Konačnom objavom nalaza revizije i formiranjem famoznog saborskog povjereništva ostvarili su se preduslovi za kratki rezime političko-ekonomske trzavice oko Agrokora. Taj rezime možemo podijeliti na tri nivoa, među kojima su neizbježna poklapanja i međusobni uticaji. Prvi i osnovni je onaj ekonomski: zatečeno stanje i izgledni scenariji. Drugi je obilježen političkim reakcijama, mahom stranačkim i parlamentarnim, dok je treći rezervisan za medijsku optiku. Pa krenimo s potonjom.
Još od početka godine, većina hrvatskog mejnstrima nastojala je da se polako prilagodi novoj situaciji. (Auto)cenzura i ode preduzetničkom geniju Ivici Todoriću postepeno su nestajali, a počele su da ih zamjenjuju tzv. kritički i “objektivni” tekstovi čija je zapravo svrha bila da se otvore vrata za senzacionalističko čerupanje propalog tajkuna. No, problema sa prelazom nisu bili lišeni ni mediji koji se nisu libili pisati o Todoriću i Agrokoru prije izbijanja krize. Tako se vodeći među njima, najčitaniji tabloid u državi, Index, nakon Todorićevog otvaranja bloga i napada na Vladu, morao nekako suočiti sa činjenicom da cijeli proces, uključujući i tzv. Lex Agrokor, nije nekakva zavjera Todorića i HDZ-a kojom se štiti samo jedna osoba. Uz početna nesnalaženja, lako su zaobišli problem. Naime, dosljednost im nikad nije bila presudna.
Mase i ozbiljni momci
Nakon objave nalaza revizije u medijskom polju je zavladao konsenzus pristupa. A najbolje ga ilustruje sam kraj pres konferencije prinudnog upravnika Ante Ramljaka. Pitanja su odrađena, zvanično je objavljen kraj, Ramljak je krenuo da skuplja papire sa stola, montažeri su pripremali fade out, ali jedna novinarka nije mogla izdržati: “Ali recite nam, koga ste tačno prijavili Državnom tužilaštvu? Nemojte da moramo nagađati i uznemiravati javnost.” Drugim riječima, nas politički i ekonomski procesi zanimaju jedino ako im se kao epilog sluti remetinečki zatvor. Kao što nas u nalazu revizije zanima samo ono što su privatno trošili Todorić i njegova porodica.
Naravno, pravna strana priče i kaznena odgovornost nisu banalna i nebitna stvar, ali problem je kad postaju prevladavajući pristup koji se publici prodaje u skladu sa žanrom sapunice. To što privatno trošenje Agrokorovih sredstava sigurno nije uzrokovalo de facto stečaj koncerna i što je ta prepravljena stavka u reviziji manja od, recimo, one koja se tiče vrijednosno neusklađene imovine Konzuma Sarajevo, nije baš najvažnija stvar. Time nek se bave računovodstveni stručnjaci i ekonomski analitičari u drugoj rubrici, mi smo ovdje zaduženi za rubriku: spektakli. Takva medijska “podjela rada”, diktira takođe i odvojenost političkih rubrika: mase su tu da se zgražavaju i navijaju, a ozbiljni momci za ozbiljne stvari.
Svi po istoj matrici
Naravno, u odjecima nalaza revizije koja je otkrila računovodstvene manipulacije, nisu izostale ni klasične reakcije, kako medijske tako i političke: “toga ima samo kod nas” ili “ovo je još jedan dokaz koliko smo daleko od pravog kapitalizma”. Ali koliko daleko moraš biti udaljen od političke realnosti pa da, na primjer, zaboraviš da su izbijanju globalne ekonomske krize prije deset godina prethodile takve zavjereničke mahinacije svjetskih banaka i rejting agencija da prema njima Todorićevi trikovi izgledaju kao dječja krađa u igri Monopoly? Takva poređenja nisu tu da iskupe Todorića niti da naprosto ukažu na to da je kapitalizam stvar zavjera, već čisto da pristup postave u nešto realnije okvire.
Političari su nastavili sa svojim sukobima i optužbama oko cijele priče, takođe, prilično udaljeni od realnih zbivanja. U svemu tome je najiskreniji bio predsjednik Hrvatske seljačke stranke Krešimir Beljak koji je ustvrdio da njemu ništa više nije jasno. Naravno, iskren je bio je i Zlatko Hasanbegović koji nije mogao bez spominjanja UDBA-e. Uglavnom, svi funkcionišu, pogotovo u opoziciji, po istoj matrici: kako iskoči koji motiv, tako se iskoristi kao prilika za pucanj. A šira slika svakim danom sve više kopni. Isti ti koji se danas žale na privilegovani status Agrokora kod svih, a prvenstveno HDZ-ovih vlada, donosili su zakone o strateškim investicijima i zazivali uklanjanje prepreka i podsticaje za investitore. Nema spora, stvar je tako nešto transparentnija, ali učinci nisu previše različiti.
Glavna lekcija
I na kraju, ekonomska sudbina koncerna Agrokor. Kao i prije nekoliko mjeseci, sve je i dalje neizvjesno. Nakon revizije, jedino je sigurno, kao što je i Ramljak natuknuo, da opstanka nema bez otpisa dijela dugova. Kako će taj otpis teći, dokle su spremni ići kreditori, a dokle dobavljači koji spominju 15% kao gornju granicu, ne zna se. Nisu izvjesni ni prioriteti naplate potraživanja, ali makar su Lex Agrokorom određene neke smjernice. Takođe, neizvjesni su i oblici naplate, odnosno, hoće li doći do preuzimanja dionica pojedinih kompanija iz koncerna. Prinudna uprava je načelno tu da pronađe balans, makar sa privilegovanjem određenih aktera.
Bez ikakve sumnje, Lex Agrokor je zakonski okvir za političko kontrolisani stečaj kompanije. Eventualni pravni i ustavni nedostaci zakona zasigurno su problem, ali ne predstavljaju retroaktivno objašnjenje cijelog procesa. Kao što ga ne predstavlja ni friziranje poslovnih knjiga. Čak i uz tako friziranje, Agrokor se posljednjih godina, pa i prilikom akvizicije Mercatora, zaduživao po prilično visokim kamatnim stopama. A te stope nisu ništa drugo nego indikator rizičnosti poslovanja. Dok je, na primjer, konkurencija uživala u povlašćenim kreditima i to iz javnih sredstava. To nam samo govori da sav onaj javni novac koji se prelio u Agrokor nije “kriv” za raspad, već nije bio dovoljan za uspjeh na tržištu. Uz svu nužnost sudskih procesa i raskrinkavanja političkih veza, nažalost, to nam ostaje kao glavna ekonomska lekcija.
Tekst je orginalno objavljen u Biltenu
