Srednja i istočna Evropa zabilježile su ove godine veoma snažan rast nominalnih plata, naveo je WIIW Institut (Bečki institut za međunarodne ekonomske studije).
Najvišu prosječnu bruto platu u periodu od januara do septembra 2024. bilježi Slovenija, a ista je iznosila u prosjeku 2.337 eura, a slijede Poljska (1.889 eura) i Hrvatska koja je preskočila Češku (1.795 eura). Niže prosječne bruto plate od navedenih zemalja zabilježile su Rumunija (1.684 eura), Mađarska (1.619 eura) i Slovačka (1.484 eura).
U većini posmatranih zemalja iz okruženja, iako uz postupno usporavanje, prosječne stope rasta potrošačkih cijena (mjerene harmonizovanim indeksom potrošačkih cijena) u posmatranom periodu i dalje su bile znatno iznad ciljanih nivoa centralnih banaka, piše Seebiz.
Iako sporije dinamike, izražene prosječne godišnje stope inflacije u prvih devet mjeseci bilježe Rumunija (+5,9%), Srbija (+4,8%), Hrvatska (+4,0%), Mađarska i Poljska (obje +3,6%), Slovačka (+3,1%) te naposljetku Slovenija (+3,1%). Usporavanje inflatornih pritisaka uz nastavak rasta nominalnih plata rezultiralo je relativno snažnim stopama rasta u realnom izrazu.
U realnom izrazu među posmatranim državama pad bruto plata zabilježen je jedino u Češkoj (-1,8%). S druge strane, pozitivna realna stopa zabilježena je u Poljskoj (+14,5%), Bugarskoj (+12,9%), Mađarskoj (+7,0%), Hrvatskoj (+10,8%), Srbiji (+9,4%), Rumuniji (+9,1%), Slovačkoj (+4,1%) i Sloveniji (+4,8%).
Posljednji podaci Eurostata (koji se periodično objavljuju dva puta godišnje) pokazuju da je minimalna bruto plata obračunata za drugi dio 2024. u Crnoj Gori iznosila 840 eura. Očekivano, značajno viša minimalna bruto plata zabilježena je u Sloveniji (1.254 eura) i Poljskoj (998 eura). Uporedive zemlje u okruženju koje su imale nižu minimalnu bruto platu jesu: Bugarska (477 eura), Mađarska (675 eura), Rumunija (743 eura), Slovačka (750 eura) i Češka (755 eura).
Već realizovani rast plata i visoka zaposlenost, uz strukturni manjak radne snage, impliciraju nastavak solidnih stopa rasta nominalnih plata u posmatranim zemljama. Uz očekivano dalje smanjenje inflatornih pritisaka, realni rast plata takođe će se nastaviti. Međutim, otvara se pitanje produktivnosti (mjerene BDV-om po zaposlenom), koja će u trenutnom ekonomskom okruženju u pojedinim posmatranim zemljama rasti vjerovatno nešto skromnijom dinamikom nego rast plata. S druge strane, sve se više aktualizuje potencijalna ranjivost tržišta rada gdje se trenutna otpornost tržišta rada suočava s novim izazovima. Naime, kontinuirani manjak radne snage potaknuo je mnoga preduzeća da u periodu ekonomske kontrakcije zadrže svoje zaposlene kako bi se osigurala od skupog i dugotrajnog procesa zapošljavanja novih radnika, jednom kada ekonomski rast ponovo ojača.
Ova praksa „zadržavanja radne snage“ dodatno je „stegnula“ tržište rada. Zadržavanje radne snage reflektuje neadekvatnu iskorišćenost radne snage, što negativno utiče na rast produktivnosti. Istovremeno, pojačavanjem nedostatka radne snage, povećava se pregovaračka moć zaposlenih za veće plate, što stvara pritisak na rast plata, što posljedično može uticati i na inflatorne pritiske. Naravno, na nivou cjelokupnih ekonomija treba sagledati detalje među pojedinim djelatnostima koji se u velikoj mjeri razlikuju od države do države.
