Kad se završi ovogodišnja Minhenska bezbjednosna konferencija, vidjećemo i šta je ostalo od političkog Zapada, kuda, na koju stranu ide koji fragment bloka, šta se razdvaja od bivšeg monolita kao komadi sante leda usred klimatskih promjena oko Grenlanda.

Povezano s tim, a važno za Evropu, jeste hoće li Amerikanci sugerisati moguće poteze oko Ukrajine ako propadnu sadašnji pregovori. Ove godine očekuje se manje konfrontacioni nastup Amerike prema Evropi nego prošle, kada je govorio potpredsjednik J.D. Vance, što bi moglo dovesti do neke vrste pregovora o budućnosti odnosa bivših saveznika.

Šta je bio Zapad?

Najvažniji gost Minhenske konferencije je državni sekretar Marco Rubio sa svojim diplomatama, a uz njega se najavljuje i pedesetak članova Kongresa, republikanaca i demokrata, sa svojim saradnicima. Među demokratama, na primjer, biće i oni koji su sada u političkom vrhu, kao Gavin Newsom koji ima predsjedničke ambicije, zatim Ruben Gallego, Alexandria Ocasio-Cortez i Gretchen Whitmer. Svi oni, i demokrati i republikanci, razgovaraće sa šefovima država, ministrima vanjskih poslova, novinarima, tako da će ono što Amerika želi da poruči Evropi biti nijansiranije od prošlogodišnjih Vanceovih poruka.

Važno je da je Kongres u decembru izglasao godišnji odbrambeni budžet, u kojem se o Evropi govori prijateljski i s poštovanjem, suprotno uobičajenim porukama iz Washingtona. U tom Zakonu o odbrani još uvijek se, barem na neko vrijeme, podrazumijeva odbrambeno savezništvo u okviru NATO-a. Kroz taj budžetski zakon vidjelo se da i među republikancima postoji značajna podrška starim saveznicima i da vlada nepovjerenje prema Kremlju. No, tekst tog zakona ipak je zvučao kao tužan oproštaj starih partnera pred novu životnu etapu.

Mnogi glasovi kongresmena koji će se miješati po hodnicima, debatama i ručkovima hotela Bayerischer Hof, mnogi razgovori koje će voditi s evropskim šefovima država i vlada, ministrima vanjskih poslova i odbrane, novinarima i ekspertima, vjerovatno će na neko vrijeme ublažiti evropsku percepciju Amerike. No, realnost je da će se zapravo raspravljati šta obje strane misle da se može i treba sačuvati od onoga što je bio Zapad.

Zahuktala se evropska odbrambena industrija, jača i svijest o jedinstvenom odgovoru na spoljašnju prijetnju – ima tu još posla, ali smjer je zauzet.

Očekuje se da će Marco Rubio u govoru u subotu sugerisati kako transatlantsko savezništvo nije mrtvo, nego živo, kako nas više toga spaja nego razdvaja i govoriti o saradnji oko Ukrajine, Bliskog istoka i odnosa prema Kini. Donekle je ovaj dolazak Rubija saniranje štete i uzimanje u obzir da je Evropa, počev od Vanceovog govora prošle godine, zatim carina, prijetnji oko Grenlanda, demonstracije bliskosti Trumpa prema Putinu, odbijanja da EU sjedne za sto oko dogovora o budućnosti Ukrajine, ali i zahtjeva da sve plati, zazivanja demontaže Evropske unije, pa i NATO-a, bila previše odgurnuta i da je reagovala, ali ne na način koji bi koristio Washingtonu, nego obrnuto.

U ovih godinu dana evropsko društvo nije se vratilo na „pravi put“, prema uputstvima iz Vanceovog govora. Naprotiv, evropska populistička desnica, koja dobija finansijsku pomoć i političku podršku iz Amerike kako bi Evropu učinila što sličnijom Americi, gubi podršku birača nakon ubistva u Minnesoti i vijesti o nasilju ICE-a na ulicama, kao i nakon Trumpovih izjava o Grenlandu.

Provokativni plan za novu eru evropske energetske nezavisnosti

Takođe, Evropska unija nije se raspala na djelove, kako se navijalo i iz Rusije i iz Amerike, nego upravo suprotno. Toliko je neobično da se EU uspjela izvući da je iznenadila i nas, a kamoli Trumpovu administraciju. Bog zna kako to tumače. Ali činjenica je da je ova Evropa haotična, nespretna, rastrzana, nesposobna da iznjedri lidera među ponuđenima iz zemalja članica, s ogromnim razlikama u interesima i pristupima od države do države, ipak – konkretni dokazi ne varaju – jača nego prije.

Ne samo da je jača u odnosu na prošlu godinu, nego i na period prije Trumpa, jača nego kada nije bilo carina i kada smo mislili da će Amerika sve riješiti. U ovih godinu dana EU je sklopila dobar broj manjih trgovinskih sporazuma, i jedan veliki, s Indijom, dakle trgovina će disati na srednje i duge staze. To je nešto što se može pokazati i čime će se evropski lideri hvaliti pred Amerikancima ovog vikenda. Takođe, na svaki dobar rezultat osporavane predsjednice Komisije lijepi se i neki neuspjeh, ali činjenica je da uspjeha ima, kao i da mehanizmi EU funkcionišu.

Zajam Ukrajini

Upravo uoči Minhenske konferencije Evropski parlament, nakon država članica, dao je zeleno svjetlo za zajam Kijevu od 90 milijardi eura, što bi Ukrajinu trebalo održati naredne dvije godine. Ovaj dogovor je pravi „case study“ kako je do njega došlo, nakon što je Evropa shvatila da će sama morati da finansira odbranu Ukrajine.

Američka nepredvidivost oko NATO-a i paralelno Trumpova naklonost prema Putinu pojačale su svijest o potrebi zajedničke odbrane i, kao posljedica, zahuktala se odbrambena industrija, ali i svijest o jedinstvenom odgovoru na spoljašnju prijetnju. Sve je to još daleko od pune realizacije i funkcionalnosti, no činjenica je da je smjer zauzet i da su razumijevanje i zajedništvo jači nego ikada. Koliko će taj moment trajati, vidjećemo, možda se i raspadne, ali EU sada, u odnosu na prošlu godinu, stoji bolje kao zajednica. Suprotno populističkom narativu, ne samo da je preživjela prvu godinu Trumpa, nego je i jača. Takva Evropa, još uvijek slaba, ali ne uništena, dočekuje američku delegaciju.

Kratko još o zajmu za Ukrajinu, da se razumije šta je moralo biti učinjeno da bi se postigao dogovor. Prvo, bilo je razumijevanje da je Evropa ostala sama. Drugo, da će bezbjednost Evrope zavisiti od ukrajinske vojske, koja će zapravo biti jedina visoko spremna evropska vojska. Dakle, pomoć Ukrajini ujedno je pomoć Evropi.

Treće se odnosi na 300 milijardi dolara koje je Rusija deponovala u belgijskoj finansijskoj kompaniji Euroclear. Sankcije na zamrzavanje tih sredstava morale su se obnavljati svakih šest mjeseci. Da bi se neutralisao mađarski i slovački veto, ta sredstva su sada zamrznuta na neodređeni rok. To znači da je Komisija našla način da se odluka izglasa većinom, a ne jednoglasno, i time neutralisala Mađarsku i Slovačku. No, Belgija se zabrinula zbog pravnih aspekata odluke da se ta sredstva jednostavno uzmu Rusiji, pa je odlučeno da se EU zajednički zaduži za kredit Ukrajini, a da ruska sredstva budu kolateral. Time je udovoljeno Belgiji, a Mađarska, Slovačka i Češka, bliske Putinu, nijesu morale učestvovati u zaduživanju, u zamjenu za potpis.

Nijesu svi za rez prema Americi; ima onih koji smatraju da treba „pretrpjeti“ Trumpa, sačekati nekoga ko ne bi bio J.D. Vance i uklopiti se u novi poredak sa zapadne strane.

Dakle, sve je uzeto u obzir, svi su odvagali ono što im je bitno i na kraju potpisali zajam. Članicama na koje Rusija ima veliki uticaj poručeno je da EU može i bez njih, a one su blago odgurnute. Ovako kompleksan dogovor bilo bi nemoguće postići prije nekoliko godina; doslovno bi se raspao na nekoj instanci. Sada je uspio, a politički kapital zajedništva koji EU sada ima, neobičan, ne baš elegantan, ali funkcionalan, velik je. Trgovinski ugovori su važni, ali ovo je značajno jer je dokaz političkog dogovora o pitanju od ogromne važnosti. EU je kao vozilo s kojeg otpadaju djelovi, škripi i zastajkuje, ali je prešlo ovu dionicu.

Što se tiče percepcije Amerike, prošle sedmice potpredsjednik Vance izviždan je na otvaranju Olimpijskih igara u Italiji. I J.D. Vance i Marco Rubio bespogovorno su odani svom šefu; inače ne bi, slikovito rečeno, politički opstali. Dok se nadmeću u lojalnosti, hvataju poziciju i grade momentum za buduću bitku za predsjedništvo. Prošle godine Vance je na Minhenskoj konferenciji pokazao kakav bi bio, ove godine predstaviće se Rubio. Sve su to projekcije; ne znamo ni hoćemo li doživjeti kraj Trumpovog mandata i kako će tada svijet izgledati, ali u Vanceu i Rubiju naziru se dva tipa odnosa Amerike prema Evropi. Zajedničko im je da nema povratka na staro savezništvo; interesi se mijenjaju, Amerikance zanimaju Kina i Indo-Pacifik (doduše, i Evropu zanimaju Kina i Indo-Pacifik).

Vidjećemo…

Rubio će na Minhenskoj konferenciji skicirati buduće odnose i nastojati uvjeriti Evropu da su odnosi s Amerikom i dalje dovoljno korisni i da ne treba gledati prema Kini. Kinu će predstaviti kao neprijateljsku silu koja profitira od podjele između Evrope i Amerike, uz blagu kritiku članica NATO-a – Francuske, Finske i Velike Britanije koje su bile u Pekingu, te Njemačke koja se uskoro tamo sprema.

Vidjećemo na koju će stranu prevagnuti, jer nijesu svi za prekid s Amerikom; ima onih koji smatraju da treba pretrpjeti Trumpa i uklopiti se u novi poredak sa zapadne strane.

Što se tiče rata u Ukrajini, vidjećemo hoće li Marco Rubio sugerisati da će Amerika nešto preduzeti da nametne mir ako propadnu sadašnji pregovori. Za razliku od nekih drugih Trumpu bliskih kadrova, Rubio poznaje Rusiju i geopolitiku, ali pitanje je sudara kompetencije i lojalnosti. Vidjećemo kakav će zadatak zadati Evropi. U petak će razgovarati s kancelarom Merzom, a nakon Minhenske konferencije posjetiće Slovačku i Mađarsku, gdje se vodi izborna kampanja. Velika svjetska sila, Sjedinjene Države, u Evropi najbliže saveznike nalazi u dvije proputinovske vlade malih zemalja članica – ali možda Amerikanci ne vide u čemu je trik.

Izvor: Poslovni.hr