Gost nove epizode Bankar podcast-a bio je Rade Ljumović, direktor kancelarije Henley & Partners u Crnoj Gori.

U razgovoru sa novinarom Markom Vukajlovićem, Ljumović je govorio o svom sazrijevanju, obrazovanju, različitim poslovima i iskustvima koje su mu oni donijeli.

Novu epizodu podcasta možete pogledati na našem Youtube kanalu na sljedećem linku:

U nastavku izdvajamo neke od najzanimljivijih detalja iz razgovora.

Odrastanje u Titogradu

Mislim da je u mom razvoju sve išlo postepeno. Imam 48 godina i „uhvatio“ sam Titove Jugoslavije dovoljan dio. Rođen sam u Titogradu, današnjoj Podgorici, završio Osnovnu školu „Sutjeska“, zatim Gimnaziju „Slobodan Škerović“ kao logičan slijed i to na prirodno-matematičkom smjeru iako mi je pisanje više išlo. Poslije toga vojska, jedan fakultet, pa prebacivanje na drugi… To prebacivanje sa ekonomije na književnost izgledalo je impulsivno, ali kasnije se pokazalo da to baš i nije bilo tako. Kroz sve to sam gradio svoj put i tražio sam gdje mogu da se iskažem. Pošto nisam imao specifičan talenat za nešto, onda sam razvijao sposobnosti komunikacije i okupljanja. I svi projekti koje sam radio imali su ulogu okupljanja. Prijateljstva iz osnovne škole u mom životu su ostala najvažnija i to su ljudi koje i danas pitam za savjet.

O prvim poslovima

Prvi posao koji sam imao bio je 1998. godine u multimedijalnom sektoru Sekretarijata za razvoj, čiji je tim nešto kasnije osmislio i Infofest i prvu prezentaciju Eco-state. Došao sam preko programa „Budućnost ovdje i sada“, gdje smo se aplicirali, prošli petonedjeljnu obuku koja je uključivala korišćenje računara. Tu sam puno naučio, upoznao puno ljudi, naučio kako biznis funkcioniše i nakon toga dobio priliku da na Satelitskom programu RTCG pravim putopisne emisije. Doći iz Sekretarijata – u kome se sve radilo na kompjuterima – u jedan arhaičan sistem kakav je bio RTCG isto je bilo dobro. Jer, treba sve vidjeti i naučiti.

Uspešan rad u državnoj upravi

Nakon multimedijalnog i novinarskog posla, a prije Henley & Partners, bio sam u četiri strane organizacije, od kojih su tri bile vezane za USAID agenciju, a radio sam još u OEBS. Kasnije još u državnoj upravi i do sada promijenio desetak firmi. Čak sam 2003. otvorio svoju firmu, koja je funkcionisala godinu dana i odlučio da tako više nikada ne radim, jer nisam za privatni biznis. Nisam gledao razliku između posla u državnoj upravi i na drugim mjestima. Što god ti je zadatak, napraviš ga i guraš ga. Mnogo je teško raditi u državnoj upravi jer se rezultati često ne vide. Srećom, ja sam uvijek imao nešto da završim do određenog roka, pa sam tako radio i tada, a i danas. Moje iskustvo iz posla i života je – daj maksimu, pa će te to ponijeti nečemu drugom čemu težiš ili što ćeš tek otkriti.

O specifičnim poslovima

Prije 15-ak godina radio sam u kancelariji Vlade Crne Gore za strateške investicije i tu su bili razni programi. Počinjao je Porto Montenegro i Luštica Bay i bio sam član timova koji su to radili. Vlada je pokušavala da napravi neki one-stop-shop za investitore. Imao sam i magazin The Luxury Collection – The Collection koji je počeo da izlazi prije 12 godina kao crnogorski, a posljednjih par godina je postao regionalni. I kroz njega smo dosta prezentovali Crnu Goru. Posljednje tri i po godine radim u Henley & Partners za program ekonomskog državljanstva.

Henley & Partners u Crnoj Gori

Od 700 aplikacija, ova kancelarija je predala oko 300 i već je uspješno završen proces za njih šezdesetak. Pomažemo im da se oslobode nekih predrasuda, a ljudi koji imaju nekretnine i jahte u različitim zemljama, traže i mogućnost da dobiju državljanstvo. To im je naročito bitno nakon pandemije koronavirusa.

Proces koji moja firma radi je pronalaženje ljudi koji su zainteresovani za crnogorsko državljanstvo i nije uopšte jednostavan. Treba prikupiti dokumentaciju za aplikaciju, sprovesti proces podobnosti koji kasnije ponavlja i država. Naš posao se zvanično završava predajom aplikacije, ali sam takva ličnost i birao sam svoj tim tako da budemo zaintresovani za nešto više. Ti ljude koji su potencijalni ili već crnogorski državljani zainteresovani su već za ulaganje u Crnu Goru i imamo 35 odsto klijenata koji su ljudi sa više od 50 miliona eura. Oni su većinom predzetnici, postoje i oni iz bankarskog sektora, dosta eksperata i doktora medicine. Želim ljudima da predstavim ko su oni i da „iskoristimo“ njihov interes na više načina a ne samo za jednokratnu investiciju.

O sindromu „pregorijevanja“

Ne koristim zvuk zvona na telefonu od 2002. godine. Imam dosta poziva, ali mi je komunkacija sada podijeljena na mejl, WhatsApp, Viber i uglavnom je pismena komunikacija. Najteži period bio je prije dvije i po godine kada sam počeo u Henley & Partners jer sam tada bio sam – a sada nas je već 11. Pravio sam i duže pauze kada nisam više mogao da funkcionišem, ali sam „prezupčio“ kada sam otvorio svoju firmu i shvatio da ne razdvajam privatni i poslovni život na određene sate. Ne funkcionišem „od 9 do 5“ i to mi je sve olakšalo. Znao sam da želim sebe da dajem takvom poslu i, naravno, da želim sebe da dajem i porodici što mi je i prioritet. Potrudio sam se da u tome nađem balans i to do sada mogu. Jasno da neko to ne može, ali ja sam srećom uspio. Nisam od onih koji čitaju motivacione knjige, meditiraju… Ali ako to nekome pomaže da ne „pregori“ na poslu i pronađe balans – treba i to da učini.

O dolasku Horovica u Crnu Goru

Imao sam to zadovoljstvo da budem domaćin potpredsjedniku kompanije Google Bredliju Horovicu – ujedno potencijalnom investitoru u Crnoj Gori jer su on i njegova supruzi Iren Ou poznati „angel“ investitori. On se kroz seriju sastanaka susreo sa premijerom Dritanom Abazovićem, predstavnicima ICT Cortex, informatičke zajednice u Crnoj Gori, Fondom za inovacije i Agencije za investicije, a posjetio je i Porto Montenegro. Sada je sve na nama i našim inicijativama. Niko nas neće čekati.

Crna Gora se pokazala kao dobar domaćin. Pored tog poslovnog dijela, uspjeli smo da odemo do primorja, da vidi Sveti Stefan, ostrva Gospu od Škrpjela i Sveti Đorđe i Porto Montenegro. Imao je priliku da vidi kombinaciju nečega što je komparativna prednost Crne Gore: ljude koji imaju know-how na nivou koji je njemu blizak i onoga što nudi Crnogorsko primorje, a o tome stvarno nema što da se kaže.