Tema stresa (sa posebnom pažnjom posvećenom stresu na poslu) je prepričana i prežvakana toliko puta da se danas i sama riječ “stres” čini otrcanom. Sa druge strane, isti taj stres nas nikada ne napušta – tu je u našim domovima, kolima, kancelarijama i uvjek se vraća sa novom energijom i entuzijazmom. Koliko god se trudili da uklonimo sve izvore stresa, on će se vratiti u novom obliku.
Zašto?
Razlog je jednostavan. Život, naime, nije izmislio stres kako bi zagorčao ljudske dane. U pojedinim situacijama, on nam služi kao spas.
Sva je vjerovatnoća da se nikada niste našli oči u oči sa divljim medvedom. Ali da jeste, vaši organi bi pokušali da udruže snage i pomognu vam da izvučete živu glavu. Kada osjeti da je u opasnosti, tijelo ulazi u predstresno stanje – signal najprije je putuje do amigdale, male oblasti u mozgu zadužene, između ostalog, za strah. Ova grupa neurona dalje “javlja” hipotalamusu da je vrijeme za borbu (sa medvedom ili dedlajnom, nema veze), nakon čega tijelo počinje da se snabdijeva oružjem, kao što je adrenlin, prenosi portal Mojdoktor.me
Otuda sve one priče o nadljudskoj snazi i izdržljivosti koje su u kriznim situacijama spašavale živote. Možda se sjećate slučaja jedne majke iz Amerike čijem su sinu kola priklještila vrat dok ih je popravljao u svojoj radionici. Dotična gospođa od pedesetak godina je uspjela da prevrne automobil na drugu stranu a svoje dvije ruke u roku od dva minuta. I to zaista nije mit: strah kao što je strah za život svog djeteta je u stanju da obori zakone fizike napumpavši adrenalin do te mjere da se sva psihofizička snaga usmjeri na rješavanje tog jednog zadatka koji će riješiti sve – bježanje od medveda ili podizanje skoro tone tereta.
Ali tu se vjerovatno završava posmatranje ljudskog stresa kao spasitelja i prijatelja. U vrijeme kada je bio izmišljen, a za to možemo uzeti nastanak prvih humanoida, niko nije planirao da ide na posao, da sklapa i rasklapa brakove, otplaćuje kredite ili da obilazi treći krug na kružnom toku jer ga je oba puta neko “presjekao”. Tako dolazimo do hroničnog stresa, na koji tijelo ne odgovara tako burno, ali nam zato otplaćuje dugove na duge staze.
Fabrika panike
Ako ga fiziološki razložimo, anatomija stresa je prilično interesantna. Udruženim snagama, adrenalin, noradrenalin i dopamin pomažu proizvodnju određene vrste proteina koji će se pobrinuti da nam pokvari san i ubaci um u stanje uzbune, što ćemo mi pročitati kao anksioznost. To nam omogućuje da reagujemo brzo i instiktivno, ali nam otežava da promišljamo logički, što uznemiruje radnu memoriju i taloži novonastala iskustva u dugoročna sjećanja. Disanje i lupanje srca se ubrzavaju, insulin se oslobađa i snabdijeva tijelo (suvišnom) energijom. Pumpanje krvi je toliko jako i ubrzano da se na duže staze zaista pretvara u anksioznost. Jer kao što smo na početku ispričali – tijelo je imalo namjeru da nas spase od iznenadne opasnosti, a ne od svakodnevnice ispunjene nezadovoljstvom, strahom ili usplahirenošću.
Tako dolazimo do oslobađanja kortizola, ozloglašenog hormona stresa. Njegovo dejstvo se spolja manifestuje osjećajem hladnog znoja, suvim usnama onim osjećajem “dizanje kose na glavi”. Problem nastaje onda kada tijelo, usljed čestog osjećaja nemira, počne da primjenjuje “odbranu od opasnosti” onda kada ona, ustvari, ne postoji. Tijelu, naime, nije lako da razluči da li naša iznemirenost dolazi od suočavanja sa divljom zvijeri ili klijentom koji užasno kasni. Tako ulazi u začarani krug koji nazivamo hroničnim stresom. Kada smo dugo uznemireni, sva ta nelagodna osjećanja bivaju skladištena u dugoročnoj memoriji, poput tempirane bombe. Ona čeka pravi momenat da samo pomislimo da će nešto da pođe po zlu, da bi eksplodirala a mi samo na osnovu jedne ideje doživimo stres kao da se ta strašna zamisao desila na javi.
Da li zvuči poznato?
Osim što ovaj mehanizam utiče na našu svakodnevnicu i čini koncentraciju i obavljanje svakodnevnih zadataka skoro nemogućim, on može ozbiljno da ugrozi fizičko zdravlje. Kako nervni i kardiovaskularni sistem zapravo i jesu direktan saradnik stresa, odatle povezanost gojaznosti, dijabetesa, oslabljenog imuniteta pa i srčanih udara sa hroničnim stresom.
Međutim, ovaj tekst nema namjeru da bude zastrašujuć. Bilo bi mnogo ljepše da podsjeti da je kormilo u našim rukama.
Um na trčanju
“Sve je u tvojoj glavi – samo se opusti!” – vjerovatno najiritantniji savjet koji možete da dobijete, ma koliko bio dobronamjeran. Čak iako se odlučite na hrabar korak da ostavite iza sebe sve što čini da se osjećate loše, izazovi su i dalje tu. Lako je reći “Ostaviću posao koji mrzim” ili “osobu koja me čini mizernim”, ali neke stvari se ne daju ostaviti. Ako je stres hroničan, i protivotrov mora da ude jednako uporan.
A za to je potrebno mnogo rada i strpljenja. Umu je potreban pravi pravcati trening, koji će ga svakog dana podsjećati na neophodnost opuštanja. Sve počinje dubokim disanjem, koje može da posluži i kao prva pomoć u napetoj situaciji. I to nije nikakav zen momenat – radi se o čistoj fiziologiji. Na taj način možemo blago da nasamarimo mozak, koji će duboke, ujednačene udisaje da protumači kao stanje duboke relaksacije. Tako stižemo do lagane rekreacije, provođenja vremena na čistom i svježem vazduhu, vježbi opuštanja mišića i meditacije. Čak iako niste tip koji će posvetiti pola sata svog dana disanju i koncentraciji, možete ići regularnim putem – u teretanu, ili na stazu za trčanje.
Zašto?
Kortizol se oslobađa i u toku veoma napornog treninga. Kada nismo u kondiciji, ono će početi da oslobađa “rezerve stresa” nakon, recimo, pola sata intenzivne fizičke aktivnosti. Što smo vrjedniji i uvježbaniji, tijelo će odlagati iporuku kortizola, znajući da nam nije potreban. Uz dovoljno strpljenja, počeće na isti način da reaguje i kada smo stavljeni pred psihički izazov. Uz to (ili bez toga), postoje brojne psihološke vježbe koje mogu da pomognu umu da se odvikne od stresa i primi malo zdraviju rutinu. To mogu biti veoma jednostavni trikovi, koji rade ako im se posvećujemo redovno: ako se osjećate nemoćno da riješite problem pred vama, zamišljajte kako biste izgledali kada biste bili apsolutno samouvjereni. Kakav vam je izraz lica? Držanje? Kako dišete? Kako govorite? Posvetite tome dovoljno vremena da slika postane skoro opipljiva. Ova vježba neće magično promijeniti vaše stanje, ali će vas iznova podsjećati na osjećaj spremnosti, stabilnosti ili hrabrosti. Kao što se mišići grade redovnom vježbom, tako se gradi i slika o samom sebi, koju vremenom prihvatamo kao tačnu i realnu. A u međuvremenu, mamini savjeti nikada nisu bili više dobrodošli – od redovnog sna do zdravog ručka i preskakanja treće šolje kafe.
