Sve zemlje Afrike trguju, ali često je lakše trgovati preko Evrope nego među sobom. Ali u projektu ujedinjenja kontinenta u zonu slobodne trgovine i dalje ima mnogo prepreka.
Afrička unija još od 2012. sanja o “najvećoj zoni slobodne trgovine na svijetu” koja bi trebalo da obuhvata čitav Crni kontinent. Doduše, taj superlativ bi trebalo uzeti s oprezom: ako se sabere BDP baš svih zemalja Afrike (oko 3,4 biliona dolara), on je još manji nego samo Njemačke (3,6 biliona dolara 2017). I što se broja stanovnika tiče, u čitavoj Africi živi manje ljudi (1,2 milijarde) nego u jednoj Kini. Ali u jednom bi bila “najveća”: po broju članica. I u njihovoj volji za taj projekat se i čini da leži najveći problem. Jedva da koja zemlja tog kontinenta osporava potrebu takvog sporazuma: nema malo slučajeva kad je zemljama Afrike jednostavnije trgovati s Evropom, posebno kad je riječ o bivšem kolonijalnom vladaru, s kojim su u pravilu ostali u nekom obliku trgovačkog sporazuma. Ali međusobno i kad se to onda još poveže sa starim boljkama Afrike kao što su korupcija i samovolja birokratije, ali i loše saobraćajnice i infrastruktura, razmjena već i sa susjednom zemljom se često čini nemogućom misijom.
Potencijal je veliki, a zemljama Afrike trebaju projekti koji će i njihovom stanovništvu otvoriti put u barem nekakvo blagostanje i privrednu sigurnost. Zanimanja za ulaganja već ima, kaže komesar za trgovinu i industriju Afričke unije Albert Muhanga: “Tako otvaramo priliku za velike investicije u Africi. Već nam sad dolaze ljudi Afrike iz dijaspore koji žele uložiti svoj novac.”
I Muhanga ponavlja: samo tako će i mladi Afrike na tom kontinentu imati svoju budućnost.
Nakon mnogo godina pregovora, u martu 2018. u Kigaliju u Ruandi 44 zemlje Afrike potpisale su Sporazum o slobodnoj trgovini kontinenta Afrike (AfCFTA). Da bi stupio na snagu, treba da ga ratifikuje bar polovina od tolikog broja zemalja potpisnica, dakle njih 22. Ali nakon gotovo godinu dana od potpisa, to je učinilo tek 17 država Afrike.
U nekim zemljama vlada oprez pred takvim sporazumom i među njima je i jedna od najvažnijih privrednih sila Afrike, Nigerija.
“U Nigeriji su zabrinuti da bi proizvodi iz trećih zemalja kao što je Kina tako mogli preplaviti njihovo tržište, maskirani kao proizvodi iz neke druge zemlje Afrike. O tome je bilo riječi i u tekstu sporazuma: ako se mogu identifikovati takvi proizvodi, mogu se isključiti sa tržišta”, objašnjava Džejmi Mekleod iz “African Trade Policy Centre”.
Nije sporno kako Kina zaista agresivno nastupa i na tržište Afrike, masovno gradi i infrastrukturu i nudi svoju robu, ali kad je riječ o međusobnoj konkurenciji između zemalja Afrike, ta opasnost jedva da je realna. Povrh toga, ovaj stručnjak za trgovinu Afrike tumači kako čak i taj sporazum ne garantuje baš sasvim slobodnu trgovinu: “Ako se porastom uvoza pojavi opasnost za domaću industriju koja bi im mogla nanijeti štetu, države se mogu pozvati na odrednicu koja im omogućava da povećaju carinu na te proizvode.” Ali on ne vjeruje da je to realna opcija: potražnja je velika, a proizvodni kapaciteti praktično svih zemalja Afrike su još previše mali da bi bili prijetnja nekoj drugoj zemlji.
(DW)
