Sirova nafta zabilježila je rast na sedmičnom nivou zbog povratka ratnih premija na tržište, što je direktna posljedica još jednog neuspješnog kruga mirovnih pregovora i propalih nada u stabilizaciju. Iran i dalje odbija da odustane od obogaćenog urana, dok istovremeno želi povratiti kontrolu nad Ormuskim moreuzom kako bi osigurao neophodne prihode. U ovakvim okolnostima ostaje iznenađujuće da cijena sirove nafte još nije probila granicu od 150 dolara po barelu, što se pripisuje privremenim kratkoročnim rješenjima i tekućoj racionalizaciji potražnje. Zbog toga je kapital trenutno usmjeren primarno na ratne premije, a ne na tržišne osnove, što posljedično podstiče rast berzanskih cijena roba. Gledajući unaprijed, pred nama je mirnija makroekonomska sedmica, ali za održavanje rasta (bullish tržišta) i dalje su svakodnevno potrebne pozitivne vijesti.
Povratak inflacije i prijetnja stagflacije u SAD-u
Američki CPI indeks potrošačkih cijena zabilježio je očekivanih 3,8 odsto. Međutim, ta stopa je znatno viša od predviđanja sa početka godine i predstavlja rast u odnosu na martovskih 3,3 odsto. Riječ je o najvišem nivou inflacije od maja 2023. godine, koja je sada gotovo dvostruko viša od ciljane stope FED-a od 2 odsto. Budući da su CPI i PPI inflacija u SAD-u zvanično dostigle najviše nivoe u više od tri godine, ponovo se otvaraju argumenti o potencijalnoj stagflaciji, podstaknuti geopolitičkim rizicima i kontinuiranom potražnjom za realnom imovinom. U ovom trenutku dalje podizanje ili zadržavanje visokih kamatnih stopa nameće se kao jedini put za obuzdavanje inflatornih pritisaka.
Vašington i Peking traže prolaz kroz Hormuz
Na nedavnom sastanku Donald Trump i Xi Jinping nagovijestili su da Ormuski moreuz mora ponovo biti otvoren za plovidbu, ali Kina pritom nije obećala podršku američkim vojnim operacijama protiv Irana. Prema izvještajima, Xi se slaže sa Trumpom da Iran ne bi trebalo da posjeduje nuklearno oružje niti da kontroliše strateški moreuz. Glavni cilj SAD-a ostaje trajno zaustavljanje iranskog nuklearnog programa, a kineski konsenzus o neprihvatljivosti iranskog nuklearnog naoružanja značajno jača diplomatsku poziciju Vašingtona.
Diplomatski manevri Teherana usred energetskih napada
Terminske cijene sirove nafte Brent na početku nove sedmice osciliraju u rasponu između 105 i 110 dolara po barelu. Promjenu su podstakle vijesti iranskih medija da je SAD predložio privremeno ukidanje sankcija na naftu do postizanja konačnog sporazuma. Odvojeni izvori ukazuju na to da bi Teheran mogao pristati na dugoročno zamrzavanje, ali ne i na potpuno ukidanje svog atomskog programa. Iran navodno teži postepenom mirovnom sporazumu sa SAD-om i Izraelom, uz uslov da se obogaćeni uran prebaci u Rusiju, a ne u SAD. Prema dostupnim informacijama, Teheran je odustao od zahtjeva za direktnom finansijskom odštetom od SAD-a, preferirajući ekonomske ustupke i međunarodne garancije koje bi mu omogućile očuvanje političkog kredibiliteta. Istovremeno, tokom vikenda zabilježeni su napadi na energetsku infrastrukturu širom Persijskog zaliva, uključujući i nuklearni objekat u Emiratima, što dodatno produbljuje zabrinutost oko regionalne stabilnosti i kontinuiteta snabdijevanja.
Asimetrija sukoba: Iran otporan na zatvaranje moreuza
Saudijska Arabija zvanično je obavijestila OPEC da je njena proizvodnja nafte pala na najniži nivo od 1990. godine kao direktna posljedica sukoba sa Iranom. Analiza podataka otkriva izraženu asimetriju u uticaju zatvaranja Ormuskog moreuza na regionalne proizvođače, pri čemu Iran trpi znatno manju štetu od susjednih zemalja. Od predratnih 3,39 miliona barela dnevno, iranska proizvodnja u martu je smanjena za samo 130 hiljada, a u aprilu za 230 hiljada barela, što čini manje od 7 odsto ukupnog kapaciteta.
Nasuprot tome, Saudijska Arabija izgubila je do 30 odsto svoje proizvodnje, Irak gotovo 75 odsto, a Kuvajt više od 80 odsto. Katar i Bahrein izgubili su veliku većinu svoje, inače manje, proizvodnje. Ukupni prekid snabdijevanja iz regiona dostigao je 8,92 miliona barela dnevno u martu, u aprilu je porastao na 10,54 miliona, dok prognoze za maj predviđaju manjak od 10,75 miliona barela dnevno. Iz navedenog proizlazi da Iran ima dominantan položaj u eskalaciji poremećaja i može izdržati blokadu moreuza znatno duže od svojih susjeda koji su saveznici SAD-a.
Evropska gasna kriza i američka dominacija na tržištu LNG-a
Terminske cijene evropskog prirodnog gasa na referentnom TTF čvorištu porasle su na više od 51 €/MWh, što je najviši nivo u posljednjih šest sedmica, vođen trajnom neizvjesnošću oko Hormuza. Iako su se Trump i Xi složili oko važnosti tog plovnog puta, konkretan napredak prema normalizaciji plovidbe je izostao. Tokovi ukapljenog prirodnog gasa (LNG) prema Evropi poremećeni su od početka sukoba krajem februara, posebno nakon što su se neprijateljstva proširila na ključna proizvodna postrojenja u Kataru. To stvara ozbiljan pritisak na evropske ekonomije koje moraju početi sa punjenjem skladišta uoči naredne zime.
Dodatni problem predstavlja podatak da se gasno postrojenje Habshan u UAE-u, najveće takve vrste u Emiratima, neće u potpunosti oporaviti prije 2027. godine. Nakon teških oštećenja u iranskim napadima, postrojenje trenutno radi sa samo 60 odsto kapaciteta, uz plan povratka na 80 odsto do kraja godine. U uslovima bliskoistočne nestašice, Evropska unija ubrzano povećava uvoz LNG-a iz SAD-a, koji je ove godine dostigao 63 odsto ukupnog evropskog snabdijevanja ukapljenim gasom, uz projekciju rasta do 80 odsto do 2028. godine. Kada je riječ o gasovodima, Norveška i dalje prednjači sa tržišnim udjelom od 30 odsto, dok SAD drži 29 odsto. Međutim, uz nastavak rasta isporuka LNG-a, SAD će ove godine prestići Norvešku i postati vodeći snabdjevač EU gasom, čime su prekookeanske američke isporuke u potpunosti zamijenile nekadašnji ruski gas.
Preokret na tržištu žitarica i promašena očekivanja od Kine
U sektoru poljoprivrednih proizvoda fokus je na uslovima sjetve u SAD-u, pozicioniranju hedge fondova i potencijalnom zatvaranju velikih dugoročnih špekulativnih pozicija. Fondovi trenutno drže long pozicije od 100 miliona tona roba sa obje strane Atlantika. Tržište soje pretrpjelo je prvi snažan udarac: nakon perioda agresivne kupovine od strane fondova i optimizma podstaknutog potražnjom za biogorivima, cijene su prošle sedmice naglo pale zbog gubitka zamaha. Razočaranje je uslijedilo nakon sastanka Xi–Trump, sa kojeg nijesu proizašle konkretne informacije o kupovini niti obaveze kineske strane. Tržište je očekivalo specifične detalje, a dobilo je samo načelne „razgovore o poljoprivrednoj trgovini“, što nije dovoljno za održavanje ogromnih spekulativnih dugih pozicija.
Dodatni pritisak stvorile su kineske projekcije uvoza soje. Kinesko Ministarstvo poljoprivrede predviđa uvoz od 95,5 miliona tona, što je u oštrom neskladu sa 114 miliona tona koliko prognozira USDA. Ova strukturna razlika potkopava višemjesečne pretpostavke o snažnoj kineskoj potražnji na kojima je počivao optimizam američkih izvoznika, sugerišući da se Kina okreće većoj samodovoljnosti ili dodatnom favorizovanju Brazila.
Pad proizvodnje žitarica i strukturne promjene u sjetvi
Loše vijesti dolaze i iz sektora žitarica. Američka ozima pšenica suočava se sa oštrim smanjenjem prinosa. Naredna žetva pšenice u Argentini procjenjuje se na 21,3 miliona tona, što je pad od 6,5 miliona tona u odnosu na tekuću sezonu. Podunavlje i Balkan, posebno Rumunija kao drugi najveći izvoznik pšenice u EU, pogođeni su teškom sušom. Zbog toga se procjenjuje da će ukupna proizvodnja pšenice u EU za 2026. godinu biti manja za 8 miliona tona u poređenju sa 2025. godinom.
Ipak, kritična tačka ostaje kukuruz. Visoke cijene đubriva tjeraju poljoprivrednike na prebacivanje sjetvenih površina na uljarice. U Francuskoj ta tranzicija već obuhvata 10 odsto žetve, a trend bi mogao poprimiti globalne razmjere ako cijene đubriva ne padnu do juna. Iako trenutne procjene za SAD predviđaju istorijsku žetvu od preko 400 miliona tona za 2026. godinu — uz pretpostavku blagog pada površina i prosječnih prinosa — realnost tržišta sugeriše veliku vjerovatnoću da se te brojke neće ostvariti.
Logistički slom: Zapad nespreman za dugotrajnu krizu sa đubrivima
Dugotrajna blokada Ormuskog moreuza izazvala je kritičnu nestašicu đubriva u SAD-u i Evropi. Američki poljoprivrednici prvi podnose teret krize, jer za razliku od EU-a, u SAD-u nijesu stvorene strateške zalihe u pripremi za sukob. Danas čak 70 odsto američkih poljoprivrednika ne može priuštiti kupovinu đubriva po trenutnim cijenama, što otvara pitanje da li je Trump tokom prošlonedjeljne posjete Pekingu pokušao ugovoriti hitne kineske isporuke đubriva za SAD. Evropske zemlje još uvijek imaju minimalan manevarski prostor, iako su pojedine države, poput Irske, već ozbiljno pogođene. Pravi uticaj ove krize u Evropi osjetiće se tek u narednoj sjetvenoj sezoni. Na kraju, jasno je da se SAD najlošije pripremio za sukob sa Iranom, vođen pogrešnom pretpostavkom o brzoj pobjedi u roku od tri dana, zbog čega se sada mora suočiti sa dugoročnim ekonomskim posljedicama.
Pad potražnje za industrijskim metalima
Terminske cijene bakra stabilizovale su se oko nivoa od 13.700 dolara po toni. Sve je više dokaza da energetski šok sa Bliskog istoka generiše šire inflatorne pritiske, što je učvrstilo očekivanja tržišta da će centralne banke nastaviti da vode strogu monetarnu politiku. Više kamatne stope direktno opterećuju prognoze globalnog ekonomskog rasta i proizvodne aktivnosti, stvarajući dodatni pritisak na tražnju za industrijskim metalima. Tržišno raspoloženje dodatno pogoršavaju pokazatelji slabosti kineske ekonomije: maloprodaja i industrijska proizvodnja podbacile su u odnosu na očekivanja, dok su se ulaganja u fiksnu imovinu neočekivano smanjila. To otvara ozbiljna pitanja o budućoj tražnji unutar države koja je najveći svjetski potrošač bakra.
