Uspon Kine je doveo u pitanje globalnu ekonomsku hegemoniju Amerike – status koji su Sjedinjene Države uživale od raspada Sovjetskog Saveza. Neki dijelovi elite nacionalne sigurnosti u Americi inzistiraju na produženom primatu Sjedinjenih Država, ali ima i onih koji su spremni da se pomire s dolaskom novog bipolarnog svijeta. Ipak, vjerojatnije je da će konačni ishod biti nastanak multipolarne strukture u kojoj će sile srednje kategorije poslužiti kao protuteža i spriječiti nametanje interesa Sjedinjenih Država i Kine ostatku svijeta.

To je kategorija kojoj pripadaju Indija, Indonezija, Brazil, Južnoafrička Republika, Turska i Nigerija – velike ekonomije sa značajnim udjelom u globalnim i regionalnim ekonomskim tokovima. To nisu bogate zemlje – štoviše, u njima živi veliki postotak najsiromašnijih stanovnika svijeta – ali imaju veliku srednju klasu, potrošački orijentiranu, kao i znatne tehnološke kapacitete. Zbrojeni BDP za šest navedenih zemalja (po paritetu kupovne moći) već premašuje BDP Sjedinjenih Država, a očekuje se da će se do 2029. povećati za 50%.

Za sve ove zemlje karakteristična je vanjska politika koja odbija izravno svrstavanje uz Sjedinjene Države ili Kinu. Suprotno onome što mnogi u Sjedinjenim Državama vjeruju, sile srednjeg ranga nisu naročito naklonjene Kini, niti žele da joj se približe po cijenu dobrih odnosa sa Sjedinjenim Državama. Zapravo, navodno približavanje Kini je posljedica politika koje su provodile Sjedinjene Države. Koristeći trgovinsku i financijsku moć kao oružje, Amerika ih je prisilila da razmotre alternative i pokušaju da se zaštite.

Lideri ovih zemalja ne žele svijet u kojem će morati da biraju stranu. „Odbijamo da budemo žeton u novom hladnom ratu“, izjavio je nedavno indonezijski predsjednik Joko Widodo. Umjesto toga, žele da razvijaju trgovinske i financijske odnose koji će biti višedimenzionalni, uz mogućnost da biraju s jelovnika ponuđenih opcija bez umjetnog ograničavanja izbora rivalstvom velikih sila. Sve je više onih koji, kao i Rana Foroohar iz Financial Timesa, vjeruju da „Sjedinjene Države više nisu stup stabilnosti, već izvor rizika od kojeg se treba zaštititi“.

Pošto se vodeće svjetske ekonomije sve više okreću sebi, srednje sile su se prirodno našle u ulozi zaštitnika globalnih javnih dobara. Dobro su pozicionirane da predvode inicijative vezane za klimatske promjene, javno zdravstvo i probleme duga. Dobar primjer je inicijativa Brazila za globalno oporezivanje bogatstva milijardera izložena na skupu G20. Brazil je predložio uvođenje poreza kojim bi se prikupile stotine milijardi dolara, što bi značajno popunilo nedostatne fondove za borbu protiv klimatskih promjena u zemljama s niskim prihodima.

Srednje sile vjerojatno neće prerasti u moćan blok za sebe, uglavnom zato što se njihovi interesi previše razlikuju da bi prihvatile jedinstvenu ekonomsku ili sigurnosnu agendu. Čak i kada se pridružuju postojećim formalnim grupama, njihov kolektivni utjecaj je ograničen. BRICS (koji su izvorno činili Brazil, Rusija, Indija, Kina i kasnije Južna Afrika) promoviran je uz veliku pompu od 2009, ali dosad nije postigao mnogo, osim pružanja prilika liderima zemalja članica da se zajedno slikaju.

BRICS je nedavno proširen uključivanjem još četiri države: to su Egipat, Etiopija, Iran i Ujedinjeni Arapski Emirati, a moguće je da će im se pridružiti i neke druge zemlje. Ipak, teško je zamisliti kako jedna tako heterogena grupa može zajednički nastupati na iole dosljedan način. Najgora posljedica ovakvog grupiranja bit će jačanje autokratskih poriva čak i kod demokratski izabranih lidera nekih država članica.

Ekonomisti i politolozi se slažu da je za zdravu i stabilnu globalnu ekonomiju potrebno imati hegemona. To je funkcija koju su Sjedinjene Države obavljale poslije 1945. ili Velika Britanija u doba zlatnog standarda. Prema teoriji „hegemonijske stabilnosti“, potrebno je da postoji nadmoćna sila koja će snositi troškove vođenja otvorene svjetske ekonomije, uključujući održavanje pomorskih puteva otvorenima, reguliranje trgovine i osiguravanje slobodnog protoka novca. Otuda slijedi da je multipolarno ustrojstvo svijeta recept za kaos i ekonomsku propast.

Ali to je zastario pogled koji ništa ne govori o tome kako svijet danas funkcionira. Točni udjeli slobode i protekcionizma u izabranim trgovinskim politikama prirodno će varirati od zemlje do zemlje, jer nijednoj zemlji na svijetu nije u interesu da sasvim okrene leđa globalnoj ekonomiji. Državne uprave će morati da odmjere koristi od slobodne trgovine i uravnoteže ih s troškovima izravne podrške domaćoj industriji za razvoj novih kapaciteta. Kada su u pitanju uvjeti sudjelovanja u svjetskoj ekonomiji, svaka zemlja je svoj najbolji sudac.

Bilo bi lijepo imati svijet u kojem Sjedinjene Države, možda uz pomoć Kine, osiguravaju globalna javna dobra – kao što su koncesijsko financiranje i pristup tehnologijama potrebnim zemljama u razvoju za borbu s klimatskim promjenama. Ali to nije svijet u kojem živimo. Sjedinjene Države i druge vodeće ekonomske sile sve su manje naklonjene ideji o osiguravanju javnih dobara potrebnih svjetskoj ekonomiji; imajući u vidu kakvo je raspoloženje u njihovim prijestolnicama ovih dana, malo je vjerojatno da će se to u dogledno vrijeme promijeniti.

Također, kao što su sile srednjeg ranga iz iskustva već naučile, hegemonijska moć se može iskoristiti za prinudu isto kao i za opće dobro. Hegemon je može upotrijebiti da im nametne pravila igre koja ne služe njihovim interesima – pravila koja će zaboraviti čim mu više ne budu odgovarala – ili da kazni zemlje koje ne podržavaju njegovu vanjsku politiku, kao što je bio slučaj s internacionalizacijom američkih sankcija Iranu i Rusiji.

Možda najvažniji doprinos koji srednje sile mogu dati jest da vlastitim primjerom pokažu da su multipolarni globalni poredak i suživot različitih puteva razvoja mogući. One nude viziju svjetske ekonomije koja neće ovisiti o moći i dobroj volji Amerike ili Kine. Ali ako žele da postanu uzor vrijedan oponašanja, onda moraju postupati kao odgovorni akteri – kako u odnosima s manjim zemljama tako i u promoviranju odgovornosti u unutarnjoj politici.

Dani Rodik

Project Syndicate, 11.11.2024.

Preveo Đorđe Tomić

Peščanik.net, 10.12.2024.