Nad čovečanstvom se nadvila gadna prijetnja: svjetskim finansijskim krugovima pronio se glas da bi Saudijska Arabija mogla raskinuti fiksni kurs rijala prema dolaru.
Ako rijal devalvira, cijena nafte pala bi i ispod deset dolara za barel. Onda bi devalvirali i Kuvajt, Katar i Emirati, pa rublja, peso, bolivar, kvanza, alžirski dinar, naira, ringit, rupija…
Neki komentatori nazvali su to “najcrnjim od svih crnih labudova”, misleći na ekstremno rijetke, neočekivane i nepredvidive događaje s kataklizmičnim posljedicama. Kad bi se to dogodilo, rijal bi doživio naglu devalvaciju, cijena nafte propala bi i ispod deset dolara za barel, u Saudijskoj Arabiji izbila bi hiperinflacija.
Za svjetske finansije bilo bi to kao udar termonuklearne bombe. Odmah u prvom talasu i sve druge zemlje Zaliva koje su svoje valute vezale za američki dolar – Kuvajt, Emirati i Katar – doživjele bi devalvaciju i erupciju inflacije.
U drugom talasu devalvirali bi rublja, kanadski i australijski dolar, peso, bolivar, alžirski dinar, naira, ringit, rupija… Otkud takav katastrofični scenario?
Nažalost, on nije samo hipotetički, on se već događa. Posljedica je drastičnog pada cijena sirove nafte i prirodnog gasa, ali i drugih energenata, ruda i sirovina.
Kazahstan je u avgustu “otkačio” svoj tenge od dolara. Prije manje od mjesec i Azerbejdžan je prestao da brani fiksni kurs manata. A paniku oko saudijskog rijala, koji je fiksnim kursom vezan za dolar još od 1986., izazvao je rekordni pad njegove vrijednosti na forward tržištu. I brojne su banke i fondovi kupili osiguranje za slučaj da Arabija zbog pada cijene nafte raskine fiksni kurs.
Ali, kakve veze ima cijena nafte s valutnim kursevima?
Dok su nafta i gas vrijedeli više, zemlje izvoznice imale su velik priliv “petrodolara”, a prilike za zaradu privlačile su i inostrane investitore. “Dolarska bonaca” činila je devize sve jeftinijima u lokalnoj valuti, a lokalnu valutu sve vrijednijom (aprecirala je), pa su te zemlje postajale sve skuplje i nekonkurentnije. Da bi to izbjegle “vezale” su ili “usidrile” svoje valute za dolar, a fiksni kurs su branile pod pritiskom aprecijacije tako što su kupovale viškove dolara i spremale ih u devizne rezerve.
Sada, kad je cijena nafte pala, događa se obrnuto. Inostrani ulagači bježe iz tih zemalja i mijenjaju lokalnu valutu u dolare kako bi ih mogli iznijeti. Da se pritom kurs ne bi mijenjao, centralne banke tih zemalja prodaju dolare iz svojih rezervi i tako brane fiksni kurs pod pritiskom deprecijacije. Međutim, rezerve ne smiju potrošiti do kraja jer im one služe i za uvoz nužnih potrepština pa su u jednom trenutku prisiljene da odustanu od odbrane kursa i prepuste ga “plivanju” na tržištu prema ponudi i potražnji deviza. Kad kursna “brana” popusti, lokalna valuta naglo devalvira.
Saudijci su prodajom nafte gomilali devizne rezerve koje su u avgustu 2014. dosegle 746 milijardi dolara. Ali, kad je nafta drastično pojeftinila, morali su početi da ih troše za podmirivanje proračunskih rashoda i održavanje fiksnog kursa rijala. Do kraja 2015. potrošili su 118 milijardi dolara, a nastave li da prazne reserve današnjom brzinom, naći će se pred zidom već za tri godine.
A kako sada stvari stoje, znatnijeg porasta cijene nafte nema na vidiku. Ne samo da na tržište dolazi novih iranskih milion barela na dan nego i Japan pali svoje nuklearke, što znači da će smanjiti potrošnju nafte za isto toliko. Vrlo brzo i brojne druge zemlje izvoznice sirovina, ruda i energenata moraće se prilagođavati tim novonastalim prilikama “dižući kursna sidra”, odustajući od fiksnih kurseva i prepuštajući svoje valute slobodnom plivanju.
Jutarnji list, B92
