Novinski naslovi o bakarskim rizicima za finansijski sektor kontinuirano dominiraju finansijskim vijestima.
Bank of America postigla je loše rezultate na stres-testu finansijskog zdravlja kod američke centralne banke Fed i regulatori su kritikovali planove finansiranja Goldmana Sachsa i JP Morgan Chasea, koji su doveli do snižavanja njihovih planiranih dividendi i reotkupa dionica. Snažna nadogradnja poslovanja trgovine finansijskim proizvodima u slučaju Citibank dovodi do sumnje u ispravan način kontrole rizika.
Navedeni rezultati navode na pomisao da neke od najvećih banaka ostaju izložene riziku. Bankari, međutim, insistiraju na tome da je nakon krize zadatak jačanja sistema regulacija i izgradnje sigurnijeg finansijskog sistema gotovo dovršen, dok neki citiraju posljednje studije o bankovnoj sigurnosti radi pružanja podrške tom argumentu.
Pa šta je onda istina? Jesu li banke i dalje izložene riziku? Ili je reforma regulative nakon krize dobro obavila svoj posao? Finansijska kriza iz 2008. godine istakla je dvije opasne osobine današnjega finansijskog sistema. Prvo, vlade radije saniraju najveće banke nego da im dopuste da propadnu i nanesu štetu ekonomiju. Drugo, što je još gore, činjenica da su prevelike da bi propale pomaže velikim bankama da postanu još veće, jer povjerioci i trgovinski partneri preferiraju da rade s bankama koje imaju implicitne vladine garancije.
Opasna ideja
Banke koje su “prevelike da bi propale” uživaju u blagodatima nižih kamatnih stopa na dugove u porešenju s bankama srednje veličine jer zajmodavci znaju da će obveznice i trgovinski ugovori koje takve banke izdaju biti plaćeni, čak i u slučaju propasti same banke. Prethodno, tokom i nakon finansijske krize 2007.-2008. godine to je bila prednost koja je premašivala više od trećine tržišne vrijednosti dioničkoga kapitala najvećih američkih banaka. Saniranje banaka koje su prevelike da bi propale nije popularno među ekonomistima, kreatorima politika i poreskim obveznicima, koji preziru posebne pogodbe osigurane posebno važnima.
Javni bijes dao je regulatorima u Sjedinjenim Američkim Državama sveobuhvatnu podršku nakon finansijske krize u uspostavljanju zahtjeva vezanih uz podizanje visine kapitala i razine ostale sigurnosti. Na pomolu su i ostale regulatorne promjene. Nove studije, uključujući i one važne koje su proveli Međunarodni monetarni fond i Kancelarija za odgovornost vlade Sjedinjenih Američkih Država pokazuju da je dugoročni podsticaj pružen bankama koje su prevelike da bi propale, poput Citigroupa, JP Morgan Chasea i Bank of America, u padu u odnosu na visoku razinu poticaja prije krize. To su dobre vijesti. Loše vijesti su da predstavnici američkih banaka citiraju te studije kad tvrde, u finansijskim medijima i vjerovatno pred svojim omiljenim članovima Kongresa, da je fenomen “prevelike da bi propale” obuzdan i da je došlo vrijeme da se regulatori povuku.
To je iz nekoliko razloga opasna ideja. Istraživanje Međunarodnoga monetarnog fonda i slične studije pokazuju da je vjerovatnoća sanacije tokom životnog vijeka obveznica koje je banka već izdala zaista sad niža. Te studije, međutim, ne objašnjavaju razloge. Niži rizik od sanacije banaka mogao bi odražavati percepciju da je postojeća regulativa odgovarajuća i cjelovita. Ili učesnici na tržištu obveznica mogu očekivati da će nova regulativa, poput stres-testa, dovršiti ovaj posao. Studije bi nam mogle govoriti da ulagači vjeruju da regulatori rade sve što je nužno i da imaju dovoljno političke podrške za implementaciju daljh mjera zaštite. Ili možda misle da je ekonomija trenutno dovoljno snažno da banke neće propasti prije nego što obveznice budu otplaćene za nekoliko godina.
Dugoročni dug
Drugi razlog zbog kojeg takve studije ne bi trebalo da odvraćaju regulatore od kontinuirana inteligentnog djelovanja je da se istraživanja usredsrede na dugoročni dug. No, to trenutno nije ispravno mjesto fokusa, jer regulatori očekuju da će dugoročni dug biti obuhvaćen bankarskim raspadom, što će učiniti punu otplatu izuzetno profitabilnog – i daleko volatilnijeg – kratkoročnog duga i trgovinskih operacija puno izvjesnijom. Posljedično, trgovci su izabrali banke koje su prevelike da bi propale radije nego institucije srednje veličine za ugovorne strane u svojoj kratkoročnoj trgovini, što je uzrokovalo uzlet u trgovinskim knjigama velikih banaka i stoga porast njihove dobiti. Nije lako izmjeriti podsticaj kratkoročnom dugu.
No, vrlo je vjerovatno da je on zaista velikih razmjera. Posljednja nastojanja glavnih banaka, predvođenih Citigroupom, da uvjere američki Kongres da opozove ključnu odredbu u skladu sa zakonom Dodd-Frank o reformi Wall Streeta i Zakonu o zaštiti potrošača koja bi odvela velik dio njihovog kratkoročnih trgovinskih transakcija prema udaljenim povezanim društvima (koja nisu prevelika da bi propala) govori u korist takvom tumačenju. Banke znaju da bi privukle više posla kad bi vodile svoje trgovinsko poslovanje iz dijela svoje korporativne grupe koji ima najveću vladinu podršku.
Povećana (ne)sigurnost
Treći razlog za oprez vezan uz povjerenje bankara u cjelokupnost regulatornog sistema je taj da kad se jednom oni u to uvjere, ponašaće se s tim u skladu: manje će se bojati neuspjeha i biće stoga otvoreniji za preuzimanje većeg rizika. Čini se da je to bio slučaj i u prethodnoj finansijskoj krizi. Nema poslovnog ili psihološkog razloga zbog kojeg bismo morali vjerovati da se to neće ponoviti. Regulatori ne smiju biti zastrašeni bankarskim lobiranjem ili studijama koje ne mjere ni kratkoročni podsticaj omogućen statusom banaka “prevelikih da bi propale” ni koliko se percepcija povećane sigurnosti može pripisati trenutnoj regulativi i očekivanjima dodatne dobre regulative. U pomanjkanju takvih studija, regulatori moraju upotrijebiti vlastitu ocjenu i inteligenciju. Ako “prevelik da bi propao” znači i “prevelik za regulativu”, percepcija povećane sigurnosti neće potrajati.
Mark Roe
Project Syndicate, 2015.
