Koliko puta ste čuli onu čuvenu: “Radi ono što voliš i nećeš raditi ni dan u životu”? Da li zaista moramo da volimo svoj posao da bismo bili srećni?

Za jedne, posao je strast i izvor zadovoljstva. Za druge, to je način da se obezbijedi stabilnost. U realnosti često “posao iz snova” ustupa mjesto “poslu koji je dovoljno dobar”. Međutim, gdje je granica između prihvatljivog kompromisa i dugoročnog nezadovoljstva? Kako se osjećamo i kakve posljedice to ostavlja po nas? Kada veliki dio dana provodimo u nečemu što nas ne ispunjava, granica između “navikli smo” i “polako nas iscrpljuje” postaje sve tanja.

Klinička psihološkinja i psihoterapeutkinja Kristina Pota Radulović kaže da možemo da radimo posao koji ne volimo i da pored toga “funkcionišemo”. Ali, po koju cijenu?

– Ako svakodnevno provodimo veliki dio vremena u nečemu što nas ne zanima ili iscrpljuje, to se vremenom ne vidi samo u umoru, već i u osjećaju praznine i gubitka kontakta sa sobom. Nije isto kada radimo posao koji ne volimo, ali nam ne smeta, i kada radimo posao koji nas polako troši. Postoji razlika između posla koji nije naš prvi izbor i posla koji nas svakodnevno iscrpljuje – objašnjava Kristina.

Osjećaj smisla je važan, ali ne dolazi uvijek iz posla

“Posao koji nas ne ispunjava” ne mora da bude savršen niti moramo da ga volimo svakog dana. To je prije posao u kome imamo osjećaj da koristimo svoje kapacitete, da imamo određeni stepen slobode i da nismo potpuno odvojeni od onoga što jesmo. Nije pitanje samo da li nešto volimo, već i da li u tome možemo da budemo “mi” i da vidimo neki smisao – kaže Kristina.

Ukoliko ne volimo svoj posao, veoma je važno da u životu imamo druga mjesta na kojima se osjećamo živo i iz njih crpimo osjećaj smisla. Problem nastaje, kada nam posao nije izvor zadovoljstva, a ni u ostalim segmentima života nemamo neki prostor u kome se osjećamo povezano sa svijetom i sobom, ljude i ideje sa kojima nam je ugodno i sa kojima osjećamo pripadnost.

– Osjećaj smisla je veoma važan, ali ne mora uvijek da dolazi iz posla koji radimo. Neki od nas smisao pronalaze u odnosima sa drugim ljudima, porodici ili stvarima koje radimo van radnog vremena. Ipak, kada makar mali dio onoga što radimo u sklopu našeg posla ima za nas smisao i lično značenje, svakodnevica postaje podnošljivija. Kao kada znamo zašto negdje idemo – put može biti naporan, ali ima svoj cilj i pravac koji nas ka tom cilju vodi – ističe.

Dobar posao ne mora da nas ispunjava u potpunosti

Ne moramo svi da radimo posao iz snova. “Dovoljno dobar posao”, ističe, može biti vrlo zdrav i realan kriterij. Važno je da to “dovoljno dobro” zaista bude dovoljno dobro, a ne nešto na šta smo se navikli.

Možda je najjednostavnije da se upitamo da li nas taj posao ostavlja sa dovoljno energije za život van njega, ili nas toliko iscrpljuje da za život više nema prostora. Dobar posao ne mora da nas ispunjava u potpunosti, ali ne bi trebalo ni da nas polako prazni – navodi Kristina.

Ponekad je realnije da težimo poslu koji je održiv, nego poslu koji je idealan. Život se rijetko dešava u idealnim uslovima. Češće se dešava da moramo da pravimo izbore i donosimo odluke.

– Ideja da svi treba da rade posao koji vole je inspirativna i podsticajna, ali može da bude i opterećujuća. U realnosti, mnogi od nas biraju sigurnost, stabilnost i predvidivost. Problem nastaje kada tu ideju pretvorimo u mjerilo naše vrijednosti, pa počnemo da vjerujemo da sa nama nešto nije u redu ako ne volimo svoj posao – priča Kristina.

Pregorijevanje nastaje iz osjećaja da mnogo dajemo, a malo dobijamo

Pregorijevanje (Burnout), ističe ona, nije samo posljedica količine rada, već i osjećaja da mnogo dajemo, a malo dobijamo.

– Ako ne volimo posao koji radimo, ali nam taj posao pruža stabilnost, jasne granice i mogućnost da se od njega odmorimo, on može biti manje iscrpljujući od posla koji volimo, ali koji nas potpuno preplavi. Važno je i šta nam posao vraća. Ako stalno imamo osjećaj da samo dajemo, bez prostora da se obnovimo, tada će se neminovno javiti iscrpljenost. Bez obzira na to koliko taj posao volimo ili ne – objašnjava.

Kada dugo obavljamo neki posao, to može da dovede do osjećaja da stojimo u mjestu. Iako se, s druge strane, “spolja” sve odvija kako treba.

– Ono što se često dešava je da nastavljamo da funkcionišemo, ali sa sve manjim osjećajem pravca i kontakta sa sobom. To je kao da godinama hodamo istim putem, a da nikada ne zastanemo da provjerimo da li nas taj put vodi tamo gdje želimo. Spolja gledano, sve je stabilno, ali iznutra može da se javi osjećaj da nešto nedostaje – kaže Kristina.

Nezadovoljstvo poslom rijetko ostaje samo u okvirima radnog vremena. Ono se prenosi kroz umor, razdražljivost i manjak energije za odnose i aktivnosti koje su nam važne.

– Kada smo dugo u nečemu što nas ne hrani, teško je da ostatak života to u potpunosti nadoknadi. Kao kada pokušavamo da nadoknadimo energiju koju stalno gubimo, ali nikada nemamo priliku da je zaista obnovimo – kaže Kristina.

Posljedice ne dolaze naglo

Posljedice po mentalno zdravlje najčešće ne dolaze naglo. Važno je i da promjene koje nam se dešavaju ne shvatamo kao nešto što je “normalno”, već kao signal da je potrebno da zastanemo i preispitamo šta se dešava.

– Počinjemo da osjećamo stalni umor, gubimo motivaciju, postajemo razdražljivi i imamo utisak da nas stvari koje su nam ranije prijale više ne ispunjavaju. Može da se javi i osjećaj praznine ili besmisla, kao da ono što radimo nema stvarnu vrijednost za nas – navodi.

Čak i ravnodušnost prema poslu može biti normalna. Kristina ističe da ne moramo svi osjećati strast. Za neke ljude, posao je stabilan dio života koji im omogućava druge važne stvari.

– Ali ako ravnodušnost preraste u potpuni gubitak energije, interesa i osjećaja svrhe, tada može biti znak da smo se udaljili od sebe. Nije problem u tome što ne volimo posao, već ako kroz njega polako gubimo kontakt sa onim što nam je važno – zaključuje.

Perspektiva “dobrog posla” doživjela je tektonski poremećaj

Osnivačica platforme za karijerno savjetovanje Career Launch i HR Andrea Darabašić za Forbes Srbija ističe da je pitanje dobrog posla uvijek bilo individualno. Njen lični osjećaj je da je perspektiva “dobrog posla” doživjela “tektonski poremećaj”. Dok su prethodne generacije uspjeh mjerile vertikalnom hijerarhijom i simbolima moći (poput titule menadžera ili posjedovanja službenog automobila), danas dominira subjektivni osjećaj svrhe i autonomije.

– Mladi, naročito pripadnici Generacije Z i kasni milenijalci, sve češće odbijaju menadžerske uloge. Prema istraživanjima, mladi vide da pozicija menadžera donosi disproporcionalno više stresa i administracije u odnosu na finansijsku nadoknadu. Oni biraju horizontalni razvoj (postajanje ekspertom u svojoj oblasti), umjesto vertikalnog – ističe Andrea.

A kada je riječ o izboru između ljubavi i nužde – istina je na sredini.

– Istraživanja pokazuju da je tzv. “Passion Economy” u porastu, ali ja smatram da je najodrživiji model onaj koji spaja ono u čemu ste dobri sa onim što tržište plaća. Čak i ako posao počne iz nužde, razvoj kompetentnosti (mastery) prema teoriji samodeterminacije (Self-Determination Theory) može dovesti do toga da zavolimo posao jer se u njemu osjećamo sposobno i uticajno – kaže.

Vaspitani smo u duhu “ne talasaj”

Danas, ističe Andrea, nije dovoljno imati “voće u kancelariji”. Mladima su ključni iskrenost, transparentnost i odgovornost.

– Živimo u eri “Employee Experience-a” gdje je radno mjesto proizvod koji kompanija prodaje kandidatu. Ako se realnost na poslu ne podudara sa onim što je iskomunicirano tokom regrutacije, mladi su spremni na “brzi otkaz”. Ne plaše se promjene jer više ne vjeruju u lojalnost firmi koja ne uzvraća istom mjerom. Specifično za naše prostore je to što su mladi, uprkos želji za modernim uslovima, često vaspitavani u duhu “ne talasaj”. Postoji urođena barijera ka preuzimanju rizika jer se greška i dalje doživljava kao neuspjeh, a ne kao lekcija – navodi Andrea.

To, kaže ona, stvara generaciju koja želi inovativne poslove, ali se u praksi često odlučuje za sigurnije, manje rizične opcije na početku karijere.

Možete biti profesionalac, a da ne osjećate strast prema poslu

Andrea ističe i da se opasna zabluda krije u frazi “ako voliš ono što radiš, nećeš raditi ni dan u životu”. Ističe da neko može biti vrhunski profesionalac, a da pritom ne osjeća strast prema svakodnevnim zadacima.

– Mnogi vrhunski stručnjaci, od programera do administratora, svoj posao obavljaju sa hirurškom preciznošću jer imaju razvijenu radnu etiku i disciplinu, a ne nužno emocionalnu povezanost sa industrijom. Međutim, dugoročni rizik je kognitivni zamor. Bez unutrašnje motivacije, teže je održati visok nivo fokusa tokom decenija rada – kaže.

Ipak, realno je očekivati da čovjek voli aspekte svog posla. To su možda kolege. Možda je to rješavanje problema, a možda stabilnost koju taj posao pruža porodici.

Posao ne mora biti vaš cijeli identitet; on može biti “platforma” koja vam omogućava da budete strastveni umjetnik, roditelj ili sportista van radnog vremena – dodaje.

“Dovoljno dobar posao” postaje ključan za zdrav balans. Sreća ne dolazi nužno iz maksimalnog karijernog uspona, već iz usklađenosti sa trenutnom životnom fazom.

U dvadesetim nam je možda potreban izazov i učenje; u tridesetim stabilnost i fleksibilnost zbog porodice; u pedesetim mir i mentorstvo. “Dovoljno dobar posao” je onaj koji ne oduzima više nego što pruža. On ne izgleda kao 50/50 podjela vremena. To je stanje u kojem posao nudi dovoljno intelektualnog podsticaja da se ne osjećate kao mašina, ali ostavlja dovoljno emocionalne energije za privatni život. Ljudi su bića koja tragaju za izazovom (tzv. “Flow” stanje), i bez obzira na platu, ako nema ni najmanjeg izazova koji nas tjera na rast, postajemo apatični i nezadovoljni – zaključuje Andrea.

“Od onoga što volim” do “onoga što moram”

Dvadesetčetvorogodišnji Nikola Čairović koji se bavi održavanjem vizuelnog identiteta i performansi prodajnog prostora za Forbes Srbija kaže da nema motivacije za svoj posao. Ono što ga drži na tom mjestu jeste stečeno iskustvo.

– U ovoj kompaniji radim već 11 mjeseci. Konkretno, na ovoj poziciji dva mjeseca. Ovdje me drži stečeno iskustvo, to što sam napredovao i što imam priliku da radim na novoj poziciji i steknem iskustva koja će mi značiti za budućnost. Nisam tu samo zbog plate, više je iskustvo to koje me drži – objašnjava Nikola.

Posao koji obavlja je nešto što mu je s početka bilo zanimljivo i gdje je uvidio priliku da iskaže svoju kreativnost.

– Ipak, konkretno, ovaj posao je postao više nešto što moram, nego nešto što volim da radim, s obzirom na to da su u kompaniji dosta počeli da se oslanjaju na brojke, te je taj vizuelni dio zanemaren. Samo je važno da je sve potkrijepljeno brojkama. Tako je to od nečega što sam volio i što je bilo zanimljivo, napravljeno nešto što mora – dodaje Nikola.

Najvažnije je da se osjećate prijatno

Na poslu mu je najvažnije da se osjeća prijatno.

Važno mi je da se na poslu ni na koji način ne osjećam loše. To onda pokreće mnogo drugih problema gdje moram da razmišljam kako moram da idem na posao, da tjeram sebe, da jedva ustajem i preokupiram se time da se plašim da idem na posao. Odlučio sam da stavim svoje mentalno zdravlje na prvo mjesto. Najbitnije mi je da se osjećam lijepo, prihvaćeno i da mi je kolektiv dobar – kaže.

– Kolektiv mu je najvažniji, nakon čega slijedi plata, a što se posla tiče – može da se prilagodi.

Slobodno vrijeme jedan od važnijih kriterijuma

Prethodne pozicije na kojima je bio nisu ostavljale dovoljno slobodnog prostora za život van posla.

– Imao sam jedan slobodan dan, smjene su svakog dana bile različite i vraćao sam se kući iscrpljen i umoran. Nisam imao uopšte toliko prostora za privatni život, a čak i kada sam imao, jednostavno nisam imao dovoljno snage. Sada, sa ovom pozicijom, to je malo drugačije. Ipak, sada utiču neki drugi faktori na cjelokupno nezadovoljstvo – ističe.

Kao i Andrea, Nikola smatra da “dobar posao” zavisi od prioriteta i od toga šta je kome važno. On svoju tvrdnju iznosi iz perspektive mlade osobe koja gradi svoju karijeru i kojoj je važno da obavlja posao koji voli. Ipak, s druge strane, vjeruje da postoje ljudi koji imaju porodicu i kojima posao nije toliko važan, kao ni to da se karijerno ostvare.

– Što se mene lično tiče, najbitnije je da obavljaš posao koji voliš. U suprotnom, ukoliko radite posao koji ne volite, a uslovi su dobri, vi biste i dalje bili nezadovoljni time što radite. Veoma je važno obavljati ono što volite. I ne, ne mora to biti neki životni poziv, ali barem nešto što vam je u tom trenutku zanimljivo, što volite, što želite. Sve pored toga nije kompletno. Kada bilo šta od navedenog nije ispunjeno, nije kompletno, ni vi nećete onda nikada biti 100% zadovoljni – zaključuje Nikola.

“Plata nije ni prosječna, ali mi je sačuvano zdravlje”

Vladimir Jovanović, nastavnik u dvije stručne škole u Beogradu, za Forbes Srbija kaže da uživa u svom poslu. Prija mu što se osjeća prihvaćeno i što je posao dinamičan.

– Trenutno posao koji radim ne radim zbog “moranja”. Razumijem ljude koji moraju da rade neke poslove koji nisu u njihovoj struci ili ih ne zanimaju, ne pronalaze se trenutno u dostupnim poslovima. Ja sam trenutno u prosvjeti gdje se plata ne može izjednačiti sa prosječnom u Srbiji, ali je moje mentalno zdravlje sačuvano – ističe.

Najvažnija mu je fleksibilnost u poslu i što mu radno vrijeme nije striktno osmočasovno.

– Pored redovnih časova, pripremu za nastavu možete da uskladite sa svojim obavezama i lijepo je rasporedite u toku radne nedjelje. Jednostavno znači ta fleksibilnost i sigurnost u tome da možete da stignete do banke ili obavite neke od administrativnih poslova na mjestima koja rade od devet do pet, a do kojih ne biste mogli da stignete kada biste radili u klasičnom osmočasovnom radnom sistemu – objašnjava Vladimir.

Prostor za život

Veoma mu je važno što i nakon posla ima vremena za slobodne aktivnosti van njega.

Kada radite nešto što volite, vi se i ne umarate psihički. Jeste da je ovaj posao umno veoma zahtijevan, ali kada volite da radite, u mom slučaju sa djecom, i kada volite da radite u takvom okruženju, jednostavno koji god posao da radite, a da ga volite, nije vam teško ni privatno bilo šta drugo da radite. Niste depresivni. Niste nezadovoljni. Naravno u svemu tome postoji želja za napretkom, da se povećaju plate. Ipak, ne treba ni stalno kukati, govoriti da je sve loše kada ima i dosta lijepih i pozitivnih stvari u ovom poslu – kaže Vladimir.

Najviše ga, kaže, motiviše rad sa mladima i osjećaj da utiče na njih, njihovo vaspitanje i obrazovanje.

– Prosveta generalno ostavlja određeni prostor za privatni život, što mi je veoma važno. Naravno, ima perioda kada ima više obaveza, ali u globalu postoji balans. Dovoljno dobar posao je onaj koji me ispunjava, pruža stabilnost i omogućava mi da imam balans između poslovnog i privatnog života – dodaje.

Sebe u prosveti vidi – kako kaže – do penzije.

Izvor: Forbes Srbija