Bijes u Americi

Za današnji populistički bunt na Zapadu mnogi krive ekstremnu desnicu – oni su osvojili podršku birača tvrdeći da su navodno spremni da reaguju na prigovore radničke klase i istovremeno sijući strah i doprinoseći podjeli društva. Ali kriveći lidere koji su iskoristili to nezadovoljstvo, mnogi ignorišu značaj samog nezadovoljstva. Ono je usmjereno na elitu čije je bogatstvo poraslo za posljednjih 30 godina, dok su srednja i radnička klasa stagnirale.

Analizi suštine tih problema, prije svega u SAD, ali i u ostalim zemljama svijeta, posvećena su dva nova rada. U knjizi “Tailspin” novinar Stiven Bril dokazuje da institucije SAD više ne odgovaraju svojoj funkciji, budući da štite samo manjinu, a sve ostale – u ime slobodnog tržišta – ostavljaju bez zaštite od predatora. Po Brilovom mišljenju, sve je to direktna posljedica američkog sistema meritokratije: kod najboljih i najpametnijih postojala je šansa da stignu do vrha, ali su oni faktički za sobom srušili stepenice koje vode do tog vrha jer su zauzeli institucije demokatske vlasti i počeli da ih koriste za učvršćivanje ličnih privilegija.

Autor Metju Stjuart saglasan je sa tim mišljenjem i tvrdi da je “meritokratska klasa izvela stari trik konsolidacije bogatstva i predaje privilegija po nasljednoj liniji a na štetu djece svih ostalih”. Kako kaže Stjuart, sredinom 1980-ih 90 procenata stanovništa sa najnižim primanjima imalo je udio u bogatstvu SAD od 35%; tri decenije kasnije pripadalo im je svega 20%, a praktično je sve što su izgubili otišlo stanovništu sa najvišim prihodima, kojeg je 0,1%. Onih 9,9% stanovništva koje se nalazi između te dvije grupe Stjuart je nazvao “novom američkom aristokratijom” i u nju su ušli oni koji su se ranije smatrali srednjom klasom. Godine 1963. 90 odsto stanovništva moralo je da uveća svoje bogatstvo šest puta da bi dostiglo nivo onih 9,9 procenata; 2010. morali su, da bi dostigli taj nivo, uvećati svoj imetak 25 puta.

Većina stanovništva SAD sada radi više nego ikada ranije, ali istovremeno pati od pada životnog standarda. Situaciju komplikuje visoki nivo zaduženosti domaćinstava i -u mnogim slučajevima – odsustvo zdravstvenog osiguranja. Najbogatijih 10 procenata ima lagan pristup visokom obrazovanju koje njihovoj djeci daje mogućnost da u budućnosti dobiju privilegije slične roditeljskim; ostalih 90 procenata stanovništva mora mnogo više raditi da bi platilo visoke školarine, a pritom prosječni diplomac završava učenje s teškim bemenom kredita. Najbogatijih 10 procenata dobija prvoklasnu medicinsku njegu; ostalima (90%) ona često uopšte nije dostupna ili je moraju platiti po nevjerovatno visokim cijenama.

Pretpostavlja se da tu situaciju mogu poravnati porezi. Međutim, američki republikanci stalno traže smanjenje poreza za bogate tvrdeći da će smanjenje maksimalnih poreskih stopa doprinijeti rastu investicija, zaposlenosti i ekonomije, što će dovesti do toga da bogatstvo “počne da se sliva dolje”, prema ostatku i zaoštrava nejednakost.

Situaciju komplikuje to što siromašni plaćaju mnogo pobočnih, indirektnih poreza (na zemljište, nekretnine i potrošačku robu), a pritom, u slučaju državnih poreza, najsiromašnijih 20 procenata stanovništva SAD plaća dva i kusur puta više nego najbogatijih 1%. Dodajte ovdje probleme koje stvaraju automatizacija i robotizacija, da ne govorimo o rastućoj učestalosti i intenzitetu prirodnih katastrofa, i neće biti teško za shvatiti zašto je toliko mnogo ljudi tako bijesno. Po Stjuarovom mišljenju, gornjih 9,9% stanovništva su “ljudi koji upravljaju mašinom koja usmjerava resurse od onih 90% ka onima 0,1%” i sa zadovoljstvom dobijaju svoj “dio tog kolača”. Ali ta mašina stvara nejednakost koja može imati vrlo ozbiljne posljedice zato što dovodi do porasta društvenoh nezadovoljstva i, kao što vidimo danas na primjeru SAD, do haotične politike. Po mišljenju austrijskog istoričara Valtera Šajdela, istorijski se nejednakost pobjeđuje uz pomoć ratova, revolucija, kraha države ili prirodnih katastrofa.

Da bi se preduprijedili tako dramatični događaji neophodno je da se najbogatijih 10 procenata stanovništva aktivno pobrine o interesima onih 90% kada je riječ o prihodima, bogatstvu, blagostanju i životnim mogućnostima. Ali umjesto toga, spoj ekonomske kratkovidosti i političke polarizacije doveo je do toga da mnogi sada pokušavaju da preusmjere nadodni gnijev prema imigrantima, Kini i spoljnoj trgovini (uključujući trgovinu sa najbližim saveznicima). U rezultatu, čitav svijet je uvučen u narastajući protekcionistički rat u kome niko ne može biti pobjednik.
Istoija pokazuje da su unutrašnje protivrječnosti i disbalansi često dovodili do međudržavnih konflikata. Ali takav ishod nije neizbježan. On prije zavisi od kvaliteta rukovodstva zemlje. Na primjer, u SAD su Džordž Vašington, Abraham Linkoln i Franklin Ruzvelt uspjeli da ojačaju zemlju zato što su shvatali neophodnost uklanjanja unutrašnjih podjela, a polazna tačka bili su osnovni principi Amerike, njene pozicije u svijetu i dugoročni ciljevi.

Predsjednik SAD Donald Tramp iskoristio je narodno nezadovoljstvo da promoviše sopstvene interese. Ali, nije on stvorio to nezadovoljstvo. Njega je decenijama stvarala američka elita, otvarajući mogućnost da se pojave figure kakva je Tramp. I sada, kada je Tramp došao na vlast, uslovi života onih 90% stanovništva još više će se pogoršati. Recimo, njegov pristup spoljnoj trgovini ne samo da nikako neće pomoći ljudima koje on navodno predstavlja, već će razrušiti osjećaj pravičnosti i zaštite koje su kroz istoriju u mase imale prema svojim liderima.

Lako je izabrati žrtvenog jarca i za sve kriviti njega. Ali jedini način da “Amerika ponovo bude velika” jeste da se uklone razlozi nepravde unutar zemlje. Nikakve tarife na uvoz ili zidovi na granicama neće to omogućiti.

Sheng je počasni član Azijskog globalnog instituta na Univerzitetu u Hong Kongu; Geng je predsjednik Instituta za međunarodne finansije i profesor Univerziteta u Hong Kongu

Andrew Sheng Xiao Geng
Svijet u riječima

Copyright: Project Syndicate, 2018.

Izvor: Vijesti online

Slični Članci