U svijetu novca nema mnogo izvjesnosti, ali jedna od rijetkih je tradicionalno bila ova: kad nastupi strah, ljudi utočište traže u američkim državnim obveznicama.
Investitori kupuju američke trezorske zapise (U.S. Treasuries) uz pretpostavku da će, bez obzira na sve — finansijsku paniku, rat, prirodne katastrofe — savezna vlada opstati i ispoštovati svoje dugove, čineći ove obveznice najbližim što postoji nekoj vrsti zavjeta sa nebesima.
Međutim, prošlonedjeljna previranja na tržištu obveznica otkrila su do koje mjere je predsjednik Tramp uzdrmao povjerenje u tu osnovnu pretpostavku, dovodeći u pitanje nekada neprikosnovenu stabilnost američkog državnog duga. Njegov trgovinski rat — sada posebno usmjeren na Kinu — povećao je vjerovatnoću globalne ekonomske recesije, dok je istovremeno narušio kredibilitet SAD kao odgovornog čuvara mira i prosperiteta.
„Cijeli svijet je odlučio da američka vlada nema pojma šta radi“, rekao je Mark Blajt, politički ekonomista sa Univerziteta Braun i koautor predstojeće knjige Inflacija: Vodič za korisnike i gubitnike.
Erozija povjerenja u upravljanje najvećom svjetskom ekonomijom djelimično je odgovorna za naglu rasprodaju na tržištu obveznica proteklih dana. Kada veliki broj investitora odjednom prodaje obveznice, vlada je primorana da ponudi veće kamatne stope kako bi privukla nove kupce svog duga. To, pak, utiče na rast kamatnih stopa širom ekonomije, povećavajući troškove stambenih kredita, auto kredita i kreditnih kartica.
Prošle nedjelje, prinos na često praćenu desetogodišnju američku obveznicu skočio je na oko 4,5 odsto sa nešto manje od 4 odsto — što je najizraženiji skok u gotovo četvrt vijeka. Istovremeno, vrijednost američkog dolara opada, iako bi se, u teoriji, carine očekivano odrazile na njegov rast.
Postoje i drugi faktori koji objašnjavaju rasprodaju obveznica. Hedž fondovi i drugi finansijski akteri prodaju svoja ulaganja jer napuštaju kompleksne finansijske strategije koje su podrazumijevale zaradu na razlici između trenutnih i budućih cijena obveznica. Špekulanti su takođe počeli prodavati obveznice usljed gubitaka na berzi, tražeći gotovinu kako bi izbjegli insolventnost.
Neki strahuju da bi kineska centralna banka, koja raspolaže sa 3 triliona dolara deviznih rezervi — uključujući 761 milijardu u američkom državnom dugu — mogla prodavati obveznice kao vid odmazde za američke carine.
S obzirom na mnoštvo faktora koji se odvijaju istovremeno, nagli rast prinosa na državne obveznice može se uporediti sa situacijom kada pacijent sazna da mu je opao broj crvenih krvnih zrnaca: razloga može biti više, ali nijedan nije dobar.
Jedan od razloga izgleda da je i efektivna degradacija američke pozicije u globalnim finansijama — sa statusa sigurnog utočišta na status izvora nestabilnosti i rizika.
Kako je rekao Blajt, američke trezorske zapise su investitori nekada smatrali „informaciono nepromjenjivom imovinom“ — ulaganjima čija sigurnost nije zavisila od vijesti. Danas ih vide kao „rizičnu imovinu“ koja se prodaje čim tržište obuzme strah.
Trampova administracija brani carine u ime vraćanja proizvodnih radnih mjesta u SAD, tvrdeći da će kratkoročna nestabilnost biti zamijenjena dugoročnim dobitima. Ipak, prema mišljenju većine ekonomista, globalna trgovina se sabotira bez jasne strategije. Haotičan način na koji su carine uvedene — često najavljene pa zatim suspendovane — dodatno je narušio povjerenje u američki sistem.
Godinama unazad, ekonomisti su strahovali od iznenadnog pada spremnosti stranaca da kupuju i drže američki državni dug, što bi izazvalo destabilizujući rast kamatnih stopa. Po svemu sudeći, taj trenutak možda upravo nastupa.
„Ljudi su nervozni da nam pozajmljuju novac“, kaže Džastin Volfers, ekonomista sa Univerziteta Mičigen. „Kažu: ‘Izgubili smo povjerenje u Ameriku i američku ekonomiju.’“
Za Amerikance, to preispitivanje prijeti da ukine jednu posebnu privilegiju. Zbog toga što su SAD godinama bile sigurna luka globalne ekonomije, vlada je redovno mogla da pozajmljuje po nižim kamatama. To je obaralo troškove kredita, od stambenih do potrošačkih, i omogućavalo Amerikancima da više troše.
Istovremeno, strane investicije u dolarske aktive podizale su vrijednost američkog dolara, čineći uvezene proizvode jeftinijim za američke potrošače.
Kritičari već dugo tvrde da je ovakav model neodrživ i štetan. Priliv stranog novca u dolarsku imovinu omogućio je Amerikancima da se razmašu uvoznom robom — što pogoduje potrošačima, maloprodaji i finansijskom sektoru — dok su istovremeno uništavana domaća proizvodna radna mjesta. Kineske kompanije su preuzele dominaciju u ključnim industrijama, a Amerikanci su postali zavisni od dalekog rivala za vitalnu robu poput osnovnih lijekova.
„Uloga američkog dolara kao glavne sigurne valute učinila je SAD glavnim krivcem za globalne ekonomske distorzije“, napisao je ekonomista Majkl Petis prošle nedjelje u autorskom tekstu za Financial Times.
Ekonomisti koji dijele ovo mišljenje uglavnom predlažu postepenu tranziciju, pri čemu bi vlada koristila tzv. industrijsku politiku kako bi podržala razvoj novih sektora. Ovo je bilo osnovno načelo ekonomske politike Bajdenove administracije, koja je uvela određene carine na kineske proizvode kako bi zaštitila američke firme dok ne steknu zamah, naročito u sektoru čiste energije.
Podsticanje američke industrije zahtijeva ulaganja, a ona, pak, zahtijevaju predvidivost. Tramp je upozorio kompanije da je jedini način da izbjegnu carine da otvore fabrike u SAD, dok je trgovinski protekcionizam podigao na nivoe neviđene više od jednog vijeka.
Čak ni nagla odluka Bijele kuće da zaustavi većinu carina prema svim trgovinskim partnerima osim Kine nije uspjela da otkloni osjećaj da je započela nova era — ona u kojoj se SAD moraju posmatrati kao potencijalni odmetnik.
To što Tramp ne mari za diplomatske norme nije ništa novo. Njegova parola Make America Great Again zasniva se na ideji da SAD, kao najveća svjetska ekonomija, imaju moć da nameću svoju volju.
Ipak, povlačenje sa tržišta obveznica svjedoči o šoku do kojeg je došlo zbog razmjera do kojih je ta ideja sprovedena. Tramp je raskinuo s osam decenija povjerenja u blagodeti globalne trgovine: ekonomski rast, niže cijene i smanjen rizik od sukoba.
Da su koristi od trgovine bile nejednako raspoređene, sada je opšte mjesto među ekonomistima. Ljutnja zbog nezaposlenosti u industrijskim sredinama pomogla je Trampu da dođe na vlast i promijenila političku dinamiku trgovine. Međutim, mnogi ekonomisti tvrde da će trgovinski rat dodatno naštetiti američkoj industriji.
Carine ugrožavaju postojeća radna mjesta u fabrikama koje zavise od uvezenih dijelova za proizvodnju. Nameti su, prema ocjenama ekonomista, određeni bez jasne logike.
„Ono što je tržištu najviše zasmetalo bila je nasumična luda matematika tih carina“, rekao je Sajmon Džonson, nobelovac sa MIT-a. „Izgledalo je kao da nemaju pojma šta rade, i da ih nije briga. To je potpuno novi nivo ludila.“
Neposredna posljedica rasta kamatnih stopa na američke obveznice je povećanje iznosa koji savezna vlada mora da plaća kreditorima da bi ostala solventna. To smanjuje sredstva dostupna za druge svrhe, poput izgradnje škola ili održavanja mostova.
Šire posljedice teže je predvidjeti, ali bi mogle prerasti u recesiju. Ako domaćinstva budu primorana da više plaćaju za stambene kredite i kreditne kartice, vjerovatno će smanjiti potrošnju, čime će biti ugrožena preduzeća svih veličina. Kompanije bi tada obustavile zapošljavanje i širenje poslovanja.
Haos na tržištu obveznica istovremeno je pokazatelj da investitori već uočavaju znake ovog negativnog scenarija, i sam uzrok budućih problema kroz više troškove zaduživanja.
Godinama unazad, strani vlasnici američkih obveznica pokušavali su da diverzifikuju štednju ulažući i u druge instrumente. Ipak, dolar i američki državni dug ostali su glavna svjetska riznica.
Evropa i njen zajednički novac, euro, sada se doživljavaju kao dio finansijskog sistema koji je još pod kontrolom odraslih. Međutim, uporno odbijanje Njemačke da emituje državni dug ograničilo je ponudu obveznica za investitore koji traže alternativu.
To bi se sada moglo promijeniti, sugeriše Blajt, ekonomista sa Brauna. „Ako Evropljani odluče da emituju ‘obveznicu razuma’, svijet bi je oberučke prihvatio“, kaže on.
Kineska vlada već dugo pokušava da ojača međunarodni značaj svoje valute, juana (renminbija). Ali strani investitori rijetko vide Kinu kao primjer transparentnosti ili vladavine prava, što ograničava njenu upotrebu kao alternativu SAD.
Sve to ostavlja svijet na zbunjujućem mjestu. Staro utočište više ne djeluje tako sigurno. A nijedno drugo još ne izgleda spremno da ga zamijeni.
Izvor: New York Times
