Njemačka vladajuća koalicija, u kojoj su CDU, CSU i SPD, uspjela je kasno sinoć da postigne kompromis oko sporne penzione reforme. Nacrt zakona bi još ove godine trebalo da se nađe na dnevnom redu parlamenta. Planirano je da se stopa penzije u odnosu na platu do 2031. zadrži na 48 procenata.
Međutim, u pratećem dokumentu uz planirani penzioni zakon obećava se temeljna penziona reforma naredne godine. Time se izlazi u susret Mladoj uniji (Junge Union, JU), podmlatku CDU i CSU, koja se oštro protivila prethodnom planu da se stopa penzije u odnosu na platu od 48 procenata zadrži i nakon 2031. godine. Članovi podmlatka upozorili su da bi time nastali troškovi koji se mjere milijardama, a koje bi otplaćivale buduće generacije.
Mlada unija u Bundestagu ima 18 poslanika, što znači da bez njihovih glasova nije moguće usvojiti nove propise o penzijama.
Posebna komisija za penzionu reformu
Kako bi buduća reforma trebalo da izgleda – time će se pozabaviti posebna komisija. Ona bi trebalo da bude osnovana još ove godine, a već do kraja drugog tromjesečja 2026. trebalo bi da iznese prijedloge. U drugoj polovini naredne godine reforma bi potom mogla da uđe u zakonodavnu proceduru, najavio je kancelar Fridrih Merc.
Tema nove komisije biće i više starosno doba za odlazak u penziju. Za koalicionog partnera SPD to je do sada bila u suštini tabu-tema.
Naglasak bi ubuduće trebalo staviti na privatno penziono osiguranje kao dodatak uz zakonsku penziju. Dividendama paketa akcija u vrijednosti od deset milijardi eura, njemačka vlada trebalo bi da podupre izgradnju privatne štednje kod mlađe generacije. U tom kontekstu kancelar Merc najavio je sticanje državnih akcija u Telekomu, Njemačkoj pošti i Komercbanci.
Kakva je regulacija u drugim evropskim zemljama?
Evropska unija procjenjuje da će broj stanovnika u državama članicama, uz stabilnu imigraciju, sa sadašnjih 451 milion pasti na oko 432 miliona 2070. godine. Istovremeno, procenat starijih osoba rapidno raste. Već danas je u mnogim zemljama Evrope otprilike četvrtina stanovništva stara 65 godina ili više. A ako broj radno sposobnih ljudi pada, sve manje zaposlenih mora da finansira sve veći broj penzionera.
Sigurno je jedno – postojeći penzioni sistem, zasnovan na tzv. solidarnosti generacija, u kojem se doprinosi zaposlenih direktno prosleđuju penzionerima, došao je do svojih granica. Već danas u Njemačkoj, ali i u mnogim drugim državama EU, samo nešto više od dva zaposlena uplaćuju doprinose za jednog penzionera. U budućnosti će se taj odnos dodatno pogoršati.
Državni budžet kao finansijer penzija
Pošto penzioni doprinosi zaposlenih nijesu dovoljni za finansiranje svih penzija, vlade moraju penzioni sistem potpomažu i poreskim novcem. U Njemačkoj je ove godine ta subvencija iznosila znatno više od sto milijardi eura, a do 2040. mogla bi da poraste na preko 150 milijardi – što bi bilo oko šest do sedam odsto BDP-a. Italija trenutno u Evropi najviše troši na penzije – gotovo 16 procenata BDP-a.
Švedska i baltičke države svjesno su se odlučile za drugačiji pristup. Njihove penzije u velikoj mjeri slijede jednostavnu logiku – samo ono što se uplati, može i da se isplati. Ako prihodi padaju zbog demografskih kretanja, to se odražava na prilagođavanje penzija.
Ta računica je dobra za budžet, ali donosi i socijalne probleme. U baltičkim državama relativne stope siromaštva u starosti među najvišima su u Evropi, jer penzije ne prate rast plata i cijena.
Devet država EU danas povezuje starost za odlazak u penziju sa očekivanim životnim vijekom – među njima su Danska, Holandija, Estonija i Slovačka. OECD dugoročno računa da bi zakonski propisana starost za penziju u više zemalja mogla da bude povećana na oko 70 godina ili više.
Holandija i Danska – najodrživije finansiranje
Penzioni sistemi u Evropi su složeni. Mnoge države imaju mješovite modele koji kombinuju penzione doprinose, ulaganja kapitala i osnovnu socijalnu sigurnost.
Danska i Holandija često se navode kao suprotnost sistemima koji se finansiraju isključivo doprinosima. Obe imaju državnu osnovnu penziju za svakoga ko je živio u zemlji. Ta penzija se ne finansira doprinosima, već porezima. Time se proširuje krug onih koji uplaćuju u sistem, bez izuzetaka. U Njemačkoj, na primjer, samozaposleni i državni službenici ne moraju da uplaćuju u državno penziono osiguranje.
Penzije koje prevazilaze iznos osnovne penzije gotovo su u potpunosti pokrivene ulaganjem kapitala. Zaposleni preko poslodavca uplaćuju u kolektivne penzione fondove koji novac ulažu na tržištima kapitala. Dodatno je moguća i privatna štednja. Međutim, istina je i da ti fondovi zavise od kretanja na finansijskim tržištima.
Poslije pada Gvozdene zavjese, nekoliko srednjoevropskih i istočnoevropskih zemalja tražilo je alternative za svoje penzione sisteme finansirane doprinosima. Poljska i Mađarska uvele su 1990-ih i 2000-ih obavezne kapitalne elemente, u kojima je dio penzionih doprinosa odlazio u privatno upravljane fondove. Tokom finansijske krize i politički napetih vremena obe zemlje su te reforme u velikoj mjeri povukle – ušteđena sredstva vraćena su u državne penzione fondove.
Rizik od siromaštva raste
Cilj reformi jeste da se obezbijedi finansijska održivost sistema i u budućnosti. Međutim, bez obzira na odabrani put, očekuje se da će buduće penzije u odnosu na plate biti relativno niže, osim ako se ne bude radilo duže ili privatno štedjelo za starost.
OECD navodi da prosječni zaposleni u Evropi ima srednju neto stopu penzije od oko 61 procenat u odnosu na platu. Dakle, u penziji osoba dobija oko trećinu manje nego kada je radila. Ali postoje velika odstupanja: dok je u Estoniji, Litvaniji ili Irskoj ta stopa djelimično ispod 40 procenata, zemlje poput Holandije, Portugala ili Turske dostižu vrijednosti iznad 90 odsto. Njemačka, Francuska i Švedska nalaze se u sredini.
Međutim, za životni standard u starosti presudni su i privatna štednja i vlasništvo nad nekretninama, zbog čega se niske državne penzije u nekim zemljama mogu ublažiti tom dodatnom ušteđevinom.
