Pobjeda pjevačice Dare s pjesmom “Bangaraga” skrenula je pogled na Bugarsku, koja se nakon pet godina političke krize stabilizovala, a sadašnji premijer Rumen Radev zahvaljujući velikoj podršci glasača dobija na težini u EU. Za godinu dana Sofija će organizovati svoju Euroviziju, a i tada ćemo vidjeti šta se događa na najisturenijem jugoistoku Evrope, i da li se formirao novi mini sub-blok zemalja, koji “priznaje” Bruxelles, ali sasvim izvjesno želi veću samostalnost. Uz Bugarsku, očigledno je bitna i Rumunija, makar je tamo situacija drugačija. Ali, razvoj događaja u obje zemlje, kao da rezonuje sa sekvencama političkih događaja koje i sami poznajemo iz prve ruke, tako da se pregledom šta je kod njih, dobija šira slika cijele regije koje smo i sami dio. Nakon što je čuo prve izjave novog bugarskog premijera, oglasila se Moskva da su “impresionirani” sadržajem i stavovima Rumena Radeva, a prva reakcija unutar Evropske unije bila je bojazan da je otišao jedan Orban, a došao drugi. No, nije baš tako, suptilnije je, nijansiranije. Više nego Orbanu, Rumen Radev u odnosu prema Bruxellesu nalikuje Slovaku Robertu Ficu i Čehu Andreju Babišu. Lakmus papir je odnos prema ratu u Ukrajini i ideji primanja Ukrajine u EU. Slovak i Čeh zauzimaju srednju liniju između Moskve i Bruxellesa, sad im se pridružuje Bugarin, a možda, ako osluškujemo izjave političara u drugim zemljama srednje i istočne Evrope, Rumen Radev neće biti posljednji u nizu. Nisu svi na istoj udaljenosti prema Moskvi. Najbliži bi, prema izjavama, ličnim vezama, pa i ideologiji, bio Robert Fico, drugi, makar mnogo diskretnije, ali ciničnije, isključivo vođen interesom, a ne vrijednostima, milijarder Andrej Babiš. Tek onda bi slijedio Radev, koji jeste euroskeptik, ali je i putinoskeptik. Još dublje niz stazu vjerovatno je novi mađarski lider, Peter Magyar, mnogo više proevropski nego ova trojica, ali ne potpuno na briselskoj liniji.
(Progresivna) Bugarska
Za vrijeme dok je bio predsjednik Bugarske od 2017. do 2026, Rumen Radev izrazito se protivio evropskoj vojnoj pomoći Ukrajini. Tvrdio je da “pomoć Ukrajini produžava rat”. Dodao je da Bugarska neće nikada poslati svoje vojnike u Ukrajinu jer to nije rat koji se tiče njegove zemlje.
“Kao vrhovni zapovjednik, kategorično sam protiv slanja naših vojnika u bilo kojem obliku u Ukrajinu, od početka sam se protivio tome”. Ili: “Nemoralno je od Evrope da gura Ukrajinu u dalji rat”.
Prema Radevu, sankcije prema Rusiji su besmislene, a htio bi, ako je cijena dobra, kupovati rusku naftu, iako mu je jasno da za sada ne može. Smatra da je Krim ruski, a ne ukrajinski. Prije nekoliko mjeseci podržao je demonstracije građana koje su se protivile uvođenju eura.
Isključio je mogućnost i simboličnog bugarskog finansiranja pomoći Ukrajini. Međutim, za razliku od Orbana, signalizirao je da neće udariti vetom na inicijative EU koje se tiču Ukrajine. Tako su postupili Fico, Babiš i Magyar. Isto tako, budući da se bugarska odbrambena industrija diže, a Rheinmetal planira ulaganja od jedne milijarde eura, fabriku koja bi dijelom bila finansirana iz evropskog SAFE programa, neće mu na pamet pasti da to ugrozi. Neposredno pred izbore u aprilu koje je dobio s 46 odsto glasova, Rumen Radev osnovao je stranku Progresivna Bugarska, koju politolozi opisuju kao populistički lijevi centar, ili nacionalističku lijevu stranku, ili pak lijevo-konzervativnu stranku. U prevodu, radi se o društveno konzervativnoj, u bugarskoj tradiciji ukorijenjenoj stranci, ali s pozivima na ekonomsku pravdu, i djelovima nostalgije za socijalizmom. Kampanju je Radev vodio na porukama o borbi protiv korupcije i zalagao se za nezavisno pravosuđe i za progon neopravdano bogatih. Vjerovatno izmoreni stalnim izlascima na izbore, vrtnjom u krug, sklepanim koalicijama i strahovitom političkom fragmentacijom, građani su Radevu dali ogromnu podršku, i prvi put nakon 1997. godine, u bugarskom parlamentu je stranka koja ima većinu.
Prema statistici iz aprila, godišnja inflacija u Bugarskoj je 6,8 odsto, GINI koeficijent najviši je u Evropskoj uniji, što sugeriše jaz između dobrostojeće urbane populacije koja je znatno profitirala od članstva u EU, i zanemarene provincije i njihovih političkih naklonosti. Radev možda zato i ima takozvane dvostruke poruke, jednu koja se sviđa jednima, drugu koja se sviđa drugima. Percepcija korupcije među građanima Bugarske najviša je u Evropskoj uniji. Svejedno, kako je komentarisao analitičar Ivan Krastev, Bugari na izborima nijesu izabirali politički radikalne opcije, nego čovjeka koji im se čini pragmatičan, odgovoran i vojnički ozbiljan. Radev je inače školovan u Americi za borbenog vojnog pilota, i bio je zapovjednik bugarskih vazdušnih snaga. Neki kažu da je dosta pokupio od vojničkog američkog odgoja, a i da je sklon Trumpu, no to se još nije pokazalo.
Bugarsku je od 2009. godine do 2020, uz dva kraća prekida, vodio Bojko Borisov, lider stranke GERB (Građani za evropski razvoj Bugarske). GERB spada u desni centar, bili su važan član EPP-a, a Borisov, svojedobno prvi ljubimac Angele Merkel među liderima novoprimljenih država, bio je osoba u koju se Bruxelles mogao pouzdati da se, uprkos tome što se njiše tamo-amo, ipak na kraju pokaže kao pouzdan saveznik na krajnjem jugoistoku briselskog bloka. Kad se osvrnemo na njegovu zaostavštinu, Bojko Borisov je čvrsto smjestio Bugarsku unutar EU i NATO-a, uprkos tome što većina Bugara osjeća stvarnu povezanost s Rusijom, utemeljenu na religijskoj i kulturnoj bliskosti. Uprkos tom razumijevanju s Rusijom, od početka sukoba u Ukrajini, Bugari su bili nervozni da ih Putin ne pozove da se više angažuju oko njegovih ciljeva, s obzirom na to da je rat bjesnio na manje od petsto kilometara udaljenosti od bugarske granice.
Ali, iznutra, u samoj zemlji, nije išlo kako treba, vjerovatno zato što postkomunistička Bugarska nije uspjela da izgradi institucije, a posebno je slabo pravosuđe. Bugarska je, zajedno s Rumunijom, postala članica EU 2007. godine, ali ekonomija se nije podigla, osim za oko tri hiljade privilegovanih koji su, kako je rekao naš sagovornik, podijeljeni u klanove koji sklapaju i raskidaju saveze. Evropska sredstva i javni tenderi prolaze kroz ruke nekolicine takvih gazda koji su uhvatili najbolje pozicije, a organizovani kriminal kapilarno je proširen. Nezamislivo je, zapravo, kako bi se takva strukturna teškoća koju naš sagovornik, jedan bugarski analitičar iz Bruxellesa, opisuje kao vladavinu klika u institucijama i diktata klanova, mogla prevazići u jednom, pa i dva, tri mandata. No isto tako, ne zna se tačno koliko je duboko Bojko Borisov bio privržen svojedobno Angeli Merkel, takoreći mentorki stranke GERB, osnovane po uzoru na njemačku CDU, i da li je uopšte bio odan evropskim vrijednostima. Odnosno, jeste, bio je, ali koliko i s kim je još igrao.
U balansiranju, jakim gestovima, stalnim obećanjima, bio je donekle sličan Aleksandru Vučiću. Isporučio je mnogo više nego Vučić, jer je za svoju zemlju iskreno htio mjesto u Evropi, ali možda je Rusija imala kroz njega više uticaja nego što se mislilo.
Borisov i Radev, dva politička protivnika, koji su se i poklapali par godina dok je Borisov bio premijer, a Radev predsjednik, temperamentom su različiti. Bojko Borisov predstavlja se kao narodni čovjek, sav u šali i pošalici, a Rumen Radev je vojnik, kontrolisan, komunicira kad mora – ovo drugo sad se narodu više svidjelo. Razlozi zašto će i dalje blokirati Makedoniju na putu za EU su kompleksni, ali rekli bismo i da se temelje na kompleksima. Kao i sve druge istočnoevropske zemlje, Bugarska je izgubila veliki dio radno sposobnog stanovništva koje sada živi i radi u zapadnoj Evropi. To je i udarac na identitet. Kako prenosi jedan od najcjenjenijih evropskih politologa, Ivan Krastev, u Bugarskoj vlada generalno nepovjerenje i cinizam u političkom životu. Tvrdoglavi nacionalizam i arogancija prema Makedoniji vjerovatno je jedan od izduvnih identitetskih ventila. Bugarska želi da Makedonci priznaju da su porijeklom Bugari, što se neće dogoditi. Sve do nekog novog preslagivanja Evropske unije, ovaj problem, čini se, neće biti riješen.
U svakom slučaju, Bugarska će u narednom periodu biti jasnija u svojim namjerama, Borisov neće biti novi Orban, ali, zajedno s drugim liderima u okolnim zemljama, imaće više razumijevanja za Rusiju nego druge grupe članica EU. Kroz takve primjere, kao što su stavovi Bugarske, Slovačke, Mađarske, Češke, vidimo da se Evropska unija pretvara u neku vrstu “non-binary” političkog projekta. Posvuda u Evropi niču labave i promjenjive zajednice. Biće pravo čudo situacije kad će se svih 27 članica moći okupiti oko jednog cilja i slušati jedan centar, makar u njemu imali svoje predstavnike.
EU će, čini nam se, u budućnosti biti kao na trampolinu, moraće rezonovati kako će članice, pa i one koje su ranije bile samo drugog reda, skakati.
Rumunska prekretnica
Gore i teže je i ozbiljnije u Rumuniji, a tiče se i naše šire regije, jer koliko je Poljska ključna za sigurnost istočne i sjeverne Evrope, toliko je Rumunija za jugoistočnu Evropu. No, prije dvije sedmice, padom proevropske Vlade što je trajala deset mjeseci, tamo se otvorila nova politička kriza, dubokih korijena i teško popravljiva, pogotovo uz stalne hibridne napade iz Rusije. Sad već tehnički premijer Ilie Bolojan upitao je svoje dojučerašnje koalicione partnere: “Može li mi iko reći kako će zemlja sjutra funkcionisati? Imate li plan?”.
Da stvarno imaju plan, ostavili bi Bolojana na funkciji do avgusta da sprovodi mjere štednje. Te mjere uslov su iz Bruxellesa da se oslobodi 11 milijardi eura pomoći, a ta sredstva nasušno su im potrebna za oporavak ekonomije. Inače, rumunski rejting je sada nešto iznad smeća. Biće im vjerovatno još gore. Tačnije, tih 11 milijardi ne bi im samo sjelo na račun, a ne bi bilo ni punih jedanaest, jer su u nekim rokovima i rezultatima nedovoljno dali, ali svejedno bi bila vrlo velika i znatna suma. Ako uspiju ponovo sklepati proevropsku Vladu, onda će i ta Vlada morati sprovoditi politiku štednje, zbog koje su nezadovoljnici srušili Bolojana. Ako ne uspiju, dio evropskih fondova će im propasti, dobar dio biće stopiran dok se ne konsoliduju, biće im skuplje da pozajmljuju na tržištima, i produbiće se politička nestabilnost. Prema analizi Stratora, koji nudi četiri moguća scenarija, ova situacija ponovo otvara put za antievropske opcije, opasne upravo za stranke okupljene u dosadašnjoj proevropskoj koaliciji. Ukratko recimo kako je ovo počelo: Na predsjedničkim izborima u novembru 2024. umalo je pobijedio proruski i krajnje desni kandidat Georgescu. Taj se predstavljao kao siromašan i običan čovjek iz naroda koji se uspio probiti do srca birača iskrenošću, skromnošću i samo preko TikTok sadržaja. Rumunski Ustavni sud hektično i panično poništio je rezultate, što je doprinijelo već ionako dubokom nepovjerenju naroda u institucije, u demokratiju i rastu krajnje desnice.
Danas se zna da je Rusija osmislila i s 50 miliona eura finansirala Georgescuovu izbornu kampanju i da on jeste bio ruski projekat, no Ustavni sud tada, kad je to trebalo, nije pružio dokaze. Kasnije su održani izbori koje je dobio proevropski kandidat Nicosur Dan. Na parlamentarnim izborima u decembru 2024. niko nije odnio političku prevagu, i pokazalo se da je zemlja fragmentisana, zbunjena, skoro izluđena.
Od 2010. pa možda čak deset godina, Rumunija je bila u usponu, postala je neka vrsta zvijezde Evropske unije, dokaz kako Evropa donosi boljitak i funkcioniše. Rumunija je privlačila ulaganja, EU fondovi su se pametno koristili, rasli su neki sektori proizvodnje, plate su rasle, takođe i penzije, a Bukurešt se jako razvio.
Slabosti su bile da dok je Vlada trošila na javni sektor, nije sprovodila poreske reforme i reforme u javnom sektoru i nije dovoljno rasla produktivnost. Nakon toga, zahuktao se rat u Ukrajini. Dijelom zbog toga, ali velikim dijelom zbog nedovoljno dobre i korumpirane administracije, barem tako stoji u analizama, investitori su se povukli. Rastao je javni dug i sad je na 63 odsto BND-a, a budžetski deficit bio je 8,6 odsto (sad je 7,7 odsto). Slijedom toga, opšti optimizam se ispuhao, povjerenje naroda u EU je oslabilo, a pogotovo jer se zbog internetskih sadržaja koje su uzimale primat nad klasičnim medijima. Kao i inače, sve negativnosti počele su se pripisivati Bruxellesu i EU. Nedovoljno je istraženo zašto, ali navodi se da je čak i ogromna rumunska dijaspora, koja je napustila zemlju kad se otvorilo evropsko tržište rada, protestno glasala za tešku desnicu ili za političke varijante koje su kombinovale prorusku naklonost i krajnju desnicu. Ta populistička desnica je stranka AUR, koju vodi bivši predsjednički kandidat Georg Simion. Savez za zajednicu Rumuna tj. AUR, sličan je poljskoj stranci PiS, ili Fideszu, a na hrvatskoj sceni donekle u porukama sličan Domovinskom pokretu i Mostu, no, kako čujemo, s mnogo većim udjelom teorija zavjere u tumačenju događaja i izrazitije euroskeptičan. Nisu za Rusiju, ali se dive kako je Vladimir Putin jak i kako zeza Evropu. Međutim, manje su desni od, primjerice, Alternative za Njemačku ili od lepenista u Francuskoj. Nisu proruski, ali su, takvi kakvi jesu, korisni u ruskom hibridnom ratu prema Evropi.
Kako rumunsko društvo ipak nije tako kulturno povezano s Rusijom kao bugarsko, othrvali su se ruskim pokušajima instaliranja proruskih kandidata.
Zbog toga je sklopljena koalicija stranaka od najbrojnije rumunske stranke – Socijaldemokrata, tj. stranke PDS-a, a uz njih jedne liberalne reformističke, jedne manjinske, takođe liberalne, te liberalne stranke desnog centra, iz koje je izabran premijer Ilie Bolojan. On je preuzeo na sebe sprovođenje briselskih zahtjeva za konsolidaciju, a to su zamrzavanje rasta plata i penzija, vrlo ozbiljna poreska reforma i generalno smanjenje javne potrošnje. Ali, tako je nastao problem širi od rumunskog ili nekog drugog istočnoevropskog ili srednjoevropskog društva, ali se posebno teško reflektuje u ovom dijelu svijeta.
Premijer Bolojan smatrao je da su mjere što ih je propisala Evropska komisija neophodne. Međutim, analitičar Cristian Chiscop iz Fondacije Friedrich Erbert kaže da proevropske vlade definišu stabilnost suviše usko fiskalno i administrativno, pa se ekonomska disciplina, smanjenje deficita, sve veći izdaci, na primjer za odbranu, shvataju kao nužni. Takve politike kratkoročno umire tržišta ili Bruxelles, ali dugoročno produbljuju otuđenje ranjivih grupa od institucija. U tekstu za netrumpovski američki IPS institut, Chiscop piše:
“Liberalno-konzervativni Bolojan smatra da strukturne slabosti proizlaze iz neefikasne javne potrošnje, korupcije i klijentizma i loše i lijene birokratije. Socijaldemokrati, PDS, pak, smatraju da su strukturne slabosti hronično nedovoljne investicije, slabe javne usluge, i nepravedna raspodjela resursa”.
Vlada je pala jer su se Socijaldemokrati udružili sa Simionovim AUR-om, drugom po redu najjačom strankom u rumunskom parlamentu i zato ih je on pitao – šta sad, imate li kakav plan za dalje? Socijaldemokrati tvrde da time što su se udružili s AUR-om nijesu sebe kompromitovali, da je to bilo samo taj put, samo da se sruši premijer, a da neće dalje s njima sarađivati, jer da su suviše različiti. Ipak, činjenica jeste da su ih legitimisali i za ruku doveli na veliku scenu. Neki poput istočnoevropskog specijaliste, britanskog novinara Stuarta Dowella, tvrde da su rumunski socijaldemokrati još nekako izdržali Bolojanove fiskalne mjere, ali da su se uzbunili kad je pokušao intervenisati u 1.200 javnih preduzeća. Bolojan bi time ugrozio oko 19 hiljada radnih mjesta koji su klijentistička mreža PDS partije. Nakon internog stranačkog glasanja, time alarmiran, PDS se povukao iz koalicije, udružio s AUR-om iako je tvrdio da to nikada neće i Vlada je pala. Rumunski predsjednik Dan otklonio je mogućnost novih izbora, Socijaldemokrati će pristati na novog premijera iz iste stranke kao Bolojan, ali uz uslov da se ne dira u državna preduzeća.
Opet, nije ni to tako jednostavno. PDS-ovi glasači, kako piše Cristian Chiscop, zaposleni su javnog sektora, penzioneri, oni slabijeg imovnog stanja, siromašna provincija koja zavisi od davanja iz budžeta.
“Ako socijaldemokratske stranke posve prihvate logiku tehnokratske fiskalne štednje, mogu izgubiti sposobnost artikulacije vjerodostojne alternative”.
U biti, da nijesu reagovali, izručili bi ih AUR-u, onima s kojima su sada šurovali i koje su normalizovali. Kako stvari stoje, rezultat je da će Rumunija sklopiti novu proevropsku vladu, reforma javnih preduzeća neće biti sprovedena, dobiće dio sredstava iz Bruxellesa, strukturne teškoće ostaju, teška desnica jača na račun centra. S tim da teška desnica, kako vidimo i na ovom primjeru, nije samo nacionalizam, makar AUR jeste teško nacionalistički, nego je u podlozi ekonomsko nezadovoljstvo.
“Guši me, guši me”, ili “Choke me, choke me”, pjevala je rumunska takmičarka Alexandra Capetanescu na Euroviziji, i čini se da je imala pravo kad je uvrijeđeno tvrdila da se ne radi o seksu u njenoj pjesmi. Možda je pjevala o sadomazohizmu svoje političke i društvene okoline.
Sve se ovo događa na pozadini izvanredne geostrateške i geopolitičke važnosti ove šeste po redu najbrojnije evropske članice, kroz koju idu energetski koridori, a nakon što je postalo jasno da novo preslagivanje odnosa znači dugogodišnje zahlađenje s Rusijom. Rumunija je postala glavno uporište zbog važnosti Crnog mora i duge granice s Ukrajinom i Moldavijom. Tamo su dvije ogromne baze NATO-a, jedna pored Crnog mora, a druga koja omogućava presretanje balističkih raketa, s tim da čak i presretanje raketa s Bliskog istoka više nije samo teoretska mogućnost. Tako da sva sreća da je proevropska.
Autor: Ines Sabalić
Izvor: Poslovni dnevnik
