nezaboravne vidike i istoriske znamenitosti, Cetinje će se pridružiti malobrojnoj grupi onih turističkih gradova koji se moraju bar jednom u životu posjetiti…
Cetinje je danas grad tišine. Pjesnici su ovdje izricali nadahnute riječi. Poredili su ga s orlovim gnezdom, tvrđavom. Sve je to Cetinje po potrebi i bilo. Ni jedna druga evropska država nije imala tako malu, živopisnu, prijestonicu, skrivenu od oka, usamljenu i neosvojivu.
Cetinje odavno nije tvrđava. Naviknuto vjekovima da bude vojni logor i centar države, Cetinje još nije našlo svoj novi lik. Deluje pomalo arhaično, gordo ugnježđeno među liticama i oblacima gdje ga onaj ko ne zna za njega – nikada ne bi tražio.
Teško je bilo Cetinjanima da očima gledaju kako im se jedna po jedna ustanova seli u nizine.
“Šta će ostati na Cetinju?” – pitali su zborovi birača. Čule su se gorke šale: “Kada će Gradski odbor Cetinja da pređe u Titograd?”
Shvatili su ljudi, nije da nisu shvatili, da je bolje da glavni grad bude na domaku mora i puteva u novom naselju, u plodnoj ravnici. Ali živeli su oni sa Cetinjem – prijestonicom, vezali su se za nju radom, porijeklom i ponosom.
Čitavi radni kolektivi su negodovali, naročito kada je Istoriski institut sišao u Titograd. Morali su im reći da će sve ostale kulturne, istoriske i druge vrijednosti ostati tamo gdje su se razvijale i nastale.
Cetinjske tišine još ne remeti, uočljivo, čak ni industrija “Obod” koja se od nekadašnje sapunjare razvila u krupno preduzeće.
Svaki deseti Cetinjanin, radi na proizvodnji njenih frižidera. Nije slučajno da je prvi prekookeanski brod iz nove luke u Baru ponio tovar “Obodovih” frižidera u Burmu.
Tom početku nove, industriske, osnovice Cetinja pridružiće se fabrika koja će proizvoditi više od pola miliona pari cipela i industrija za obradu belih boksita, kojih ima u izobilju u ovim brdima.
Imaće Cetinje i bolje pristupačne puteve: biće 25 kilometara daleko od nove željezničke pruge Titograd – Virpazar – Bar, 25 kilometara od Jadranske magistrale. To je približna razdaljina između dva kraja velikog grada.
Cetinje, istina, nema ambicije da bude Mančester, ni Leskovac. Od industrije se živi, ali tišine, ovdje, imaju tradiciju. U bivšim dvorovima su muzeji, u bivšim ambasadama – kancelarije. Na zidovima su spomen-ploče, svaki ugao potseća na istoriska zbivanja. Svaki Cetinjanin zna junačke podvige svojih predaka, ponosi se rodom i imenom, priča anegdote o vladikama – borcima i pjesnicima. Rado prevrće knjigu minulih vremena. Ima Cetinje veoma lijepu galeriju, ima pet muzejskih zbirki, ali, ustvari, i samo je jedinstveni muzej.
Neko je rekao: “Ako su petrogradske noći bijele, a bosforske plave, cetinjske su – srebrne”. Vedrih noći, zaista, mjesec posrebri bijeli kamen krša, kuća i ulica i grad dobije novu, nestvarnu ljepotu.
Čak i stari cinik Bernar Šo zaboravio je pred njim svoju uobičajenu zajedljivost i divio mu se bez ustezanja.
Boravili su ovdje i Laza Kostić, Sima Matavulj, Ljuba Nenadović, Čika-Jova Zmaj, Vasa Pelagić, Pjer Loti, H. Dž. Vels, Lamartin – da nabrojim samo neke velikane pera.
Da je negde u drugom kraju sveta ovaj grad bi postao, možda, turistička ćaba. Štampali bi o njemu prospekte, snimali filmove, prepričavali legende. Dovoljno bi bilo sakupiti šta su o njemu izrekli veliki ljudi koje je ovamo dovela radoznalost prema malom narodu koji prkosi turskom džinu.
Vazduh sa mirisima planinskih trava, šetnje do Orlovog Krša – odakle se pruža pogled na sve četiri strane – bili bi bogata nagrada putniku koji se potrudio da dođe ovamo.
Ljeti, protrče ovuda šarene grupe turista. Dođu na nekoliko sati dubrovačkim autobusima, pojedu suvu hranu koju su im Dubrovčani spremili, da se ne troše u malom i oskudnom cetinjskom hotelu i vrate se na more istog popodneva.
A svaki kamen zaslužio je ovde više pažnje.
Ima, doduše, i naših zemljaka koji silaze na more a Cetinje nisu otkrili. Nisu se primakli Njegoševom grobu na kupi Lovćena koja se bijeli, daleko, na visini, i nisu otuda sagledali kameno more stare Crne Gore.
Veliki Meštrovićev mauzolej, koji će zamijeniti skromnu, sadašnju, kapelu, biće isto tako vrijedno vidjeti. Imaće sigurno više posjetilaca kad žičana željeznica jednom, krene od Budve do Lovćena. Putnici će se kupati u moru a noćiti u planinskoj svježini.
Cetinjani, ponosni na čojstvo i junaštvo, nikad nisu bili trgovci. Nisu naučili da trguju ni lijepim vidicima i istoriskim znamenitostima. Kada to nauče, Cetinje će postati turističko mjesto.
Bolji i savremeniji hotel umjesto takozvanog “Granda“, bogati umjetnički program u amfiteatru pod Orlovim Kršom, manje skromnosti i više hvale – otkrili bi Cetinje očima svijeta.
Istina lakše je to reći nego učiniti. Treba: inicijative, novca i zasukanih rukava. Svaki grad ima više lica. Jedno lice Cetinja moglo bi, svojom ljepotom i gostoprimstvom, privlačiti turiste.
U Cetinju imaju šta da vide i nauče istoričari i pisci.
Cetinjska biblioteka, ove godine slavi svoju 400-godišnjicu, a prva Građanska škola 125-ti jubilej. U biblioteci su danas 400.000 knjiga i svezaka, mnogi zanimljivi dokumenti iz doba Mletaka i vladika, spisi iz istorije radničkog pokreta Crne Gore, prva izdanja djela srpskih pisaca.
Ovdje su vladari uzimali pero – čim bi ostavili mač.
Vladika Petar I nije samo molio boga, vodio državne poslove, ratovao, živio asketski u manastirskoj ćeliji. Učio je strane jezike i sakupljao djela enciklopedista, Voltera, Rusoa, Monteskijea. Volio je da radi u bašti i donio je, kažu, prvi krompir u Crnu Goru iz Rusije. Tako su Crnogorci jeli krompir prije Austrijanaca.
Njegoš je biblioteku popunjavao kompletima rimskih i grčkih klasika i čitao na ruskom, njemačkom i francuskom jeziku. Čak su i seljaci rastvarali ovdje barut i pisali kokošjom peruškom.
Na stolovima cetinjske čitaonice 1899. godine bilo je oko 70 listova od kojih 40 na stranim jezicima. Jedno vrijeme, ovdje je štampano pet dnevnih listova: “Dnevni list”, “Vjesnik”, “Dnevne novosti”, “Telegrafski vijesnik” i “Najnovije telegrafske vijesti”.
Cetinje tada nije imalo ni 4.000 stanovnika.
Docnije, prvi ilegalni komunistički list u Crnoj Gori ovdje je štampan na šapirografu.
Svaki cetinjski muzej vrijedan je posebne pažnje. Manastir sa starim rukopisima, ikonama, odeždama vladika, primercima Oktoiha, prve štampane knjige na Balkanu koja je ovdje nastala 1493. godine, državni muzej sa arsenalom starog oružja, prorešetanim zastavama i uspomenama na kneza Nikolu, Njegoševa Biljarda, stroga i jednostavna kao tvrđava, sa nekoliko stvari državnika i pjesnika koje skromnošću odudaraju od njegove veličine.
U Biljardi je i Muzej NOB – jedan od najlepših u zemlji: sa zidova jedne dvorane gledaju mnogobrojni narodni heroji. U Umjetničkoj galeriji je zbirka izabranih radova crnogorskih i jugoslovenskih umjetnika.
Cetinje je danas grad tišine. Izgleda kao da je posustalo i uspavalo se u slavi prošlosti. Ili još nije našlo svoj novi put od dana kada je prestalo da bude tvrđava i centar države. Nije našlo još svoj novi lik.
Možda bi i stare uspomene i tradicije povoljno djelovale na novi naučni i kulturni procvat. Već uveliko se govori o potrebi stvaranja novih fakulteta u Crnoj Gori gdje nema dovoljno stručnjaka i naučnika.
Cetinje ima biblioteke i naučne zbnrke. Ima hladovite noći i tišinu za učenje. Studenti bi ga sigurno probudili i unijeli novi život i kretanje u ulice gdje koraci odjekuju u osamljenosti i ćutanju.
Ako svaki grad ima, zaista, više lica, jedno lice Cetinja moglo bi, svojom mudrošću i iskustvom, predati došljacima saznanja minulih vremena.
Napisala: Ivanka Bešević, obrada: Yugopapir (Ilustrovana, 1959.)
Naslovna fotografija: cetinje-mojgrad.org
