzime koji mogu da spriječe prenos impulsa sa nerava na mišiće.
Naknadno je identifikovano nekoliko vrsta ovih enzima, od kojih su neki najtoksičniji prirodni otrovi, a razjašnjen je i mehanizam djelovanja na neuromišićne procese. To što botulizam nije zastupljenija pošast možemo da zahvalimo njihovoj termičkoj neotpornosti, koja je dokazana istraživanjima za potrebe nastajuće industrije konzervisanja namirnica početkom 20. vijeka. Tokom Drugog svjetskog rata, rad na eliminaciji botulinskih toksina zamenili su napori za njihovo pretvaranje u biološko oružje. Navodno su Amerikanci imali planove da ih ubacuju u pića japanskih oficira po bordelima okupirane Kine. Iako do toga nije došlo, djeluje opskurno što su jedini zabilježeni teroristički napadi botulinom izvršeni baš od strane japanske sekte Aum Shinrikyo tokom 90-tih godina.
Američki hemičar Edvard Šanc je, srećom, nakon posleratne demobilizacije, istraživanja nastavio u mirnodopskom smjeru, usavršivši kristalizaciju enzima. Tako je olakšano prečišćavanje i razblaživanje, pa su intenzivirana eksperimentisanja sa mogućom primjenom. Najdalje je otišao oftamolog Alan Skot, koji je prečišćeni enzim tipa A razblažio u fiziološkom rastvoru, stvorivši tako današnji botoks. Doduše, iz njegove laboratorije u San Francisku je nakon 1980. godine izlazio lijek pod imenom Oculunum, korišćen kod tretmana razrokosti zbog sposobnosti da opušta mišiće u koje je ubrizgan. Međutim, Skotova kompanija „Oculunum Inc.“ je kuburila sa održavanjem proizvodnje, pa je bio prezadovoljan kada je uspio da je proda za devet miliona dolara 1988. godine.
Rodi me majko srećnog…
Kupac je bila relativno mala kompanija „Allergan“ koja je, prema komentarima zlobnih konkurenata, tada bila prepoznatljiva po kremama za bubuljice i kapima za oči. Promijenili su ime lijeku u Botox i nastavili sa distribucijom oftamolozima, uključujući i kliniku vankuverskog bračnog para Karters, u kojoj je Džin radila kao oftamolog, a njen suprug Alister kao dermatolog.
„Allergan“ izgleda nije ni znao da se u tom periodu neka pacijentkinja pohvalila Džin da se proljepša posle svakog tretmana, ne samo zbog manje razrokosti nego i gubitka bora. Džin je to prenijela suprugu dermatologu, a kako se ljekarski moral malo promijenio od vremena Justinusa Kernera, umjesto da eksperimentišu na sebi, uloga nultog pacijenta zapala je recepcionerki klinike Keti Bikerton. Teško da ćemo saznati da li je Keti imala izbora ili nije, ali njeni poslodavci tvrde da je uvjek izgledala „umorno i ljuto“ i da je to počelo da se mijenja već nekoliko dana pošto su joj ubrizgali neurotoksin.
I tako se estetska medicina dočepala svog „svjetog grala“ u vidu proizvoda koji se pravi jednostavno i jeftino, implementira minimalno invazivno i prosto, upotrebljava repetitivno, a može da zatreba svakom. Američka agencija za lijekove odobrila je 2002. godine ograničenu primjenu Botoxa za estetske namjene, ali je on i prije toga uveliko korišćen po diskretnim klinikama rezervisanim za razne „selebritije“. „Allerganu“ se još posrećilo tadašnje ublažavanje propisa za reklamiranje medikamenata, što je spremno dočekao izdvojivši već prve godine 50 miliona dolara za agresivni marketing koji je, pored poplave reklama, podrazumijevao i kraljevske apanaže čuvenim estetskim hirurzima za lobiranje među kolegama.
Iako se botoks povezuje sa intervencijama zbog kojih je sve teže razlikovati estradne i rijaliti likove, manje je poznato da se više od trećine upotrebe odnosi na ozbiljnije medicinske tretmane. Njih je dvadesetak i osim razrokosti, uključuju širok dijapazon oboljenja, počev od mišićnih grčeva do migrena, a istraživanja se vrše čak i u liječenju depresije. S obzirom na brzinu kojom je krenula masovna primjena, teško je poreći da smo sa ovim nervnim otrovom imali više sreće nego pameti, jer je većina propratnih efekata uočavana in vivo, bez studioznih prethodnih ispitivanja. Srećom, uglavnom je riječ o lakšim ili prolaznim nedaćama u vidu glavobolje ili utrnuća, koje često izaziva i upotreba neregistrovnih proizvoda ili tretmani kod neobučenih osoba, pa i po principu sam svoj majstor.
Ima li granica?
Pomama za botoksom stvorila je tržište o kojem Edvard Šanc nije mogao ni da sanja, jer je samo prodaja u SAD sa 310 miliona dolara u 2001. godini skočila na jednu milijardu već 2006. godine i nastavlja kontinuirano da raste. Po nekim procjenama, svjetsko tržište trenutno vrijedi oko četiri milijarde dolara i udvostručiće se do 2025. godine. Cjelokupan biznis sa estetskim intervencijama se nalazi u ogromnoj ekspanziji širom svijeta i premašuje 50 milijardi dolara, a to što učešće botoksa nije i veće, imajući u vidu da je samo američkih korisnika više od 11 miliona godišnje, posljedica je relativno niske cijene ove u odnosu na druge intervencije.
Pri takvom tržišnom potencijalu, „Allergan“ nije mogao dugo da ostane usmaljen, tako da su se pojavili i drugi veliki proizvođači. Iako je njihov Botox sinonim za sve supstance ovog tipa, zainteresovanima je sada na raspolaganju niz sličnih proizvoda, poput Dysporta, Xeomina, Lantoxa, Neuronoxa i drugih. Međutim, crna tržišta nude i neregistrovane proizvode nepoznatih proizvođača, pa zato podatke o vrijednosti globalnog tržišta treba prihvatati s rezervom i vjerovatno korigovati na više.
Što se tiče „Allergana“, 26 godina nakon što je za devet miliona dolara otkupio firmu Alana Skota i sam je dobio ponudu koju je jedan komentator okarakterisao „da vam diže obrve i bez botoksa“. Preuzimanje od strane „Actavisa“ za skoro 70 milijardi dolara bila je najveća svjetska akvizicija u 2014. godini. O očekivanjima kupca govori neuobičajena odluka da se odrekne svog i preuzme ime kupljene firme, ali i to što su pod prijetnjom optužbi za monopolsku poziciju svoj, do tada noseći biznis sa generičkim ijlekovima, 2016. godine prepustili izraelskoj „Tevi“.
Vladan Žarković, Bif.rs
