Obavještavajući svijet o pojedinostima otmice Nikolasa Madura prošle subote, predsjednik SAD Donald Tramp se zapravo pozvao na Monroovu doktrinu: zvučao je kao da njen tekst nikada nije ni pročitao, ali istoričari su, naravno, prepoznali ideju o Vašingtonu kao svojevrsnom zaštitniku zapadne hemisfere.
Uz strategiju nacionalne bezbjednosti objavljenu u decembru, napad na Venecuelu može se tumačiti kao nastavak ostvarivanja vizije podjele svijeta na ono što je nacistički pravnik Karl Šmit nazivao “velikim prostorima“ pod kontrolom velikih sila (u današnjem svijetu to su Vašington, Moskva i Peking). Ali ovo nije samo povratak takvoj vrsti de fakto imperijalizma: Trampovo obećanje da će “upravljati Venecuelom“ na korist američkih naftnih kompanija signal je internacionalizacije jednog od aspekata njegovog režima – onog koji se s pravom opisuje kao logika mafijaške države.
Ta logika još očiglednije dolazi do izražaja u namjeri da se otme Grenland.
Teoriju mafijaške države prvi je razvio mađarski sociolog Balint Magjar 2016. godine. U takvoj državi nije najvažnija ona vrsta korupcije koja se odvija razmjenom koverti ispod stola. Korupcija ovdje ima oblik namještanja javnih nabavki; velike kompanije se stavljaju pod kontrolu oligarha naklonjenih režimu, a oni zauzvrat kupuju medije da bi osigurali povoljno izvještavanje o vladaru. Krajnji dobitnici su pripadnici onoga što Magjar naziva „proširenom političkom porodicom“ (koja može obuhvatati i prirodnu vladarsku porodicu). Kao i kod mafije, cijena pripadanja sistemu je bezuslovna lojalnost.
Kao što je često slučaj s Trampom 2.0, prakse koje neki drugi režimi pokušavaju da prikriju kod njega su besramno otvorene: „pauziranjem“ Zakona o koruptivnim praksama s inostranim elementom obnarodovano je da su Sjedinjene Države ne samo otvorene za biznis nego i za primanje mita (bilo da je u pitanju avion ili lažna nagrada od Fife). Ne samo da su pomilovanja ponuđena na prodaju i da se kompanije mogu dodvoriti vlastima finansiranjem groteskne plesne dvorane – nego izgleda da će predsjednikova politička porodica, koja uključuje milijardere poput Stiva Vitkofa i Hauarda Lutnika, dobro zaraditi od poslova s inostranstvom, a sada i od prekomorskih vojnih avantura, prema tvrdnjama istraživačkog novinara Džuda Leguma, Trampov oligarh Pol Singer, vlasnik naftne kompanije Citgo, odlično će proći u poslovima s vladom u Karakasu koju će kontrolisati Tramp.
To ne znači da se razlozi za američku “specijalnu vojnu operaciju“ u Venecueli mogu svesti na parolu „sve je to zbog nafte, glupane“; tu je i argument da operacija doprinosi neutralisanju uticaja Irana, Kine i Rusije (mada presedan kidnapovanja lidera zemlje i ubijanja 40 ljudi daje legitimitet sličnim intervencijama drugih sila, kao što s pravom upozoravaju komentatori koji najavljuju slom međunarodnog prava). Tu je i staro neokonzervativno opravdanje za rušenje tirana s vlasti, što bi nekadašnji Marko Rubio, iz vremena prije nego što je poljubio prsten, zdušno podržao – mada ostavljanje u životu obezglavljenog režima dovodi u pitanje utemeljenost argumenata o zaštiti demokratije i ljudskih prava. Ali poenta i nije u promjeni režima, ukoliko je režim saglasan s Trampovim projektom eksploatacije. Alternativa je iznud – ako američke naftne kompanije dobiju “pun pristup“, onda vladari zemlje koja je takođe mafijaška država ne moraju brinuti za svoje pozicije; ako ne, upriličiće se susret velikog i malog šefa na temu: “Lepa vam je ova zemlja; biće velika šteta ako budemo morali da je preoremo totalnom vojnom invazijom“.
Trampovu igru je odao brz prelaz s Venecuele na temu Kube i potom Grenlanda. Tramp, Lutnik i Lindsi Grejem su se u predsjedničkom avionu zlobno smijali navodnoj nesposobnosti Danske da osigura bezbjednost Arktičkog kruga; šala posle koje su se obožavaoci valjali od smijeha bila je objava da je Danska poslala još jednu pseću zapregu da brani Grenland (zapravo, Kopenhagen je nedavno odlučio da pošalje nove ratne brodove i bespilotne izviđačke letjelice – ali tačno je da koriste i elitne patrole psećih zaprega). U svakom slučaju, Sjedinjene Države već odavno imaju bazu na Grenlandu i na mnogo načina koriste ovu teritoriju kako god nađu za shodno: uprkos antinuklearnoj politici Danske, Sjedinjene Države su tokom hladnog rata koristile Grenland za prelete bombardera B-52 s nuklearnim bojevim glavama, što su činile, kao što se kasnije pokazalo, uz prećutnu saglasnost danske vlade (neki od kadrova iz filma Dr Strangelove snimljeni su iznad Grenlanda).
Danski političari tek počinju da shvataju da ključno pitanje u ovom slučaju nije nacionalna bezbjednost, već Trampov omiljeni eufemizam – “ekonomska bezbjednost“.
Grenland posjeduje kritično važne minerale, takođe je i naizgled prazan list papira za sve vrste kolonijalnih fantazija popularnih kod pripadnika druge grupe Trampovih saveznika, a to su šefovi velikih tehnoloških kompanija: autonomni gradovi, „mrežne države“ ili čak „naseljavanje mora“, sve to se temelji na spoju libertarijanske ideologije i vještačke inteligencije. Kompanija po imenu Praxis – koju finansira Piter Til – realizuje ideju o stvaranju novih zemalja korišćenjem kripto valuta. Jedan od osnivača, Drejden Braun, izjavio je da “Praxis želi da podrži razvoj Grenlanda koordinisanjem poslovnog talenta, kompanija i kapitala za potrebe zaštite Arktika, izvlačenja kritičnih resursa, teraformiranja zemljišta naprednim tehnologijama da bi se ono učinilo pogodnijim za život, kao i izgradnje mitskog grada na sjeveru“.
Ali, kao i u slučaju Južne Amerike, priča ima širu pozadinu: Pat Bjukenan, predsjednički kandidat iz 1992. godine, još odavno je bacio oko na Grenland. Drugo, tu je i činjenica da sadašnjeg predsjednika uzbuđuju – da se pristojno izrazimo – snažni vizuelni doživljaji; jednom je rekao: „Volim mape. Uvijek sam govorio: ’Pogledaj ti koliko je ovo… To mora da postane dio Sjedinjenih Država.’“ Ono što pokreće trku za teritorijom Grenlanda, za koju je jedan od Trampovih obožavatelja u Kongresu nedavno rekao da bi trebalo da ponese ime “Zemlja crvene, bele i plave“, jeste logika ekstrakcije, eksploatacije i iznude (uz prethodno izručenje američkom sudu, ako je potrebno).
Jan Verner Miler, njemački filozof i istoričar)
Izvor: Pescanik.net
