Brzinom kojom Kina grabi ka globalnom ekonomskom tronu i lakoćom s kojom razbija dominaciju Amerike već neko vrijeme nameće se pitanje: da li je to čvrst, nepokolebljiv i konačan dokaz (sve više, zapravo, ekser u kovčegu) da je zapadna kapitalistička ekonomija, utemeljena na svetom trojstvu privatnog vlasništva, profita i zadovoljavanja ličnih potreba, poražena?

Da li je individualistički kapitalizam, ideološki utemeljen na liberalnoj demokratiji, samo privremeno uzmakao pred naletom kolektivističkog pristupa, da li je poražen na duge staze ili individualizam (kaput kojim je, zapravo, kada se ogoli do kosti, ogrnuta najobičnija sebičnost) nikada nije ni imao izgleda da postane endgame?

Ne vodi li ka takvom zaključku već i svojevrsna definicija koja kaže da je ekonomija društveni alat koji služi najvećem mogućem broju ljudi? Karlo Vujeva sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta saglasan je da je pristup azijskih ekonomija relativno uspješniji, promišljeniji, inteligentniji i vjerovatno održiviji od pristupa Zapada.

Nema čistog modela razvoja

– Ne tako davno dociralo nam se o „kraju istorije“ nakon pada Berlinskog zida, što iz današnje perspektive djeluje gotovo komično. Ipak, treba prepoznati trend konvergencije zemalja Dalekog istoka, prije svega azijskih tigrova i Kine. Azijski tigrovi približili su se najrazvijenijim zemljama svijeta ili postali njihov dio. Uspjeli su da izađu iz relativno nezahvalnih početnih pozicija strukturnom transformacijom.

Slučaj Kine je, međutim, monumentalan ekonomski uspjeh bez presedana, i to u svega nekoliko decenija, počev od Dengovih reformi kojima se Kina iz veoma siromašne zemlje Trećeg svijeta postepeno vraća na svoje istorijske (liderske) pozicije nakon „vijeka poniženja“. Ipak, u stvarnosti ne postoje čisti, nehibridni modeli razvoja. Zbog toga nije idealno govoriti o istočnom i zapadnom pristupu razvoju i rastu striktno kroz dihotomiju individualizma i kolektivizma. To posebno važi ako se individualizam svodi na nevidljivu ruku tržišta, a kolektivizam na vidljivu silu države. Perspektiva koja suprotstavlja državu i tržište arhaična je i pogrešna.

Država je ta koja u savremenim ekonomijama obezbjeđuje bolji ili lošiji institucionalni okvir i poligon za stvaranje i razvoj tržišta kroz pametnu industrijsku politiku. Tačno je da su neke azijske ekonomije relativno uspješnije akumulirale i alocirale kapital, povećavale produktivnost i pokazale sposobnost ekonomskog i društvenog planiranja, koje je zanemareno u savremenim zapadnim ekonomijama. Njihov rast nije bio spontan, već planski. Međutim, treba istaći i da su mnoge uspješne azijske ekonomije izrazito tržišno orijentisane, sa snažnim privatnim konglomeratima poput keiretsua u Japanu i chaebola u Južnoj Koreji. Profitni motiv, tržišna konkurencija, zaštita vlasničkih prava i naglasak na inovacijama čine ključni institucionalni okvir istočnih ekonomija, a ne samo zapadnih.

Štaviše, neka dostignuća koja bi se mogla tumačiti kao kolektivistička – poput snažne socijalne države i sigurnosne mreže, sigurnosti zaposlenja, kolektivnog sindikalnog pregovaranja, automatskih stabilizatora i redistributivnih mehanizama – prisutnija su u mnogim zapadnim ekonomijama, naročito evropskim, objašnjava Vujeva, dodajući da su se najrazvijenije zemlje Zapada razvile upravo zahvaljujući snažnoj industrijskoj politici.

Na Istoku ništa novo

Velika Britanija u 18. vijeku i Sjedinjene Američke Države u 19. vijeku bile su predvodnice u carinama, subvencijama, kvotama i rigidnoj državnoj regulaciji uz sistemsku zaštitu domaće industrije, prije nego što su, nakon dostizanja liderske pozicije, počele da zagovaraju ili nameću slobodnu trgovinu manje razvijenim zemljama. Iz tog ugla, Istok konceptualno zapravo ne radi ništa novo. Azijske ekonomije ponašaju se veoma slično kao anglosaksonski lideri u sopstvenim fazama uspona i konvergencije.

– Divergencija u pristupu javlja se od osamdesetih godina prošlog vijeka, kada je na Zapadu razvojna strategija zamijenjena površnom političkom ideologijom. Iako se često osporava kao puka pogrdna etiketa, pojam „neoliberalizam“ i dalje je analitički najprimjereniji, jer su se pod plaštom liberalne demokratije zamijenili instrumenti i ciljevi: došlo je do deindustrijalizacije, finansijalizacije ekonomije i deregulacije finansijskog sektora, rasla je nejednakost, a industrijska politika je potiskivana, pa čak i ismijavana, kao relikt prošlosti.

Neoliberalizam pritom nije bio samo heuristički trojanski konj za zemlje u razvoju, već i dio dominantne ideologije vladajućih elita u najrazvijenijim državama. Istovremeno, azijski model razvoja podrazumijevao je snažniju razvojnu ulogu države, agresivniju industrijsku politiku, veću disciplinu i koordinaciju u raspodjeli resursa. Rezultat je bila istorijska konvergencija i približavanje životnom standardu najrazvijenijih zemalja. Treba naglasiti i da su, barem na papiru, sličan razvojni pristup kroz industrijsku politiku i takozvane ISI politike (industrijalizacija supstitucijom uvoza) imale i zemlje Latinske Amerike, ali sa znatno lošijim ishodima. Ne postoje doktrinarna ni gotova rješenja. Azijske ekonomije dobile su loše početne karte, ali su, paradoksalno, primijenile stari razvojni recept zaboravljen na Zapadu – kategoričan je Vujeva.

Današnju poziciju velikim dijelom oblikovao je sam SAD. Dok je bio apsolutni hegemon, tolerisao je i podsticao uspon manjih azijskih tigrova, ali je reagovao kada se činilo da bi munjeviti uspon Japana mogao dovesti do Pax Nipponice (Plaza sporazum i udar hegemona na japanski jen i konkurentnost). Analogno tome, SAD je postao „globalni Minotaur“ reciklaže tuđih suficita u trenutku kada se Azija, predvođena Kinom, otvorila globalnoj ponudi rada, pojašnjava Vujeva.

Uspon autoritarnog kapitalizma

– Nekoliko milijardi radnika bilo je spremno da radi za relativno niske plate u poređenju sa Zapadom, ubrzavajući selidbu industrije i proizvodnje na Istok. To je snažno uticalo na dugoročno niske stope inflacije na Zapadu, a time i na stabilnost u funkcionalnoj raspodjeli dohotka između rada i kapitala. Chimerica, odnosno simbioza Kine kao svjetske fabrike i SAD-a kao svjetske berze i potrošačkog centra, funkcionisala je na obostranu korist decenijama, ali se čini da je Zapad ozbiljno potcijenio kineski potencijal.

Zapad ne posustaje nužno zato što je kineski model superioran, već zato što je sam odustao od dugoročne razvojne politike. Upravo zbog veličine i gravitacione snage Kine teško je očekivati da neka druga zemlja uspješno primijeni njen model razvoja. Ne postoje gotova rješenja, a istorija svakako nije završena – zaključuje Vujeva.

Profesor Fakulteta političkih nauka Zdravko Petak ističe da i dalje živimo u kapitalizmu, ali bez dominacije liberalno-tržišnog modela. Sve je izraženija uloga autoritarnog kapitalizma koji vodi država, čiji je glavni predstavnik Kina, a u tu grupu spadaju i Rusija, Singapur i Vijetnam.

– Kina je morala da sprovede radikalnu transformaciju dotad autarkične privrede ka kapitalizmu vođenom državom. Devedesetih godina prošlog vijeka dominantan je bio udio državnih preduzeća, ali se nakon toga snažno povećava udio privatnog sektora. Već 2008. godine udio državnih kompanija pada ispod 30 odsto, a do 2015. na nešto više od 20 odsto.

Još ilustrativniji je podatak o zaposlenosti: početkom osamdesetih oko 80 odsto radnika bilo je zaposleno u državnim preduzećima, dok je 2015. više od 80 odsto radilo u privatnim kompanijama. Ipak, kineski autoritarni kapitalizam predstavlja poseban oblik sistema, izvan klasične podjele na liberalna tržišna gospodarstva (LME) i koordinisana tržišna gospodarstva (CME), kako su ih definisali Peter Hall i David Soskice u knjizi Varieties of Capitalism.

Ključna razlika je u ulozi države: na Zapadu je ona prvenstveno regulator, dok je u Kini dominantni donosilac ključnih odluka, bez obzira na strukturu vlasništva u privredi – naglašava Petak.

Neofeudalna oligarhija Zapada

Kako to izgleda u praksi, objašnjava član Uprave Maringa David Tomašek:

– Zapad je postao sistem u kojem interesne grupe, birokratija i regulativa blokiraju svaki napredak ili, još gore, politikama poput ESG-a razaraju ekonomiju. U Kini, ako Partija odluči da „ovdje ide most“, most će biti izgrađen. Iako se time krše prava pojedinaca, za ogromnu većinu to znači efikasnost.

Zapadni poreski obveznik finansira birokratiju koja ga guši, dok kineski vidi svoje juane u mostovima, lukama i željeznicama koje mu smanjuju troškove života i štede vrijeme. Zapad raspravlja o apstraktnoj slobodi, dok je Istok redefiniše betonom i čelikom.

Prema Tomašeku, ono što Zapad danas naziva kapitalizmom zapravo je neofeudalna oligarhija ili „socijalizam za bogate“, u kojem se gubici socijalizuju, a dobici privatizuju. Mali preduzetnici i radnici izloženi su nesigurnosti, dok korporativni giganti uživaju privilegije sistema.

Petak zaključuje da danas postoje dva kapitalizma: zapadni, predvođen SAD-om, i kolektivistički, predvođen Kinom. Dok prvi naglašava privatno vlasništvo i slobodno tržište, drugi kombinuje privatno preduzetništvo sa snažnom državnom kontrolom i strateškim planiranjem.

– Francuski geopolitičar Emanuel Tod u knjizi „Poraz Zapada“ tvrdi da je era Pax Americana završena i da Evropa mora pronaći sopstveni, održivi razvojni i geopolitički pravac – poručuje Petak.

Pojedinac kao dio lanca

Na kraju se postavlja pitanje: šta je presudilo Zapadu – sebičnost, uvjerenje da „ja“ vrijedi više od „mi“? Zapad je, u ime apsolutne slobode pojedinca, razorio organsku zajednicu, dok je Istok zadržao konfucijansku osnovu u kojoj je porodica tvrđava, a pojedinac dio lanca koji povezuje prošlost i budućnost.

– Pobjeda Istoka nije samo pitanje BDP-a, već pobjeda kolektivizma nad atomiziranim individualizmom, inženjerstva nad finansijalizacijom i stvarnosti nad ideološkom iluzijom – zaključuje Tomašek, uz nadu da se barem Evropska unija može vratiti ideji zajedništva, jer za sada izgleda da budućnost pripada onima koji grade brze pruge.

Izvor: Lidermedia.hr