Kad otopli, domaće pivo veoma je popularno u baštama kafana po Pjongjangu, iako tamošnje pivopije obično ne znaju da njihov omiljeni napitak može da se zahvali strancima.
Državna novinska agencija Sjeverne Koreje nedavno je objavila članak u kojem se hvali dvije decenije postojanja pivare „izgrađene pod patronatom vođe Kima Džong Ila“, oca današnjeg vlastodršca Kima Džong Una, koji je bio na vlasti kad je počela izgradnja pivare 2000. godine.
Agencija navodi da je bivši šef države „inicirao izgradnju nove fabrike koja će proizvoditi pivo najboljeg kvaliteta za narod“.
U tekstu su hvalospjevi i za Kima Džong Una koji je navodno prilježno obilazio fabriku „ohrabrujući zvaničnike i radnike da dalje unaprijede ukus i kvalitet piva“.
Danas pivara pravi sedamdeset miliona litara napitka godišnje, koristeći vodu iz prirodnih izvora, te domaći ječam i hmelj. Pivo se spravlja sa 5,7 odsto alkohola što je neobično jako za azijska piva, ali je i pokazatelj porijekla.
Jer, prije dvadesetak godina su veze Pjongjanga i ostatka svijeta bile dosta bolje nego danas, a popunjenija je bila i državna kasa. Bez ikakvog iskustva u proizvodnji piva, Sjeverna Koreja je naprosto odlučila da uveze stranu fabriku i cijeli proces.
Preko veza u Njemačkoj, vlasti su uposlile berzanskog brokera Uvea Emsa da obezbijedi pivaru. Ovaj se raspitao, i otkrio da se britanska pivara Ašers iz Trovbridža upravo zatvara, te da rasprodaju kompletnu opremu.
„Bilo je malo iznenađenje kad smo čuli da se sve prodaje u Sjevernu Koreju“, kaže Geri Tod, koji je vodio proizvodnju u engleskoj pivari i pomagao pri prodaji opreme.
„Jednog dana su samo stigli sjevernokorejski zvaničnici i neki pivari, iako je bilo jasno da o pivu nemaju pojma“, priča Tod za DW.
„Upleteni su bili i neki ruski inženjeri i sve je bilo jako komplikovano zbog mnoštva jezika.“
Todu je postalo jasno da će morati da objasni došljacima iz Sjeverne Koreje svaki korak spravljanja piva. Ubrzani kurs potrajao je pet mjeseci, a onda je sve pažljivo spakovano da se brodovima prebaci na Korejsko poluostrvo.
I kakvo je bilo pivo?
„Bili su zadivljeni kako smo mi postavili proizvodnju i uzbuđeni što će to prebaciti u Sjevernu Koreju i postaviti isto tako“, sjeća se engleski pivar. „Ali, htjeli su da ponesu apsolutno sve iz zgrade. Čak i plastične čaše za sokovnike jer su rekli da to ne mogu da nabave kod kuće.“
„Htjeli su daske sa WC-šolja – sjećam se da je jedan hodao okolo sa daskom oko vrata – i bolcne iz podova“, priča Tod. „Skinuli su pločice sa zidova, jednu po jednu, i sve odnijeli.“
Na kraju su ga iznenadili kad su mu ponudili da na dvije godine ode u Pjongjang i pokrene pivaru. „Ali, imao sam mladu porodicu i nisam htio da idem“, kaže on.
Ipak, par godina kasnije je ovaj engleski pivar probao pivo Tedongan koje mu je sa puta u Sjevernu Koreju doneo jedan novinar. „Bilo je daleko bolje nego što sam očekivao, bio sam zadivljen“, sjeća se ukusa. „Bilo je svježe, sa dobrom čistom završnicom.“
Tako misle i Korejanci.
„Sjećam se da sam bila iznenađena kako je dubok ukus, barem u poređenju sa japanskim pivima“, kaže Čung Hjon Suk, koja živi u Japanu, ali je ranije redovno obilazila domovinu Sjevernu Koreju.
„Imalo je tamniju boju od japanskih piva, i više je ukusom podsjećalo na engleske sorte.“
„Ima mnogo pivskih bašti duž rijeke Tedongan u centru Pjongjanga i ljudi tamo odlaze leti poslije posla, da se opuste i vide prijatelje“, kaže ona za DW.
„Prijatelji mi kažu da im je to omiljeni provod kad je vruće, i da ima mnogo omladine i žena.“
Nažalost po nju, sankcije protiv Sjeverne Koreje znače da je tamošnje pivo nemoguće naći van zemlje. Pre pandemije je možda i moglo da se dobavi preko Kine, ali je Kina zatvorila granice zbog virusa. Ostaje samo da se vjeruje na riječ onima koji su probali Tedongan.
