“IRF ili sjutra banka, kako god, nije zamišljen kao konkurent komercijalnim bankama. IRF nema profit kao osnovni cilj poslovanja, dok komercijalne banke to imaju. To je bitna kvalitativna razlika, od koje počinje sva analiza misije razvojne banke. Vjerovatno da će se u određenim segmentima pojaviti konkurentnost, jer je nemoguće sterilno odvojiti misiju razvojne banke od njenog učešća na tržištu. Na primjer, ako krenemo sa snižavanjem kamatnih stopa pitanje je kako će se to reperkutovati na tržište. Značajno niža kamatna stopa kod razvojne banke uticala bi na tržište, i to sa posljedicama koje nije lako predvidjeti. Recimo, može se dogoditi da kreditna aktivnost nekih banaka dodatno padne, što može imati razne negativne posljedice za neke banke koje ne bi izdržale konkurenciju”, kazao je u intervjuu za naš portal predsjednik Odbora direktora Investiciono razvojnog fonda Predrag Drecun.
Bankar: Koje sektore privrede smatrate prioritetnim za investicije i podršku IRF-a u narednom periodu, i zašto?
Zbog trenutka u kome se nalazimo, a to je početak transformacije IRF-a u razvojnu banku, navešću na početku neke definicije razvojnih banaka iz dokumenata Svjetske banke.
Razvojne banke su važan alat za rješavanje tržišnih nesavršenosti koje vrlo često ostavljaju profitabilne projekte bez izvora finansiranja. (Bruck 1998, Yeyati, Micco i Panizza 2004). Ova definicija vrlo precizno definiše prostor koji treba da popuni razvojna banka.
U sistemima sa značajnim ograničenjima pristupu finansijama, te banke služe za ublažavanje nedostatka kapitala i promociju preduzetničke akcije za podsticanje novih ili postojećih industrija (Armendáriz de Aghion 1999, Cameron 1961).
Razvojne banke posuđuju i preduzećima koja ne bi ulazila u projekte da nije dostupnog dugoročnog subvencioniranog finansiranja razvojne banke (Rodrik 2004, Yeyati, Micco i Panizza 2004).
Danas širom svijeta djeluje oko 500 razvojnih banaka, u različitim oblicima djelovanja. Alati koje koristi svaka banka razlikuju se, ali najčešće uključuju srednjoročne i dugoročne kredite, subvencionisane kamatne stope, kreditne garancije i tehničku pomoć.
U teoriji se prepoznaju dva glavna uticaja razvojnih banaka: uticaj na ekonomiju, i uticaj na socijalnu politiku.
Cilj prve uloge je da dođe do ekonomskog rasta i razvoja, a cilj druge uloge je da riješi određene socijalne probleme (nezaposlenost, rješavanje stambenih problema, rješavanje problema u snabdijevanju energijom).
Preporuka eksperata svjetske banke je da razvojne banke treba da budu korekcija onog ponašanja komercijalnih banaka, koje nije u funkciji optimalnog razvoja ekonomskih potencijala.
Smatram da su crnogorski ekonomski potencijali nedovoljno iskorišćeni, pa smo dužni da kao društvo učinimo sve da ih valorizujemo, i to na održiv način, kako ne bi napravili trajne štete za buduće generacije. To su oni sektori koji su opšte prepoznati kao velike razvojne šanse Crne Gore. Mislim da smo poljoprivredu konačno uspjeli da nametnemo kao prioritet. Poljoprivreda nije više samo skup gazdinstava, to je osnova za proizvodnju hrane, osnova da počnemo da zatvaramo podbilans hrane. Zašto? Zato što bismo supstitucijom uvoza jačanjem domaće proizvodnje hrane značajno smanjili spoljnotrgovinski deficit. Zavisno od klasifikacije proizvoda mi uvozimo barem pola milijarde evra hrane i vode. Spoljnotrgovinski deficit nas gura da se zadužujemo ciklično, uz još jedan važan uzrok, a to je refinansiranje duga. Za mene je neprihvatljivo da Crna Gora nema svoju pšenicu, svoje masline, svoj med, svoje jabuke, svoje agrume, svoj namještaj pored toliko šume, svoju vodu pored toliko izvora, svoje mlijeko i meso pored toliko pašnjaka. Holandija, jedna ne tako velika država, samo od izvoza cvijeća ubere 7 milijardi evra, koliko je okvirno i GDP Crne Gore, a od poljoprivrede ukupno oko 120 milijardi evra GDP. Ovo navodim da shvatimo koliki su potencijali poljoprivredne proizvodnje, jer Holandija je samo tri puta veća od Crne Gore, a ostvaruje 100 puta veći GDP. Poljoprivreda kao osnova vuče više faze prerade, tj. proizvodnju. Smatram da poljoprivreda može biti značajan faktor ravnomjernog regionalnog razvoja Crne Gore, jer su aktuelni migracioni trendovi vrlo upozoravajući. Demografsko slabljenje sjevera i jačanje centra i juga, ostaviće velike resursne potencijale bez ljudskog faktora. Sektor energetike je takođe jako izazovan i perspektivan.
Sektor usluga, ali onih usluga koje se izvoze, predstavlja ogromnu šansu. Ako bi CG postala regionalni centar pružanja određenih finansijskih usluga, to bi imalo osim direktnih uticaja na rast BDP, i velike i dugoročne indirektne efekte. Bilans hrane i bilans energije treba da budu u ravnoteži. Bliži smo ravnoteži u energiji, ali energetski potencijali CG su takvi da bismo mogli da budemo u značajnom suficitu. Realni sektor koji supstituiše uvoz, kao i izvozno opredjeljene usluge su po mom mišljenju prioriteti koje treba podržati. Proizvodnja softvera, kao izvozne usluge, je dobra šansa. Proizvodnja djelova za velike regionalne sisteme, takođe može biti interesantna. Pčelarstvo, ljekovito bilje, šumsko voće, masline, divlji nar, daju puno tržišnih opcija. Zašto bi naše voće prerađivale druge države i prodavali nam onda sokove od našeg voća, umjesto da mi njima to prodajemo. Autoput će otvoriti mnoge mogućnosti za naše preduzetnike. Sve sam ovo naveo da bismo bolje sagledali koliko veliki prostor za djelovanje ima IRF. Naglašavam da IRF ne može sve sam, iako je važan dio lokomotive koja treba da vuče razvoj naše ekonomije.
Bankar: Kako se Fond nosi sa izazovima održavanja niskih kamatnih stopa i dugotrajnih grejs perioda kod vraćanja kredita, dok istovremeno osigurava finansijsku održivost?
Prije sedam godina, koristeći globalnu metodologiju Međunarodne organizacije rada (ILO) za jačanje poslovne klime, Unija poslodavaca Crne Gore (UPCG) je evidentirala postojeće biznis barijere u Crnoj Gori, a zatim identifikovala one koje, po ocjeni privrednih subjekata, predstavljaju 5 ključnih ubica biznisa. Prema tim istraživanjima, kao jedan od “ubica biznisa” prepoznat je i otežan pristup finansijskim sredstvima. Dakle, nesporno je da je ovaj problem evidentiran, i da je društvo svjesno toga. Tada sam izradio analizu uzroka otežanom pristupu novcu. Otežan pristup novcu je problem sa kojim se suočavaju uglavnom mala i srednja preduzeća (MSP). Rezultati ankete koju sam prije sedam godina uradio (izvor: anketa 130 MSP) pokazuju da se više od 80% MSP u Crnoj Gori suočava sa problemom otežanog pristupa finansijskim sredstvima. Takođe, otežan pristup FS utiče i na to da MSP nerijetko pribjegavaju neformalnim izvorima finansiranja (65% anketiranih). Prilično sam siguran da je i danas slično, iako su se desile ne kvalitativno novi trendovi, prvenstveno jači uticaj nerezidenata na privredne aktivnosti i potrošnju.
U razvijenim zemljama procenat MSP koja imaju otežan pristup FS kreće se od 15% do 30%, dok za MSP u Crnoj Gori taj procenat iznosi preko 80%. Najteži pristup FS imaju mala preduzeća sa 1 do 9 zaposlenih, koja se zvanično u sistemu EU nazivaju mikro preduzeća.
U Crnoj Gori, MSP mogu obezbjediti FS iz sledećih eksternih izvora:
- Bankarskog sektora: komercijalnih banaka i mikro-finansijskih institucija
- Investiciono – razvojnog fonda Crne Gore (IRF)
- Evropske banke za obnovu i razvoj (EBRD)
- Ostalih izvora (međunarodni programi pomoći).
Postoje i takozvani interni izvori (sopstvena sredstva), koji teško procjenljivi, i svode se na novac i ostala sredstva koja potiču iz lične ili porodične svojine, doznake u gotovini, siva ekonomija. Česta je i upotreba neformalnih izvora, koji kasnije otežavaju finansijsku poziciju preduzeća, odnosno zamagljuju stvarnu sliku o stanju preduzeća, jer se lično zaduživanje na ime fizičkog lica koristi za finansiranje biznisa, bez knjigovodstvene i pravne veze jednog sa drugim. Nerijetko, poslodavci se zadužuju i na crnom tržištu novca, što jedan nemali broj preduzeća dovodi do gašenja.
Kamata je osnovni izvor prihoda banaka. Međutim, već se mogu primjetiti trendovi da u prihodima banaka u CG značajni udio imaju naknade, provizije, kako iz platnog prometa i konverzije, tako i rastom nekih novih usluga. Objektivno, primjetna je jedna upozoravajuća inertnost banaka da podrži nove poslovne ideje. To je trend koji je stručna javnost percipirala naročito u posljednjih desetak godina. Ovo bi moglo da ukazuje da komercijalne banke polako počinju da razvijaju nove oblike prihoda, shvatajući da je kreditiranje privrede dosta rizičan posao.
IRF ili sjutra banka, kako god, nije zamišljen kao konkurent komercijalnim bankama. IRF nema profit kao osnovni cilj poslovanja, dok komercijalne banke to imaju. To je bitna kvalitativna razlika, od koje počinje sva analiza misije razvojne banke. Vjerovatno da će se u određenim segmentima pojaviti konkurentnost, jer je nemoguće sterilno odvojiti misiju razvojne banke od njenog učešća na tržištu. Na primjer, ako krenemo sa snižavanjem kamatnih stopa pitanje je kako će se to reperkutovati na tržište. Značajno niža kamatna stopa kod razvojne banke uticala bi na tržište, i to sa posljedicama koje nije lako predvidjeti. Recimo, može se dogoditi da kreditna aktivnost nekih banaka dodatno padne, što može imati razne negativne posljedice za neke banke koje ne bi izdržale konkurenciju.
S druge strane, evidentan problem je otežan pristup finansijskim sredstvima kod značajnog broja malih i srednjih preduzeća. To znači da komercijalne banke imaju određene kočnice u finansiranju MSP sektora. Naš zadatak treba da bude da odmah definišemo uzroke otežanog pristupa kreditima. Treba utvrditi redosled u značaju faktora koji utiču na to. Na primjer, smatra se laički da je visina kamatnih stopa glavni uzrok otežanom kreditiranju. Međutim, detaljna analiza pokazuje da su ročnost i grejs period značajniji za podršku jednoj poslovnoj ideji, od visine kamatne stope. Kredit od 50 hiljada evra na rok od 5 godina sa kamatnom stopom 7% otplaćuje se ratom od 990 evra. Isti iznos na rok od 8 godina otplaćuje se ratom od 681 evra. Razlika u rati je 309 evra, što znači da je rata u prvom slučaju veća za oko 45%. Za novi biznis je mnogo lakše da mu opterećenje u početku bude niže kako bi imao prostora za tržišno pozicioniranje. Pa ako biznis krene da raste onda se kredit može vratiti i prije roka. Još ako tom biznisu date neki grejs period od godinu ili dvije ili čak tri, četiri godine, što IRF ima u svojoj ponudi, a u zavisnosti od vrste ulaganja, onda taj biznis ima mnogo veću šansu da uspije. Ako biznis uspije otvoriće se nova radna mjesta, a ako kasnije raste i razvija se, onda raste i broj radnih mjesta, i poboljšava se slika ekonomije kako ekonomska tako i socijalna. Još jedan faktor koji utiče na otežan pristup kreditima jeste politika banaka u cilju zaštite od kreditnog rizika. Prostije rečeno banke traže previše kolaterala, jer se nerijetko zahtijeva i dva puta veća vrijednost založene imovine u odnosu na visinu traženog kredita. Problem nedostatnih kolaterala će se riješiti u dobroj mjeri formiranjem kreditno-garantnog fonda.
Mi dakle, moramo vrlo brzo utvrditi koji su to faktori koji sprječavaju banke da finansiraju na ovaj način. Zatim raditi na eliminaciji tih uzroka kroz djevovanje razvojne banke. Na prvi pogled jasno je da bi jeftin novac mogao da riješi problem. Međutim, ne manji značaj ima i kvalitet biznis ideja. U početnoj fazi djelovanja razvojne banke potrebno je sa određenim državnim organima, sa udruženjima privrede, sa sindikatima, i sa potencijalnim stranim partnerima, sagledamo široku sliku, a da je onda dovedemo na polje mogućih akcija i na kraju da to izvedemo.
Bankar: U Udruženju turizma i ugostiteljstva u PKCG ukazuju da su za turističku privredu potrebni znatno dugoročniji krediti, sa dužim Grejs periodom, i navode takvu praksu u Hrvatskoj. Da li se u IRF razmišlja u tom pravcu?
Da, naravno. Svjesni smo toga. Naši napori biće u pravcu traženja izvora koji to omogućavaju. Tu nam je potrebna i jaka sinergija sa vladom. Vlada ima vrlo jak ritam kad je u pitanju put ka jačanju ekonomije, i rečeno nam je da se od IRF očekuje brza transformacija u razvojnu banku, upravo sa ovim ciljem da budemo nosilac podrške sektoru MSP. U novijoj istoriji Crne Gore nijesmo imali vladu koja je u fokus svog djelovanja stavila ekonomske teme, kao što je to učinila vlada premijera Spajića. Zato sam i siguran da će vlada snažno podržati reformu IRF, i naše ideje i planove na tom putu. Naš turizam moramo koncipirati tako da on bude izvoz naših proizvoda, a ne da uvozimo proizvode iz okruženja, pa da ih prodajemo kroz uslugu gostu. Naš turizam danas više neto koristi donosi ekonomijama iz kojih uvozimo, nego našoj ekonomiji. Nama u krajnjem ostane razlika u cijeni koja sadrži u sebi rentu, jer je razlika značajno veća nego kod klasične trgovine. Razvojna banka može da bude, i mora da bude faktor ispravljanja ove strukturne mane naše ekonomije.
Bankar: Kako planirate da osigurate da krediti koje Fond pruža privredi budu efikasno usmjereni i iskorišćeni za podršku održivom razvoju različitih sektora?
Mislim da je taj problem apsolviran. Usmjeravanje se odvija tako što se prave linije za određene programe koji se definišu strateškim dokumentima. Partijsko podržavanje projekata je značajno iza nas. Nećemo odobriti nijedan kredit koji nema održivi povrat. Planiramo da pojačamo veze IRF sa korisnicima u pravcu intenzivnijeg učešća naših ljudi u monitoringu, a gdje je potrebno i u vođenju samog biznisa. Službe rizika će biti pod posebnom pažnjom uprave IRF, u pravcu jačanja stručnih kapaciteta, kako bismo bili spremni za izazove koje nosi ne samo plasiranje kredita, nego i prelazak fonda u razvojnu banku. Službe IRF su ove poslove i dosad radile vrlo kvalitetno, ali to nas upravo obavezuje da se usavršavamo i dalje, kako bismo poštovali sve inovacije u mjerenju rizika. Planiramo da uspostavimo razmjenu informacija sa udruženjima privrednika, NVO sektorom, udruženjem banaka, kako bismo optimalno definisali sve kritične tačke u procesu željene, odnosno efikasne alokacije plasmana.
Bankar: Kako Fond planira da podrži inovacije i tehnološki napredak u crnogorskoj privredi, s obzirom na globalne trendove i zahtjeve tržišta?
Velike biznis i tehnološke inovacije diktiraju velike i snažne ekonomije, da ne otvaramo čas istorije sad. Postoji i jedno ružno pravilo da su ratovi vođeni nakon velikih tehnoloških revolucija. Sve tehnološke revolucije učine da jedan broj ljudi izgubi posao. Ako je to veći broj, onda se energija nezadovoljstva tih ljudi može kanalisati od strane politike u pravcu stvaranja tenzija i sukoba. To govorim da bi se shvatio značaj inovacija, koje prethode tehnološkim revolucijama. Danas se teško može reći koju tehnološku revoluciju živimo, jer se sve odvija brzinom svjetlosti. Kako reče Ilon Mask jedan on najvećih inovatora u biznisu, zbog inovacija ćemo imati dva problema. Prvi, ko će da daje platu onima koji ostanu bez posla, i drugi, kako on kaže još veći, što će ti ljudi da rade sa slobodnim vremenom. Kompleksna je priča sa inovacijama. One su neophodne preduzetniku, jer mu snižavaju troškove, ali državi otvaraju određene socijalne probleme, kroz rast broja nezaposlenih. Ko onda rješava taj problem? Pa opet država, čitaj privreda, tako što država podiže poreze privredi, da bi održala socijalni mir. Drugi kanal ublažavanja problema je da oni ljudi koji ostanu bez posla, pokušaju da otvore svoj biznis.
Velike korporacije sve manje direktno ulažu u razvoj i inovacije, zato što je ulaganje u razvoj unutar kompanija skupo, a i sve brže dolazi do zastarjelosti inovacija. Vidimo i sami kako IT sektor napreduje, a on je osnova skoro svih industrija. Automobile će uskoro voziti kompjuterski programi, u restoranima će uslužne linije biti kompjuterizovane, pa će sve manje biti konobara, knjigovodstvo je već do te mjere automatizovano da će mnoge klasične knjigovođe ostati bez posla, itd. Zato je danas trend da velike korporacije radije kupuju male startup kompanije koje razviju neki projekat inovacije, koji odgovara nekoj velikoj kompaniji. Na primjer, mnogi mali preduzetnici rade filtere za neke android aplikacije, ili neki korisnički interfejs koji odgovara nekoj većoj platformi, i tako postaju mali dio velikog talasa inovacija u svijetu. Mi moramo stimulisati takve inovatore i inovacije, jer mislim da je za nas lakše da postignemo uspjeh na takvom, mnogo razuđenijem, tržištu nego na tržištima gdje je konkurencija kontrolisana od strane velikih igrača. Afirmacija preduzetništva u aktivnostima IRF naslanja se na naučno djelo jednog od bivših direktora IRF, profesora dr Dragana Lajovića, inače divnog čovjeka i sjajnog ekonomiste koji nažalost više sa nije nama. Lično poznajem neke mlade ljude koji su svojim znanjem uspjeli da prodaju svoje ideje velikim IT platformama, poput Whats App-a i Vibera, i tom prilikom imali vrlo dobre prihode. Ako bismo takve ljude uspjeli da stimulišemo na snažniju aktivnost sigurno je da bi i efekti bili veći.
Inovacije koje vode jačanju našeg izvoza proizvoda i usluga su neophodne. Nažalost, teorija kaže da svega 3 posto populacije, u prosjeku, želi da otvori svoj biznis. SAD ima recimo duplo više, što znači da se ta vijest može buditi. Statistika kaže da ako zbog inovacija 1000 ljudi ostane bez posla, njih 30-ak će otvoriti svoje biznise, možda povući još 200 ljudi od ovih 1000. I onda se mora čekati da biznisi rastu, da se otvore nova radna mjesta, i tako u krug. Upravo u tom krugu mjesto koje ima razvojna banka je od velikog značaja. Država mora pomoći ljudima da se što prije prilagode novim okolnostima, da podrži prekvalifikacije stručnih znanja, da potraži tu preduzetničku svijest i da je podrži. Slovenije je, na primjer, na samom početku tranzicije, devedesetih godina prošlog vijeka, osnovala Gea Koledž, kao instituciju koja je vršila efikasnu prekvalifikaciju radnika koji su ostajali bez posla.
Za Crnu Goru vitalan značaj imale bi inovacije koje utiču na rast izvoza roba i usluga. Takve inovacije želimo da podržimo, ali se one prvo moraju roditi kao ideja, zatim definisati kroz neki biznis plan. Američka privreda je model izuzetno dinamične privrede. Tamo se godišnje otvara 4 do 5 miliona novih biznisa godišnje, ali naravno ne održe se svi biznisi. Svega 25 posto novih biznisa preživi 15 godina poslovanja, 50 posto preživi više od 5 godina. Dinamika rađanja i likvidacija biznisa govori o vitalnosti sistema, odnosno o jakoj sposobnosti da se regeneriše. Mnogi biznisi nijesu uspijevali u početku. Poučan je primjer Coca Cole. Razvojna banka će doprinijeti dinamici rađanja novih ideja, odnosno biznisa. U osnovi, sva suština razvojne banke leži u tome da omogući lakši pristup finansijskim sredstvima za startup biznise, kao i za one koji su već stabilni, ali imaju određenih poteškoća da ih podrže komercijalne banke.
Bankar: Kako Fond radi na jačanju partnerstava sa privatnim sektorom i međunarodnim organizacijama kako bi dodatno podržao ekonomski razvoj Crne Gore?
IRF ima dobru saradnju sa stranim partnerima. To su već uhodani putevi. Koeficijent solventnosti IRF je izuzetno visok, što govori da službe IRF vode računa o kvalitetu plasmana. Ekstremna stres scenarija pokazuju da je koeficijent solventnosti i tada vrlo visok. EIB je najveći partner u ovom trenutku. Značajan partner je i Razvojna banka Savjeta Evrope. Novca ima u svijetu, i naši politički, kao i komercijalni partneri su spremni da podrže Crnu Goru na putu ka EU. Iskreno govoreći danas je za CG manji problem obezbjediti novac, nego ga kvalitetno plasirati. Imali smo nekoliko slučajeva da su neki evropski grantovi ostali neiskorišćeni zbog manjka kvalitetnih ideja. Potražićemo i nove izvore, ali moramo biti svjesni da to što ćemo naći novac ne znači da smo riješili problem. Moramo imati čvrstu vezu između kvalitetnih ideja, projekata, i realizacije. Uzalud novac ako nemate održive ideje. Kredit koji se ne vraća redovno pada na teret poreskih obveznika. Obaveza IRF, ili sjutra razvojne banke, je da prepozna one ideje koje će uspjeti, jer statistika govori da veći dio ideja nema održivost na duži rok. Bilo bi krajnje neodgovorno finansirati projekte koji će sjutra da propadnu na tržištu, jer to na kraju treba da plate poreski obveznici, zato što za obaveze IRF garantuje Crna Gora. Zbog toga je izuzetno velika i ozbiljna odgovornost na menadžmentu IRF-a. Razumijem i nezadovoljstvo korisnika, ali svi koji upravljaju državnim novcem, mogu sjutra biti odgovorni na razne načine ako ne rade savjesno i kako treba.
Bankar: Aktuelne su ideje o transformaciji Fonda u Razvojnu banku. Koji je redoslijed poteza do takve transformacije? Kakve bi, po vašem mišljenju, tada bile reakcije komercijalnih banaka?
Redosled je sledeći: izrada zakona o razvojnoj banci, aplikacija za bankarsku licencu, početak rada banke. Moje mišljenje je da se ovo može uraditi relativno brzo, što bi pravnici rekli, u razumnom roku. Ne mogu licitirati sa rokovima, jer je u proces uključeno mnogo organa i institucija, i to ne samo domaćih. Mogu da tvrdim da će IRF svoj posao uraditi maksimalno efikasno i odgovorno. Imamo vrlo kvalitetnu uigranu ekipu stručnih i iskusnih ljudi u IRF, koja je u stanju da kao dio tima izvede ovaj proces. Komercijalne banke ne treba da se plaše razvojne banke, ali svakako moraju malo da „podignu nišanske sprave“ da se tako izrazim, da sa malo više senzibiliteta razumiju potrebu države da se ekonomski resursi maksimalno iskoriste. Država je dala licencu privatnim bankarima da se bave bankarskim poslovima, a to su primarno poslovi kreditiranja, i mora ih raznim mjerama upozoravati na to. Na primjer, CBCG ima zakonsko ovlašćenje da može čak i oduzeti licencu nekoj banci, ako ona ne daje kredite u nekom dužem roku. Mi naravno ne želimo da bilo koja banka izgubi licencu zbog djelovanja razvojne banke. Zato mislim da sa komercijalnim bankama treba razviti partnerski odnos, koliko je to maksimalno moguće, a ne samo i isključivo konkurentski. Takođe je bitno naglasiti da novi zakon mora uzeti u obzir i ravnomjerni regionalni razvoj Crne Gore, što suštinski znači viši nivo stimulacije za ulaganja u manje razvijena područja.
Bankar: Nedavna inicijativa CBCG sa komercijalnim bankama startovala je na vrlo limitiranom broju kreditnih proizvoda, uz limitiran broj korisnika (godište i sl.)… Šta je potrebno, po Vama, da bi zaista pao nivo kamata na širem spektru kreditnih proizvoda?
To je bilo jedino moguće rješenje u ovom trenutku. CBCG nema direktne institucionalne alate da utiče na visinu kamatne stope, a istovremeno mora izbjeći administrativne mjere poput pravnog normiranja limita. Centralna banka Crne Gore nije emisiona centralna banka. Crna Gora koristi euro (stranu valutu) kao zvanično sredstvo plaćanja, pa CBCG nema svoju referentnu kamatnu stopu. Na nivo kamatnih stopa na bankarskom tržištu Crne Gore ključni uticaj imaju referentne kamatne stope Evropske centralne banke. Na primjer, ozbiljan problem za privredu već predstavlja visoka zakonska stopa zatezne kamate, u iznosu od 12,5%, koja se zakonski veže za jednu evropsku referentnu kamatnu stopu. Euribor je još uvijek visok u odnosu na prije nekoliko godina, ali ni tada kamatne stope nijesu bile mnogo niže. To govori da na visinu kamatne stope dominanto utiču unutrašnji faktori, od kojih je rizik zemlje najvažniji. Takođe, u CG praktično ne postoji međubankarsko tržište, što dodatno otežava pristup novcu. Logično je zaključiti da kamatne stope u CG uvijek moraju biti niže od onih na razvijenijim tržištima. No, može se raditi na poboljšanju drugih uslova kredita, koji bi na neki način kompenzovali visoke kamate. Radićemo na tome, ali to mora biti vrlo sinhronizovana akcija svih institucija u državi koje se bave finansijama i privredom.
Kamatna stopa je uvijek posljedica stanja u ekonomiji. U prvom redu zavisi od količine novca. Ima tu još sijaset faktora, a među najvažnijim je i rizik zemlje. To znači da smanjivanje kamatne stope mora da bude zadatak svih kreatora privrednog ambijenta. Jaka regulacija bankarskog tržišta utiče na više kamatne stope od euro tržišta, ali to je posljedica upravljanja agregatnim rizikom koji Crna Gora mora da prati na putu ka EU. Visoke kamate su uvijek pokazatelj da postoji neki problem u sistemu. Moja analitika crnogorske ekonomije, koju radim više od 20 godina, pokazuje da je spoljnotrgovinski deficit uzrok zaduženjima države, iako ponekad ne izgled tako. Mi ponudu novca možemo da povećamo samo iz realnih izvora, ili drugačije kazano moramo realno zaraditi taj novac. U ovom periodu značajan realni novac dobijamo i kao donaciju. Ali to neće vječno trajati. Izvoz roba i usluga, direktne strane investicije, doznake iz inostranstva, zaduženja, i neformalna gotovina koja se unosi u sistem su gotovo svi načini kako možemo uvećati novčanu masu. Najveći generatori novčanih priliva su izvoz roba i usluga, i direktne strane investicije. DSI su eksterni faktor na koji ne možemo direktno da utičemo, niti ga možemo planirati. Statistika govori da DSI rastu, ali da ih karakteriše i izražena volatilnost, što uzrokuje mnoge nepredvidive probleme.
Posljednjih par godina došlo je do rasta broja preduzeća uslijed priliva nerezidenata. Danas prema zvaničnoj statistici u CG djeluje oko 54 hiljade preduzeća, od kojih je oko 20-ak hiljada u blokadi. Rast od oko 10-ak hiljada novih preduzeća je uzrokovan i veliki brojem preduzeća koje otvaraju nerezidenti.
Izvoz, kao i priliv DSI, generišu novi uvoz, tj. rast spoljnotrgovinskog deficita, zato što mi sadržaj, recimo turističke ponude pravimo na uvoznim inputima (hrana, voda, oprema, radna snaga…). Slično je i sa sektorom trgovine. Devet od deset proizvoda u maloprodaji su iz uvoza. Tako sa rastom GDP raste i spoljnotrgovinski deficit, i mi se nalazimo u začaranom krugu. Iz njega se može izaći rastom domaće proizvodnje, odnosno supstitucijom uvoza, odnosno smanjenjem relativnog odnosa GDP i spoljnotrgovinskog deficita. Upravo, razvojna banka treba da odigra značajnu ulogu na tom poslu.
