Istoričar Steven Shapin započinje svoju knjigu Naučna revolucija riječima: „Naučna revolucija se nikada nije dogodila. Ovo je knjiga o tome“. Bilo bi primamljivo reći isto o „liberalnom međunarodnom poretku“ (LMP), da ovaj zapravo „ne postoji i da su o tome već napisane stotine knjiga“. Kojima se sada priključuje i ova kolumna.
Ali naučna revolucija se dogodila. A od kraja Drugog svjetskog rata postojao je i globalni okvir koji je doprinosio uređenosti međunarodnih odnosa. Pitanje je može li se taj okvir opisati kao „liberalan“ i da li otjelovljuje ono što pobornici LMP-a tvrde da on jeste – „otvoreni svijet povezan slobodnim protokom ljudi, dobara, ideja i kapitala“, što je, po riječima Antonyja Blinkena, američkog državnog sekretara u odlasku, „najveći doprinos Amerike globalnom miru i napretku“.
Povratak Donalda Trumpa u Bijelu kuću, s politikom „Amerike na prvom mjestu“ i prezirom koji pokazuje prema međunarodnim organizacijama i ugovorima, oživljava strahovanje za opstanak LMP-a. „Prvi put poslije 30-ih godina 20. vijeka“, upozoravao je vodeći liberalni internacionalista G. John Ikenberry 2018, poslije prve godine prvog Trumpovog mandata, „Sjedinjene Države su izabrale predsjednika koji je aktivno neprijateljski raspoložen prema liberalnom internacionalizmu“. Zato Amerika više ne može osigurati „hegemonističko vođstvo“ potrebno za „podsticanje saradnje i promovisanje vrijednosti ‘slobodnog svijeta’“.
Trumpovi bombastični iskazi o korišćenju sile da bi se potvrdio suverenitet SAD nad Grenlandom i Panamskim kanalom, oklijevanje da nastavi s naoružavanjem Ukrajine, njegovo divljenje Vladimiru Putinu i omalovažavanje međunarodnih ugovora, produbljuju takve strahove uoči njegovog drugog mandata.
Dio problema u pokušajima razumijevanja ove debate, i povezanih strahova, jeste to što je LMP skliska i nejasno opisana zvjerka koja se shvata na mnogo različitih načina i neprestano mijenja oblik. Za ljude poput Blinkena, koji mu pjevaju hvalospjeve, korijeni ovog poretka sežu do završetka Drugog svjetskog rata i prihvatanja niza multilateralnih ugovora i institucija, od NATO-a do Svjetske banke, koje su imale za cilj da povežu različite države i spriječe novi globalni sukob.
Ali niko u to vrijeme nije govorio o „liberalnom internacionalizmu“. Nove institucije i ugovori uspostavljeni su prvenstveno da bi se učvrstila moć Sjedinjenih Država na jednoj strani podjele u Hladnom ratu, obuzdala sovjetska ekspanzija i podržala tranzicija iz svijeta imperijalnih sila u svijet suverenih država pod tutorstvom američkog „hegemona“. Kao što je primijetio istoričar Hladnog rata John Lewis Gaddis: „Bez ikakvog posebnog plana… države poslijeratne ere imale su sreću da završe u sistemu međunarodnih odnosa koji je, budući da se zasnivao na stvarnosti odnosa moći, dobro poslužio cilju održavanja reda – ako ne i pravičnosti – čak bolje nego što se moglo očekivati“.
Tek 70-ih i 80-ih godina, s traumom američkog poraza u Vijetnamu, tvrdi istoričar Samuel Moyn, koncept je stekao širu podršku, pa je „liberalni internacionalizam dobio svoj današnji oblik, uz naglašavanje pravila i prava“. Zatim je došao raspad Sovjetskog Saveza i stanje koje je Francis Fukuyama opisao kao „kraj istorije“ – prividni trijumf liberalne demokratije. Ideja o „liberalnom međunarodnom poretku“ je ušla u svoju zlatnu epohu.
Ali to je bio trenutak više nego epoha. Trijumfalizam je kratko trajao i poslije 11. septembra 2001. većina zapadnih vođa se složila da odbrana liberalnog poretka dopušta korišćenje krajnje neliberalnih sredstava, od kidnapovanja i torture do atentata i invazija. Za manje od jedne decenije, finansijski kolaps 2008. i snaženje kineskog uticaja na globalnoj pozornici donijeli su malodušna upozorenja o „kraju liberalnog poretka koji nikada nije ni postojao“, kako je to cinično formulisao politikolog Michael N Barnett.
Pristalice LMP-a tvrde da je on bio branitelj mira u svijetu. Ali taj „mir“ ne znači odsustvo rata, već samo sprečavanje direktnog sukoba velikih sila. Prema Projektu istraživanja vojnih intervencija Univerziteta Tafts, od gotovo 400 američkih vojnih intervencija u inostranstvu od 1776. do 2019, najveći dio se odigrao poslije 1945, a čak četvrtina poslije 1989.
Mnogo prije Trumpovih grandioznih proglasa o „Americi na prvom mjestu“, američki lideri su slijedili ono što Monica Duffy Toft, koja je i pokrenula Projekat istraživanja vojnih intervencija, naziva „kinetičkom diplomatijom – diplomatijom koja koristi oružanu silu“; to je bio „očigledan trend“ u 21. vijeku, koji su pored liberalnih internacionalista poput Baracka Obame i Joe Bidena promovisali i mnogi drugi.
Svakako postoji mnogo razloga za zabrinutost povodom politika SAD u dolazećem periodu. Ali da bismo se suprotstavili Trumpu, nema potrebe da idealizujemo prošlost ili hvalimo liberalni poredak kakav nikada nije ni postojao. Prije svega treba da razmislimo šta podrazumijevamo pod internacionalizmom u ovo doba pojačanog nacionalizma.
The Guardian/Peščanik.net
