Veliki lideri imaju supermoć koja im omogućava da uklone mnoge svoje pristrasnosti, jasnije sagledaju stvarnost i donesu bolje odluke: distancu. Time što se distanciraju od situacija kroz dimenzije identiteta (šta ako bih bio neko drugi?), mjesta (šta ako bih bio na drugačijoj poziciji?) i vremena (šta ako bih bio u budućnosti?), oni se povezuju sa suštinom onoga što je zaista važno.

1. Živimo u kuriranoj stvarnosti

Početkom 1980-ih, Gordon Mur i Endru Gouv, koji su vodili Intel, suočili su se sa kritičnom dilemom. Intel, osnovan petnaestak godina ranije, gubio je trku u svom izvornom poslu – proizvodnji memorijskih čipova – ali je razvio novi proizvod, mikroprocesor 4004. Dvojica lidera ostala su paralizovana više od godinu, nesposobna da donesu odluku da prebace fokus kompanije na mikroprocesore, jer je ideja o napuštanju memorijskih čipova bila previše bolna.

Prelomni trenutak dogodio se kada je Gouv pitao Mura ključno pitanje: „Ako nas smijene i odbor dovede novog izvršnog direktora, šta misliš da bi uradio?“ Mur je odmah odgovorio: „On bi nas izvukao iz memorije.“ I tako su to i uradili. Nije bilo novih informacija, novih izvještaja sa tržišta, niti dodatne analize podataka. Samo promjena perspektive koja je odbacila teret prošlih odluka i razbila godinu dana zastoja.

Ova iznenadna jasnoća nastala je zato što su Mur i Gouv izašli iz samousmjerenog stanja, gdje je njihov identitet bio duboko vezan za memorijske čipove. Ključ jasnog sagledavanja bio je pogledati situaciju iz ugla nekoga ko nije imao taj prtljag – iako zamišljen, funkcionisalo je.

Bez našeg znanja, naš mozak prirodno filtrira ono što opažamo i podstiče nas da štitimo naš imidž, osjećaj sopstva, dragocjeno ego. Ove tzv. sebi-služeće pristrasnosti iskrivljuju stvarnost, koče razvoj i rezultiraju lošijim odlukama. Usvajanje drugačije perspektive jednostavan je način da se one odbace.

Kao kapetan nuklearne podmornice, dešavalo se da mi oficir donese plan koji je optimizovan za njegov odjel, ali ne i za podmornicu u cjelini. Tada bih ga pitao varijacije pitanja: „Šta bi uradio da si na mom mjestu?“ Ostavio bih ga samog na minut (obično da uzmem kafu), a kad bih se vratio, imao je novi plan. Bolji plan, optimizovan za podmornicu u cjelini. Ponovo – bez novih podataka, bez nove analize – samo promjena okvira, gledanje iz tuđe perspektive.

2. Distanca daje bolju perspektivu

Kako se udaljavamo od nečega, detalji blijede, a ostaje suština. Ako je ta „stvar“ odluka, distanca omogućava mozgu da se fokusira na ono što je važno u široj slici, bez ometanja detaljima koji djeluju krucijalno samo u datom trenutku.

Zamislite drvo. Kad stojite tik uz njega, vidite godove na kori i bubu kako se penje uz stablo. Vidite ne samo listove, već i njihove žile. Kad se udaljite, kora se zamagljuje, listovi nestaju. Sada vidite drvo. Možete razlikovati da je hrast i prepoznati oblik glavnih grana. Kad se još više udaljite, postaje samo zelena tačka na horizontu. Samo drvo. Ostala je suština.

„Što ste dalje od odluke, to vaš mozak jasnije vidi ono što je najvažnije.“

Zamijenite drvo odlukom: Koji fakultet upisati? Da li ići na konferenciju? Da li prihvatiti novi posao? Kada otići u penziju? Isto se dešava – što ste dalje, to jasnije vidite bit.

Distanca funkcioniše bilo da fizički promijenite perspektivu, bilo da je samo zamislite. Možete postati neko drugi. Možete sebe zamisliti na nekom drugom mjestu ili u nekom drugom vremenu. To se zove psihološko distanciranje.

Naučna podloga za ovo je teorija nivoa konstruisanja (construal level theory). Što se stvari udaljavaju, naše mišljenje prelazi sa nižeg nivoa – detalja – na viši nivo – suštine i svrhe. Na višim nivoima, različiti oblici psihološke distance idu ruku pod ruku. Zato zvuči prirodno reći „davno, u jednoj dalekoj galaksiji“, dok „davno, u obližnjoj galaksiji“ zvuči čudno.

Drugim riječima, na nižim nivoima konstruisanja brinemo se o tome kako nešto uraditi, dok na višim nivoima prelazimo na šta i na kraju zašto nešto raditi. Od pitanja kako praviti memorijske čipove dolazimo do pitanja na šta se uopšte fokusirati – i zašto.

3. Budi neko drugi

Jedan od najboljih načina da izađemo iz sopstvene glave jeste da postanemo neko drugi. U priči o Intelu, Mur i Gouv su, pitajući „Šta bi uradili naši nasljednici?“, aktivirali dimenziju „budi neko drugi“. To je naročito djelotvorno kad osjećate da vas vezanost za trenutnu situaciju sprječava da jasno sagledate realnost i alternative.

„Nije toliko važno koga izaberete da budete, sve dok to nijeste vi.“

Ljudi se zamišljaju kao različiti drugi: nasljednik, šef, unuk, trener, dobar prijatelj i slično. Važno je samo da to nijeste vi. Gotovo svako distanciranje će pomoći. Dakle, kad imate odluku, zamislite da ste neko drugi. Šta bi ta osoba predložila?

4. Budi na nekom drugom mjestu

Možemo se mentalno teleportovati na drugo mjesto kako bismo dobili perspektivu.

Vilijam Juri, istaknuti član Harvard Negotiation Project i koautor bestselera Getting to Yes, opisuje kako pregovarači često postaju previše uronjeni u pregovore. Kad zauzmemo stav, počinjemo ga braniti, poistovjećujemo se s njim i taj stav postaje dio našeg identiteta. Popustiti znači izgubiti dio sebe. Naši mozgovi to uokviruju kao lični gubitak.

Ali Juri ima trik: „idi na balkon“. U žaru trenutka, mentalno se povuče i zamišlja da sa balkona posmatra pregovore, umjesto da sjedi za stolom. To aktivira distancu, podiže nivo konstruisanja i vraća fokus na suštinu zadatka.

„Možemo se mentalno teleportovati na drugo mjesto da bismo dobili perspektivu.“

Dakle, da biste dobili distancu, posmatrajte situaciju sa balkona. Uradite to u pripremi za stresan događaj ili tokom pauze. To vas drži na zadatku.

5. Budi u nekom drugom vremenu

Mentalno putovanje kroz vrijeme još je jedan moćan način da dobijemo perspektivu. Kad su Mur i Gouv zamišljali svoje nasljednike, istovremeno su preuzeli i perspektivu budućnosti – postali su i neko drugi i neko iz drugog vremena. Postati buduća verzija sebe snažan je okvir za donošenje boljih odluka.

Džef Bezos je morao donijeti tešku odluku da napusti posao i osnuje Amazon. Radio je prestižan posao na Volstritu i iznio šefu ideju o prodaji knjiga preko interneta (1994). Šef mu je rekao da je to odlična ideja – za nekoga ko već nema posao – i da razmisli par dana. Bezos je sebe tada zamislio ovako: „Kada budem imao 80 godina, čega ću se više kajati? Da sam pokušao i propao ili da nisam ni pokušao?“ Zamislio je sebe daleko od trenutne odluke, izvan ovogodišnjeg bonusa i sljedeće kirije.

Kada se premjestimo na drugu stranu odluke i pogledamo unazad, mozak je preoblikuje u smislu žaljenja, a ne promjene. To nas naginje ka akciji umjesto ka inerciji statusa kvo. U savremenom svijetu, gdje se promjene dešavaju nezapamćenom brzinom, ovakav okvir često vodi ka boljim odlukama i ispunjenijem životu.

Zato – premotajte unaprijed na drugu stranu odluke. Zamislite da ste je već donijeli i da su se događaji odvili. Kako se osjećate u različitim scenarijima? Sada – šta biste izabrali?

Izvor:  fastcompany.com