Istorija pamti dva naftna šoka koja su potresla svijet. Prvi iz 1973, nakon tadašnjeg izraelsko-arapskog rata, i drugi, nakon Islamske revolucije u Iranu 1979. godine. Mogućnost trećeg naftnog šoka kao posljedice aktuelnog rata u Persijskom zalivu analitičari nazivaju energetskom noćnom morom. Iako Srbija iz Irana ne uvozi ni galon nafte, to ne znači da se naftna kriza neće odraziti i na nas. Već se odražava.

Donald Tramp voli da pokreće vojne operacije vikendom kad su tržišta nafte zatvorena. Tako je bilo i ove subote 28. februara kada je napao Iran, ali su u ponedjeljak, kada su se tržišta nafte otvorila, posljedice ovog vikend rata koji će trajati još se ne zna koliko, viđene i na berzama. Jer, uslijedio je odgovor sa druge – iranske strane, piše RTS.

Kao posljedica tog rata, cijena sirove nafte tipa brent dostigla je u ponedjeljak oko 80 dolara za barel, a već se prognozira da bi mogla da dostigne i 100 ili 120 dolara za barel.

Ali, tržišta nafte bila su nervozna i prije ovog vikenda pa je barel još u petak išao i do 72 dolara, što je najveći nivo još od jula prošle godine, a u utorak je cijena barela u jednom trenutku prešla 85 dolara. Cijene gasa su u utorak, u odnosu na petak, bile veće i do čak 70%.

Srbija u naftnoj jednačini

Srbija iz Irana ne uvozi ni galon nafte, ali to ne znači da se ova naftna kriza neće odraziti i na nas. Već se odražava, jer, s obzirom na situaciju sa američkim sankcijama NIS-u, Srbija naftu ne kupuje po dugoročnim ugovorima, već po berzanskim cijenama. To znači da će svaka sljedeća isporuka nafte u Srbiju biti skuplja, kao i da su, s obzirom na rast cijena na berzama i činjenicu da je cijena nafte u Srbiji ograničena, prodavci derivata od ponedjeljka već na gubitku.

Prema strukturi spoljne trgovine ovako izgleda naša „naftna korpa”: čak 40,97% nafte u našu zemlju stiže iz Iraka. Iz Kazahstana uvozimo više od trećine nafte (31,87%), dok iz Azerbejdžana dolazi skoro četvrtina (23,54%).

Predsjednik Aleksandar Vučić najavio je u utorak 3. marta rješenje koje bi moglo da znači neku vrstu državnog subvencionisanja cijena.

O kakvom rješenju je riječ, vjerovatno će biti jasnije sjutra, 5. marta, poslije sjednice Vlade. Jer cijena nafte usklađuje se u petak, što znači da će derivati u petak poskupjeti za nekoliko desetina odsto ili će država tu razliku subvencionisati. Trećeg rješenja nema.

Energetska noćna mora

A što se tiče svijeta, energetska noćna mora već se ostvarila. Uostalom, to je i naslov iz londonskog Ekonomista u kome se baš tim riječima opisuje ono što se dogodilo u ponedjeljak uveče kada je Iranska revolucionarna garda objavila da je zatvorila Ormuski moreuz i najavila da će napasti svaki brod koji pokuša da prođe kroz ovaj tjesnac. „Niti jedna kap nafte neće napustiti ovaj region”, saopštili su.

Još tokom vikenda plovidba kroz Ormuz, jednu od najvažnijih arterija svjetske trgovine, praktično je bila obustavljena. Kompanije su i same počele da ograničavaju transport zbog skupih troškova osiguranja, a onda su zbog velikog rizika osiguravači i prestali da osiguravaju transport kroz Ormuz.

Američki predsjednik Donald Tramp najavio je da će osigurati i obezbijediti transport svakog broda kroz Ormuz, jer „nafta ne smije da stane“. Kako je najavio, jedna američka osiguravajuća kuća radiće takvu vrstu osiguranja, ali Iranska revolucionarna garda prijeti – zapalićemo svaki brod.

Globalna energetska arterija

Na geografskoj mapi svijeta Ormuski moreuz je tjesnac koji povezuje Persijski zaliv sa Indijskim okeanom. A na globalnoj mapi proizvođača nafte, ovim tjesnacem prođe i do trećine svjetske proizvodnje. Istim tim moreuzom prođe i petina globalne proizvodnje gasa.

Preko ove energetske arterije teku nafta i gas iz Irana, Iraka, Kuvajta, Bahreina, Saudijske Arabije, Katara i Ujedinjenih Arapskih Emirata.

U apsolutnim brojevima to izgleda ovako: kroz Ormuz, u prosjeku, dnevno prođu 52 tankera, a u ponedjeljak, 2. marta prošla su samo dva. To su podaci kompanije „Vorteks“ koja prati kretanje brodova u realnom vremenu. Njujork tajms, na primjer, piše da je od tada kroz Ormuz prošao samo jedan brod.

Sve to znači da je moreuz praktično zatvoren i da je, iako ova tri broda nijesu zapaljena, zatvaranje Ormuza zapalilo cijene nafte. Jer, gledano u barelima, kroz Ormuz dnevno u prosjeku prođe oko 14 miliona barela sirove nafte i još 4 miliona barela derivata. Taj nedostatak na tržištu izazvao je rast cijena.

Kada je riječ o gasu, kroz Ormuz godišnje prođe oko 80 miliona tona tečnog gasa, prvenstveno iz Katara. Ekonomist piše da oko 30 brodova koji je trebalo u martu da budu natovareni sada kruže Indijskim okeanom, a na mapama na kojima se vidi realno kretanje kroz Ormuz vide se i oni koji su ostali zarobljeni na pogrešnoj strani – u Zalivu.

Zagrebački Poslovni dnevnik piše da su neki hrvatski brodovi ostali zarobljeni u Persijskom zalivu i da su u ovoj energetskoj krizi „zatočeni i hrvatski pomorci”. Okvirne procjene Sindikata pomoraca Hrvatske kažu da je na ratom zahvaćenim područjima, ofšor platformama i postrojenjima povezanim sa transportom nafte i gasa, ostalo oko 300 pomoraca.

Sve ovo znači da su se, ekonomskim rječnikom rečeno, materijalizovali rizici energetskih analitičara. I to najveći rizici. Energetski analitičari već godinama strahuju od dva crna scenarija od kojih je jedan da se Islamska Republika Iran obruši na svoje susjede bogate naftom, a drugi je blokada Ormuskog moreuza.

Do 28. februara obje te mogućnosti izgledale su daleko jer je Iran imao mnogo toga da izgubi, piše Ekonomist: „Rizikovao bi da gurne zalivske države Americi, svom zakletom neprijatelju, rizikovao bi da naljuti Kinu, glavnog kupca svoje nafte, doveo do toga da poziva na bojkot sopstvene naftne infrastrukture.“

Arapska polja i skladišta

Ne samo da je Iran zatvorio Ormuz, već su iranski projektili pogodili i najveću rafineriju u Saudijskoj Arabiji, postrojenje za tečni naftni gas u Kataru, još jednu rafineriju u Kuvajtu i naftnu industrijsku zonu u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, glavno tranzitno čvorište za snabdijevanje gasom. Van upotrebe su i gasna polja u Izraelu i Kurdistanu, a američka ambasada u Saudijskoj Arabiji izdala je upozorenje da su mogući novi napadi Irana na naftna postrojenja ove zemlje.

Postoji jedan alternativni pravac kojim bi nafta i gas mogli da zaobiđu Ormuz, on ide kroz Saudijsku Arabiju i Emirate, ali kroz taj „izlaz u slučaju nužde“ može da prođe samo četvrtina neophodnih dnevnih količina.

Za bogate proizvođače, čija nafta ostaje zarobljena jer je moreuz zatvoren, nije problem samo transport, već i skladištenje nafte. Skladišta u Iraku, procjenjuje Džej Pi Morgan, napuniće se za tri dana, u Kuvajtu za dvije nedjelje, što znači da će ove zemlje, veliki proizvođači nafte, morati da smanje proizvodnju, a u najgorem scenariju možda i da je obustave.

Prvi izvještaji pokazuju da je Irak, odakle Srbija najviše uvozi naftu, već smanjio proizvodnju za 1,5 miliona barela dnevno. Manjak zalivske nafte na tržištu premošćava se tako što se azijski kupci okreću Zapadnoj Americi, Brazilu i Norveškoj. Kina, najveći kupac iračke nafte, kupuje ovih dana u Brazilu, ali troškovi transporta i osiguranja brazilske nafte, kao i svake druge na svijetu, rastu. Baš ta potraga azijskih kupaca, prije svega Kine, ali i Japana i Južne Koreje za drugim izvorima nafte, podigla je cijene. Procjenjuje se da mogu da stignu i na 120 dolara za barel, koliko su iznosile poslije februara 2022. godine, kada je Rusija napala Ukrajinu.

Međunarodni monetarni fond već ima spremnu računicu: ako nafta poskupi 10% to smanjuje rast globalne privrede za 0,15 procentnih poena i povećava inflaciju za 0,4%. To praktično znači da ako cijena nafte dostigne 100 dolara za barel, globalni bruto domaći proizvod biće manji za 0,4%, a inflacija veća za 1,2%.

Prva dva naftna šoka

Da li svijet ulazi u novi naftni šok zavisi od toga kada i kako će se ovaj posljednji rat završiti.

I onaj prvi naftni šok s početka sedamdesetih godina doveo je do toga da se drama rata zamijeni dramom nafte. Baš to je i bio naslov jednog teksta u dnevnom listu Politika u novembru 1973. godine, koji je potpisao tada mladi novinar Boško Jakšić nedugo pošto je počeo tadašnji arapsko-izraelski, takozvani Jomkipurski rat.

„Kaplja petroleja za nas je isto tako dragocjena kao kaplja krvi“, napisao je tada Boško Jakšić citirajući Žorža Klemansoa, francuskog premijera iz Prvog svjetskog rata. Bliskoistočni rat iz oktobra 1973. nakon tri nedjelje je okončan, ali finale naftnog šoka dogodilo se kasnije.

Evo kako je to izgledalo u brojkama: 1973. godine, kada mladi novinar Boško Jakšić piše svoj tekst, barel nafte sa Bliskog istoka koštao je svega 2,5 tadašnjih dolara. Sljedeće, 1974. godine, skočio je na 8, da bi 1975. godine stigao do više od 12 dolara, a 1979. na 15 dolara. Iranska islamska revolucija 1979. prekinula je izvoz nafte iz Irana i dovela do panike na tržištu i tzv. „Drugog naftnog šoka“, cijena nafte se udvostručila i 1980. dostigla iznos od 32 dolara po barelu.

Danas, kada se zalivska nafta ponovo koristi kao oružje, barel košta oko 85 dolara. Može li naftni šok da nam se ponovi?

Decenije političkih nemira, ratova i sankcija naftu su već učinile skupom jer je znatno smanjena proizvodnja sirove nafte u ovom dijelu svijeta. Iran je 1974. godine proizvodio 6 miliona barela dnevno, danas proizvodi oko 3,5 miliona barela dnevno. Dakle, skoro da je prepolovio proizvodnju. Ali geopolitička i geoekonomska težina te zemlje ne leži u činjenici koliko barela dnevno nafte može da proizvede, već u njenoj strateškoj lokaciji, koja joj omogućava da ometa kritičnu energetsku infrastrukturu i tranzitne rute.

Ali to je ujedno i slabost Irana. Kad zatvori Ormuz za druge, zatvara ga i za sebe, a samim tim i blokira sopstvene prihode od nafte i gasa. Zato je, bar iz ekonomskog ugla gledano, za Iran ovo igra na sve ili ništa. A za svijet, Iran je zatvaranjem Ormuza otvorio vrata za rast inflacije.

Izvor: RTS