Današnje globalne neravnoteže prvenstveno su vođene domaćom dinamikom štednje i investicija, kao i međusobnim djelovanjem geopolitičkog rivalstva, tehnološke konkurencije i tokova kapitala. Samo koordinisanom akcijom u upravljanju povezanim rizicima svijet može spriječiti da današnje tenzije prerastu u novu globalnu ekonomsku krizu.
Globalne neravnoteže ponovo dominiraju međunarodnim ekonomskim debatama – i to s razlogom. Velike i dugotrajne neravnoteže često završavaju loše, bilo kroz nagle preokrete tokova kapitala, volatilnost deviznih kurseva, geopolitičke sukobe ili, kao 2008. godine, finansijsku krizu. A sada, kada Sjedinjene Američke Države bilježe značajne deficite tekućeg računa, dok se Kina vratila velikim suficitima, raste strah da svijet ide ka novom ekonomskom obračunu.
Istina, današnje neravnoteže manje su od onih koje su prethodile globalnoj finansijskoj krizi 2008. godine. Prošle godine deficit tekućeg računa SAD-a približio se nivou od 3,6% BDP-a, dok je prije 2008. dostizao 6%. Kineski suficit iznosio je 3,7% BDP-a, u poređenju sa više od 9% prije finansijske krize. Međutim, jaz se ponovo širi – i, za razliku od sredine 2000-ih, to se događa u uslovima pojačane neizvjesnosti oko ekonomske bezbjednosti, lanaca snabdijevanja, rezervnih valuta, strateške konkurencije i finansijske stabilnosti.
Ove neravnoteže doprinijele su novom talasu protekcionizma, posebno u SAD-u, gdje predsjednik Donald Trump koristi američke trgovinske deficite kao opravdanje za široke carine. Evropski lideri, sa druge strane, oštro kritikuju kineski višak industrijskih kapaciteta u električnim vozilima, baterijama i solarnim panelima. Pošto je „Kineski šok 2.0“ koncentrisan u naprednim sektorima poput poluprovodnika i robotike, a ne u jeftinoj robi široke potrošnje, on vrši pritisak na proizvođače iz razvijenih ekonomija i otežava industrijsku modernizaciju zemalja u razvoju.
Ali današnje trajne neravnoteže nijesu samo trgovinsko pitanje. Kao što pokazuju nedavne analize Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), G7 i Banke Engleske, njih prvenstveno pokreću domaće dinamike štednje i investicija.
U SAD-u je osnovni problem fiskalno „razduživanje kroz deficit“. Iako Amerika ima velike budžetske deficite i gomila spoljne obaveze, ona i dalje privlači ogroman priliv stranog kapitala. To djelimično odražava trajnu potražnju za dolarskom imovinom, kao posljedicu statusa dolara kao globalne rezervne valute. Dodatno, američko tehnološko liderstvo učinilo je finansijsku imovinu SAD-a još privlačnijom za strane investitore.
Zbog toga su SAD uspjele da održavaju spoljne deficite mnogo duže od većine drugih zemalja, stvarajući rastuće finansijske ranjivosti koje prevazilaze američke granice. Globalni investitori snažno su izloženi dolarskoj imovini, američkim akcijama i obveznicama, dok su njihovi portfoliji koncentrisani u uskom krugu aktiva, posebno u akcijama povezanima sa vještačkom inteligencijom. Oštar pad američkih tržišta zato bi se brzo prenio na cijelu svjetsku ekonomiju.
Kineski suficit, s druge strane, odražava suprotan problem: slabu domaću tražnju u odnosu na proizvodne kapacitete. Razlozi uključuju krizu u sektoru nekretnina, visoku preventivnu štednju domaćinstava zbog nedovoljno razvijene socijalne zaštite i demografske pritiske. Industrijska politika jeste dodatno pojačala ove trendove, ali sama po sebi ne može u potpunosti objasniti kineski suficit.
Ova razlika je važna jer mijenja i političke implikacije. Ako bi glavni problem bile industrijske subvencije i trgovinske barijere, carine bi možda predstavljale rješenje. Međutim, ako je osnovni problem strukturna neravnoteža između štednje i investicija, efekat trgovinskih mjera biće ograničen. Zapravo, nedavna istraživanja MMF-a pokazuju da kretanja deviznih kurseva i prilagođavanje lanaca snabdijevanja neutralizuju veliki dio dugoročnog efekta carina na bilanse tekućeg računa.
Na kraju, globalne neravnoteže su domaći problemi koji zahtijevaju domaća rješenja. SAD moraju postepeno smanjivati fiskalne deficite i jačati finansijsku otpornost, dok Kina mora povećati domaću potrošnju jačanjem socijalne zaštite, podrškom prihodima domaćinstava, dozvoljavanjem postepenog realnog jačanja valute i omogućavanjem većih dvosmjernih tokova kapitala. Smanjenje podrške proizvodnom sektoru i razvoj visokovrijednih usluga takođe bi pomogli Kini da pređe na model rasta zasnovan na potrošnji.
Ove prilagodbe su u interesu obje zemlje. Potrošnja finansirana dugom i rast spoljnog zaduženja nijesu ništa održivija dugoročna strategija razvoja od zavisnosti od spoljne tražnje.
Iako su rješenja prije svega domaća, međunarodna koordinacija je takođe ključna. Nekontrolisano prilagođavanje moglo bi dovesti do finansijske nestabilnosti, volatilnosti kurseva i naglog prekida tokova kapitala, što bi posebno pogodilo ekonomije u razvoju.
Ključni izazov danas nije samo smanjenje trgovinskih neravnoteža. Mnogo važnije je upravljanje finansijskim ranjivostima koje stvaraju ogromni i koncentrisani globalni tokovi kapitala – ranjivostima koje dodatno pogoršavaju rast zaduženosti nebankarskih finansijskih institucija, koncentrisane investicione pozicije, prenaduvane valuacije američkih tehnoloških akcija i rastući pritisci na tržišta državnih obveznica.
Zato bi SAD i Kina trebalo postepeno i odgovorno da koriguju sopstvene domaće neravnoteže. Ali i druge velike sile i međunarodne institucije moraju dati doprinos. MMF, Banka za međunarodna poravnanja i Odbor za finansijsku stabilnost trebalo bi da pojačaju nadzor nad prekograničnim tokovima kapitala, zaduženošću i neusklađenošću likvidnosti, uz jačanje makroprudencijalne koordinacije, stres testova i mehanizama za sprečavanje kriza. Iako su veliki makroekonomski dogovori poput Plaza sporazuma iz 1980-ih danas nerealni zbog geopolitičke fragmentacije, G7 i G20 ipak mogu igrati važnu ulogu kroz promovisanje transparentnosti, dijaloga i koordinacije.
Iako su današnje neravnoteže povezane sa trgovinom, njih prvenstveno pokreću domaće dinamike štednje i investicija, kao i međusobni uticaj geopolitičkog rivalstva, tehnološke konkurencije i koncentrisanih globalnih tokova kapitala. Samo prepoznavanjem te činjenice i koordinisanim upravljanjem povezanim rizicima svijet može spriječiti da današnje tenzije prerastu u novu globalnu ekonomsku krizu.
