Tokom godina, bilo je puno predviđanja da je američki dolar na ivici velikog pada i da bi mogao čak izgubiti status glavne svjetske rezervne valute. Naravno, to se nije desilo, iako je dolar izgubio dio statusa rezervne valute sa 68 odsto prije dvadesetak godina na 58 odsto danas, po podacima Investopedije.

No, trenutni trgovinski sukobi ponovo su podstakli ove špekulacije, i udarac dolaru dolazi sa dvije strane. Jedna je ta da zemlje koje se suočavaju sa ekonomskim pritiskom carina ili pretnjom carina, razgovaraju o udaljavanju od dolara kao primarne valute za trgovinu. Druga je američka interni problem, loše upravljanje novcem, što je još gore. A Donald Tramp ne pomaže ni jednom, ni drugom.

Udar sa tri strane

U Japanu početkom 90-ih, najgori dani tržišne krize donijeli su „trostruki jasu (japanski: トリプル安), odnosno istovremeni trostruki gubitak: pad berzanskih indeksa, u njihovom slučaju Nikkei, porast prinosa na državne obveznice i pad nacionalne valute jena, kaže u svojoj analizi londonski The Economist. To je Japanu donijelo deceniju stagnacije, poznatu i kao „izgubljena decenija“.

Sada je Amerika došla pod udar sva ova tri faktora, i serviran joj je „otrovni ručak“ – berze padaju, dolar pada u odnosu na druge valute. Iako je pauza u uvbođenju tarifa predsjednika Donalda Trampa pružila kratak predah, trostruki „jasu” je zakucao na vrata.

Najalarmantnija u posljednje vreme bila su kretanja na tržištu obveznica i valuta. Ukupno od 1. aprila dolar je pao za više od četiri odsto u odnosu na korpu glavnih valuta, u isto vrijeme kada su prinosi na desetogodišnje državne obveznice porasli za 0,3 procentna poena.

U Japanu je pojava „trostrukog jasua“, što se u japanskim medijima naveliko objavljivalo pred vikend i tokom njega (u vezi sa SAD) znak „nastupajuće propasti“. Setimo se koliko je tokom 80-ih Japan bio popularan, i u filmovima, serijama, muzici i kulturi, i svijet je slavio Japan kao „zemlju budućnosti“, dok su 90-e donele krah japanskih snova o dominaciji svetom. Japan je i dalje visokorazvijena zemlja, ali nije više konkurent SAD. Sada je to Kina.

Ono što je velika „crvena lampica“ za SAD jeste bjekstvo od svih američkih sredstava u isto vreme – a to predstavlja daleko veći gubitak. I donosi svijetu veliku neizvjesnost, upravo zbog toga što je decenijama globalni finansijski sistem (dok se Kina „bavila“ Kulturnom revolucijom, SSSR bio socijalistički, a Evropa podeljena), zasnivao na pretpostavci da su dolar i američke državne obveznice sigurno utočište za kapital, i da su bezbjedni. Zato je dolar i postao svjetska rezervna valuta, a kupovina obveznica SAD je bila najsigurnija „spora investicija“ u portfolijima.

Budžet na ivici

Ništa nije loše ako prinosi na obveznice rastu. Problem je kombinacija. Ako bi prinosi na obveznice rasli zbog snažnijeg američkog ekonomskog rasta, oni bi donijeli jači dolar. To što dolar umesto toga pada sugeriše da su investitori zabrinuti za američku ekonomsku stabilnost, produžava The Economist. To je zlokobno ponavljanje obrasca koji se pojavio u Britaniji nakon katastrofalnog „mini budžeta“ Liz Tras (Truss) 2022. godine, koji je obećavao nepriuštivo smanjenje poreza i time ispraznio budžet.

Iako Trampove tarife potencijalno prikupljaju novac za vladino troškarenje, takav prihod mogao bi biti manji zbog većih isplata koje su potrebne zbog povećanja prinosa na obveznice. Problem je što američkom budžetu očajnički treba svježeg novca, jer je izgrađen na osnovama koje za druge zemlje nisu moguće: Amerika je jedna od rijetkih zemalja koja može da štampa svjetsku rezervnu valutu.

Privilegovani položaj dolara i konsekventna globalna potražnja za dolarom i američkim obveznicama omogućila je Americi da imaekstravagantniji budžet od onog koji izaziva krize u drugim zemljama, recimo u Britaniji 2022. Ovaj poseban status poznat je kao „Pretjerana privilegija“.

Trenutno je budžetski deficit oko 100 odsto BDP-a ili 34,5 biliona dolara (jedan bilion = 1.000 miljardi), ali nije za sve kriv Tramp – ova priča ide i dalje u prošlost. U vrijeme Bajdena, za proteklih 12 mjeseci Amerika je isplatila sedam odsto BDP-a više nego što je pozajmila, i potrošila više na otplatu kamata nego na nacionalnu odbranu. U ovoj budžetskoj godini SAD moraju otplatiti čak devet biliona dolara duga, što je 30 odsto BDP-a zemlje, prenosi Biznis.rs.

Tramp misli da će carine i pregovori sa drugim zemljama s pozicija sile popuniti ovu rupu, ali investitori se plaše hirovitosti njegove ekonomske politike. Ako bismo pitali bilo koga – kolike će biti tarife za sedam dana, niko ne bi znao odgovor.

Budžetski deficit je veći od šest odsto BDP-a (pogoršava se i pod pritiskom smanjenja poreza i potrošnje), a deficit tekućeg računa je oko 3,5 odsto BDP-a. Tu je i jaz privatne štednje: Amerikanci se više zadužuju, a manje štede. Amerika ne može sama protiv ovoga i nikada nije ni mogla sama: SAD zavise od stranog kapitala za finansiranje svojih deficita – posebno putem državnih obveznica. Ako povjerenje stranaca u SAD padne, kamatne stope moraju da rastu da bi privukle kapital čime se otežava domaće zaduživanje. Evo primjera: pad inostranih kupovina američkih obveznica za 10 odsto mogao bi povećati prinose za 30-50 baznih poena, čineći sve ove deficite još gorim i kratkoročno dodatno oslabiti dolar.

Tramp istovremeno smanjuje poreze za bogataše, a inflacija divlja. Ovde godine će biti od 3,5 odsto, a maloprodajne cijene će se povećati za 6,7 odsto po istraživanju Mičigenskog univerziteta – a to je najveći rast cijena od 1981. Fortune upozorava – dolar nije više svjetska „sigurica“ a SAD ne uživa opšte povjerenje, posle mnogo decenija.

Svetska rezervna valuta u opasnosti?

Pa, ne toliko. Ekonomisti trenutno vide tri scenarija za dolar. Prvi je da će dolar i dalje biti svjetska rezervna valuta broj jedan, ali da će lagano padati u procentualnom smislu. Druga je da će postojati više različitih, slično jakih alternativa, a treća je potpuni kolaps u vidu „šok događaja“. Treća je djelovala nestvarno, ali potpuni prekid trgovine SAD i Kine jeste u velikoj mjeri „šok događaj“.

Ako se svjetska trgovina generalno smanji, to dovodi do manje potražnje za dolarima u transakcijama. Dodatno, mnoge zemlje mogu namjerno izbegavati dolar u trgovini, bilo kao političku odmazdu ili zbog pojačane otpornosti na udare iz SAD. Zbog sankcija Rusiji, recimo Kina i Rusija već imaju više od 90 bilateralne trgovine u juanima ili rubljama, Indija plaća UAE naftu u rupijama, a Brazil i Kina trguju u juanima preko nove prekogranične klirinške kuće itd. To je drugi udar na dolar.

Treći udar je okretanje ka zlatu, čije cijene vrtoglavo rastu. Centralne banke (naročito Kina, Indija, Rusija, Turska) kupuju zlato rekordnom brzinom, a zlato se posmatra kao apolitično skladište vrijednosti. Postoji i trend: „Zlato kao tihi protest“ protiv finansijske dominacije SAD.

Pozicija dolara je jaka, ali nije nepobjediva. Same carine neće svrgnuti dolar sa trona — ali ako se kombinuju sa rastućim dugom, političkom nestabilnošću i porastom održivih alternativa (digitalna valuta BRICS-a, na primjer)… onda bi proces erozije mogao da se ubrza. Ali vjerovatno će to biti dugoročna, postepena promjena, a ne kolaps preko noći. Dakle, dok je „bijeg od dolara“ više sporo strateško repozicioniranje nego stampedo, temelj za promjenu se postavlja upravo sada i dolar će za koju godinu možda pasti ispod 50 odsto svjetskih rezervi.

No, pad potražnje za dolarom, smanjenje trgovine u svijetu i sa SAD, manjak stranih investitora u državne obveznice, smanjenje poreza u SAD i nastavak zaduživanja, mogu doneti „savršenu oluju” koja bi srušila mnogo toga. The Economist zaključuje da u pesimističkom scenariju za SAD, može da se desi “nova 1971. godina”, kada je u vrijeme predsjednika Niksona, Bretonvudski sporazum i oslanjanje na zlatnu podlogu nestalo preko noći. Djelovalo je da se to neće u skorijoj budućnosti ponoviti, ali sa Trampom, kažu u Londonu, ovo izgleda vrlo moguće.