Jedan od pokazatelja dobrog lidera je želja za stalnim učenjem i usavršavanjem. Kao rezultat toga, postoji veliko izbor alata za samousavršavanje – od autobiografija izvršnih direktora do TED razgovora do knjiga o upravljanju i postignućima.
Ali, koliko zapravo možete naučiti iz nečijeg uspjeha? Uzmimo na primjer Stevea Jobsa, koji je izgradio ogromno Appleovo carstvo od nule. Šta je ključni element zaslužan za njegov uspjeh? Je li to bila njegova ogromna energija? Njegov talenat za marketing? Ili nešto sasvim drugo?
Uzroke neuspjeha, s druge strane, može biti puno lakše utvrditi, pogotovo kada sruše ranije uspješnu kompaniju. I dok je istina da najbolje učimo na greškama, te greške ne moraju biti naše vlastite.
U nastavku vam donosimo sedam najgorih izvršnih direktora u istoriji i šta su uradili kako bi zaslužili ovaj epitet– tako da možete biti sigurni da ne slijedite njihov primjer.
Kej Vitmor (Eastman Kodak)
Ovo je priča o nezainteresovanosti i manjku vizije. 1990. godine, prvoj godini Keja Vitmora kao glavnog
izvršnog direktora kompanije Kodak, zaspao je tokom sastanka sa Bil Gejtsom tokom kojeg se pričalo o
integraciji proizvoda kompanije sa operativnim sistemom „Windows“.
Zaista, uprkos činjenici da je Eastman Kodak u stvari razvio digitalnu kameru 1975. godine, Vitmor je
odbio da ozbiljno shvati tehnologiju, i nije ulagao u nju. Kako je digital počeo da preuzima svijet, kompanija je počela da propada. Vitmor je otpušten nakon tri godine, prvenstveno zato što nije uspio da dovoljno smanji troškove.
Lekcija: Vitmorovo iskustvo je bilo isključivo u filmu, i nije uspio da prepozna prilike u digitalnom svijetu.
Karli Fiorina (Hewlett Packard)
Kada je Karli Fiorina postala glavna izvršna direktorka kompanije HP 1999. godine, sebe je opisala kao „agenta za promjenu“ – i zaista je promijenila kompaniju. Do trenutka kada je napustila kompaniju šest godina kasnije, HP je izgubio pola svoje vrijednosti i hiljade zaposlenih, iako je Fiorina i dalje sebe puno
plaćala.
Među lošim odlukama je pokušaj da kupi PricewaterhouseCoopers za 14 milijardi dolara; nakon što su je odbili, prodat je kompaniji IMB za manje od 4 milijarde dolara.
Takođe, spajanje sa kompanijom Compaq se uglavnom smatrao katastrofom. Onog dana kada je Fiorina otpuštena, tržišna vrijednost kompanije HP se povećala za 3 milijarde dolara.
Lekcija: Fiorina se sukobljavala i sa zaposlenima i sa investitorima, a nikada ne sumnjajući u svoju ispravnost. Slušajte druge oko sebe.
Voren Anderson (Union Carbide)
Voren Anderson je bio glavni izvršni direktor američke hemijske kompanije Union Carbide kada je fabrika u indijskom gradu Bopal ispustila više od 40 tona otrovnog gasa u grad, usmrtivši hiljade ljudi i ozbiljno povrijedivši stotine hiljada. Dok je Anderson imao hrabrost da posjeti Bopal par dana kasnije, pobjegao je nakon što je uhapšen i pušten da se brani sa slobode, nikad se ne vrativši. Kompanija je tvrdila da je nesreću izazvao nezadovoljni radnik, i da je indijska vlada kriva što je dozvolila ljudima da žive toliko blizu fabrici. Ali sam Anderson je priznao da fabrika nije imala iste sigurnosne standarde kao one u SAD.
Lekcija: Anderson je naočigled bio skrhan nesrećom, ali činjenica je da riba smrdi od glave.
Džon Skali (Apple)
Džon Skali je plaćen da pređe iz kompanije PepsiCo zbog njegovog poslovnog iskustva i trgovačkih vještina – ali je na kraju istjerao Stiv Džobsa, koji ne samo da ga je regrutovao, nego je i nesumnjivo bio prava pokretačka snaga kompanije. Skali je rekao da je vidio Džobsa, odličnog trgovca, kao rivala. Skali nije imao pravo tehničko znanje i donio je puno loših odluka o proizvodima, uključujući „Apple Newton“ i ulazeći u posao sa kamerama i CD plejerima. Na kraju, naravno, Džobs je vraćen; do tada, Skali je otpušten nakon decenije problema.
Lekcija: Ne dozvolite svojim emocijama da vas navedu da donosite loše odluke.
Ken Lej (Enron)
Postoji element grčke tragedije o usponu i padu Kena Leja. Pod njegovim vođstvom, energetski gigant Enron razvio se u biznis vrijedan 100 milijardi dolara – prije nego što je izgubio 99,7% svoje vrijednosti 2001. Lej dobija duple poene kao katastrofalan izvršni direktor, pokazujući nesposobnost i nepoštenje. Nezainteresovan za svakodnevno vođenje kompanije, dao je slobodu nekolicini izrazito sumnjivih podrijeđenih. Kako je kompanija posustajala, on je inicirao ogromnu računovodstvenu prevaru osmišljenu da poboljša finansijsko zdravlje firme. Lej je preminuo od srčanog udara u julu 2006, neposredno prije izricanja presude, ali se očekivalo da će dobiti do 30 godina zatvora zbog svog učešća u prevari.
Lekcija: Korporativna kultura kompanije Enron bila je fokusirana na povećanje prihoda po svaku cijenu. Uvjerite se da ne podstičete nedostatak etike.
Džerald Ratner (Ratners Group)
Ovaj izvršni direktor i predsjedavajući napravio je samo jednu grešku ali je ona, bome, bila velika; toliko velika da je sada poznata kao Ratnerov efekat. U intervjuu za časopis, Gerald Ratner, iz istoimene kompanije koja proizvodi nakit, opisao je set od rezanog stakla za šeri koji se prodaje u njegovim radnjama kao „potpuno loše“ i nastavio da vrijeđa i druge proizvode. Kupci su pobjegli, a kompanija je izgubila milione funti. Ratner je zaposlio novog predsjednika, koji ga je potom otpustio.
Čen Đulin China (Aviation Oil)
Dugo vremena, Čen Đulin je bio slavljen kao vrhunski izvršni i generalni direktor; pod njegovim vođstvom, neto vrijednost imovine kompanije China Aviation Oil porasla je za nevjerovatnih 85.200% na 150 miliona američkih dolara. Međutim, spekulativno trgovanje cijenama nafte zamalo je srušilo kompaniju a Čen je pokušao da sakrije šta se dogodilo. Godine 2006. osuđen je na četiri godine i tri mjeseca zatvora nakon što nije otkrio gubitak od 550 miliona dolara u trgovanju.
Lekcija: Nemojte se kockati sa imovinom vaše kompanije; to se uvijek loše završi.
Izvor: Ceo Magazine
