U proljeće 1926. godine, dok je većina američkih radnika i dalje radila šest dana nedjeljno, Henri Ford donio je odluku koja će promijeniti način na koji svijet razumije rad, slobodno vrijeme i produktivnost. Kompanija Ford Motor Company prešla je na petodnevnu radnu nedjelju od 40 sati, uz zadržavanje plata radnika.
U to vrijeme takav potez djelovao je gotovo nezamislivo. Rad u fabrikama početkom 20. vijeka bio je iscrpljujući: desetočasovne smjene, šest ili čak sedam dana nedjeljno. Industrijska proizvodnja je rasla ogromnom brzinom, ali su radnici bili potrošna roba. Upravo u takvom sistemu Ford je prepoznao nešto što mnogi industrijalci nijesu – umorni radnici nijesu dobri ni za proizvodnju ni za potrošnju.
Nije bio samo humanizam – već i poslovna strategija
Iako se Ford često predstavlja kao vizionar koji je brinuo o radnicima, istorijski izvori pokazuju da je iza odluke stajala vrlo pragmatična ekonomska logika. Njegove fabrike su već početkom 1910-ih imale ogroman problem sa odlivom radne snage. Rad na pokretnoj traci bio je monoton i fizički težak, pa su radnici masovno davali otkaze.
Ford je već 1914. godine šokirao industriju kada je udvostručio dnevnice radnicima na pet dolara dnevno i skratio radno vrijeme na osam sati. Produktivnost je naglo porasla, a kompanija je lakše zadržavala kvalifikovane radnike.
Do 1926. godine Ford je otišao korak dalje. Njegova ideja bila je jednostavna: ako radnici imaju više slobodnog vremena, više će trošiti. A ako više troše, kupovaće i automobile koje proizvodi njegova kompanija. Istoričari ovaj model kasnije nazivaju „fordizam“ – sistem u kojem masovna proizvodnja zavisi od masovne potrošnje.
Ford je vjerovao da radnik ne smije biti samo proizvođač, već i potrošač. Vikend je tako postao ne samo vrijeme za odmor, već i temelj moderne potrošačke kulture: putovanja, sport, bioskopi, kupovina i porodični izlasci počeli su da se razvijaju upravo zahvaljujući slobodnim subotama i nedjeljama.
Pritisak radničkih pokreta
Ipak, bilo bi netačno predstaviti Forda kao jedinog tvorca moderne radne nedjelje. Borba za osmočasovno radno vrijeme trajala je decenijama prije njegove odluke. Radnički sindikati u SAD i Evropi još u 19. vijeku organizovali su štrajkove i proteste tražeći pravilo: „osam sati rada, osam sati odmora i osam sati sna“.
Poslije Prvog svjetskog rata došlo je do talasa masovnih štrajkova u Americi. Radnici više nijesu bili spremni da prihvate stare uslove rada. Ford je djelimično reagovao i na te društvene pritiske, shvatajući da bi bolji uslovi mogli spriječiti nezadovoljstvo i jačanje sindikalnog organizovanja.
Istoričari zato naglašavaju da je petodnevna radna nedjelja bila rezultat i radničke borbe i interesa krupnog kapitala. Ford je bio dovoljno pametan da shvati da kraće radno vrijeme ne mora značiti manji profit. Naprotiv, produktivnost je u njegovim fabrikama nastavila da raste.
Nasljeđe koje traje i danas
Odluka kompanije Ford Motor Company brzo je uticala i na druge industrije. Tokom narednih decenija petodnevna radna nedjelja postala je standard u Sjedinjenim Državama, a zatim i širom svijeta. Američki zakon je tek 1940. godine formalno učvrstio 40-časovnu radnu nedjelju kroz Zakon o poštenim uslovima rada.
Danas, skoro sto godina kasnije, svijet ponovo raspravlja o radnom vremenu – ovoga puta o četvorodnevnoj radnoj nedjelji. Ironija je u tome što su argumenti vrlo slični onima koje je Ford koristio 1926: manje sati ne mora da znači manju produktivnost.
Istorija tako pokazuje da je jedna od najvećih promjena u modernom radu nastala onda kada je industrija prvi put shvatila da čovjek nije mašina i da odmor ponekad može biti najisplativija investicija.
Izvor: Bizlife.rs
