Požari tokom ljetnih mjeseci prerastaju u globalni problem i predstavljaju ne samo ekonomski, već i ekološki problem, jer devastacija flore i faune ima razmjere katastrofe imajući u vidu činjenicu da su potrebne godine, pa i decenije da bi se posljedice vatrene stihije sanirale i opožareni prostor vratio u prvobitno stanje.
Požari negativno utiču na zemljište, odnosno na njegova fizička i hemijska svojstva. Mnoge biljne vrste sposobne su da se u kratkom vremenskom intervalu do godinu dana i obnove. Veliki problem nastaje kada se požar dogodi više godina zaredom ili nekoliko godina nakon na istoj površini. Usled toga dolazi i do prelaženja vegetacije u niži degradacijski stepen, ali i smanjenja broja i raznolikosti vrsta. Smanjenjem raznovrstnosti biljnih zajednica dolazi i do veće podložnosti požarima. Stoga pristup obnovi opožarenih zajednica zavisi o vegetaciji koja se samo obnavlja nakon požara i količini tla na opožarenoj površini. Zbog tih različitosti različiti su i postupci obnove opožarenih površina, ističe Nada Bubanja, kustoskinja u Prirodnjačkom muzeju Crne Gore.
“U zavisnosti od kakve vrste šume je riječ, tako i nastaje taj proces oporavka, da kažem, posle tog požara. Recimo, ako konkretno govorimo o bukovim šumama, onda je to neki proces od 25 do 30 godina, da bi se ta šuma mogla oporaviti. Obično se taj proces oporavka dešava u četiri faze. U prvoj fazi, obično nakon tog požara, nakon par godina, nastaju biljke koje su uglavnom naseljavali to područje, jednogodišnje vrste biljaka. Zatim, nakon par godina, tu se pojavljaju i višegodišnje biljke. U toj trećoj fazi, koja traje, da kažem, jedan duži vremenski period, odnosno niz nekih godina, tu obično dolazi do razvoja nekih žbunastih vrsta. E tek u toj četvrtoj fazi dolazi do pojave, recimo u toj bukovoj šumi, nekih, da kažem, drvenastih vrsta, kao što je, recimo, trepetljika ili neke druge drvenaste vrste. Kad se završi ta, da kažem, četvrta faza, tek onda možemo reći da polako to područje osvaja bukva, odnosno ona vrsta koja je prije požara bila, jel’ tako, autohtona i dominirala tim područjem. Tako da taj proces, znači, zaista jeste dugotrajan i, kažem, moramo voditi računa, naravno, da do požara ne dolazi. Jer, da bismo vratili ekosistem u njegovo prvobitno stanje, zaista je dugotrajan”, pojašnjava Bubanja.
Brzina i uspješnost oporavka zavise prije svega od intenziteta i razmjera požara, koliko je dugo trajao, koliko se proširio i koliko je duboko uništio tlo. U većini slučajeva, oporavak uništenog ekosistema teče prirodnim putem. Međutim, i ljudi mogu aktivno pomoći oporavku kroz pošumljavanje odgovarajućim vrstama, unošenjem pionirskih biljaka i spričavanjem erozijetla.
“Obično ona područja koja su, da kažem, ljudima nepristupačna. Tu treba pustiti taj proces da se dešava onako kako priroda sama to radi. Ali ona područja koja su pristupačna ljudima i do kojih mi možemo doći, onda se obično tu radi da se sva ta stabla i granje koje je bilo požareno, ukloni da bi taj sami proces, oporavka samog tog zemljišta, odnosno tog tla, svakako bio što brži. Ono što je najvažnije da istaknem jeste svakako da su šume u stvari naša pluća, mi od njih dobijamo, je li tako, kiseonik. Mislim da je dovoljna činjenica ako vam kažem da na godišnjem nivou od svetskog fonda šumske vegetacije dobijamo 98 milijardi kiseonika, a 112 milijardi ugljen dioksida ona, taj svetski fond šume upija, onda ja mislim da nam to dovoljno govori koliko moramo biti odgovorni prema prirodi, odnosno prema šumskim, odnosno biljnim ekosistemima”, ističe Bubanja.
I druge odbrambene mjere bitne su kako se šumski požar ne bi ponovio, a to su, između ostalih, izgrađivanje pozitivnog stava prema šumskoj vegetaciji među lokalnim stanovništvom, izrada detaljnih protivpožarnih planova, donošenje mjera za obnovu šuma nakon požara, postojanje efikasnog sistema nadzora za brzo otkrivanje požara, donošenje odgovarajućih pravnih hakata i njihova dosljedna primjena u praksi.
Izvor: RTNK
