Polovina zaposlenih u Hrvatskoj prima platu manju od 1.134 eura (medijalna plata), a kako su troškovi života u stalnom porastu, ne pogoršava se samo njihova kupovna moć, već i kreditna sposobnost pred bankama.
Osoba s platom nešto većom od hiljadu eura tako je prije desetak godina možda mogla i samostalno podići stambeni kredit – može i sada, ali značajno manji iznos, pa je kupovina stana, s obzirom na cijene nekretnina, postala uistinu nemoguća misija.

Kako Novi list neslužbeno saznaje iz nekih poslovnih banaka, banke svake godine, na početku godine, rade usklađenje životnog minimuma s prosječnom platom. Kako se taj životni minimum stalno povećava zbog inflacije, rasta cijena i povećanih troškova života, to utiče i na dostupnost kredita građana kojima plata nije rasla ili nije rasla dovoljno da „uhvati“ rast tih troškova.

Kako se oni povećavaju, a plata je stalno ista, kreditna sposobnost klijenta u takvoj situaciji sve je manja, bez obzira na to što ima ugovor na neodređeno vrijeme, uredno vraća dosadašnje kredite i nije u tom smislu rizičan klijent.

Paralelno se, dakle, dešavaju dva procesa što se tiče kreditne sposobnosti građana. Građani čije plate rastu i usklađuju se s troškovima života, pa su im realne plate ostale iste ili su porasle, imaju sve veći kapacitet pred bankama za podizanje kredita.

Otud i fenomen eksplozije gotovinskih nenamjenskih kredita koje su u Hrvatskoj narodnoj banci slikovito opisali, da kad se plata poveća za sto eura, klijent to odmah pretvori u deset hiljada eura novog gotovinskog kredita. Riječ je mahom o građanima u javnom sektoru, ali opet ne svima.

Dio, međutim, ljudi kojima plate nisu rasle, a većinom je to u privatnom sektoru, o čemu svjedoči još uvijek nizak medijan (sve bliži minimalcu koji ide prema hiljadu eura), prolazi, pak, kroz obrnut proces: plata realno sve manje vrijedi, a kreditna sposobnost sve više kopni.

Neslužbeni i aproksimativan izračun iz banaka, primjerice, kaže da neko s platom od oko 1.200 eura, uz uslov da ima manje od 40 godina (da bi se uopšte mogao dobiti najduži rok povrata kredita do 30 godina), može dobiti oko 80 hiljada eura kredita, što uz ovolike cijene nekretnina nije dovoljno za stan u nekom od većih gradova.

Banke sada uzimaju da je mjesečni životni minimum nešto veći od 750 eura, ali kad se kroz petnaestak dana bude opet usklađivao (Nova godina), procjenjuje se da bi mogao biti veći i za stotinak eura jer su i ovu godinu obilježila poskupljenja.

To bi onda za zamišljenog klijenta iz našeg primjera značilo još stotinjak eura kreditne sposobnosti manje, ako se gleda kroz potencijalni mjesečni anuitet kredita. Dakle, uz sve one uslove, u 2025. moći će podići možda 60 ili 70 hiljada eura.

I to ako nema nikakvih drugih kreditnih obaveza. Naravno, sve je ovo načelno i svaki klijent treba vidjeti sam za sebe. No, neke brojke su neumoljive. Za banke to znači smanjenje broja potencijalnih korisnika kredita, pogotovo stambenih, a i sada se već osjeća slabija domaća potražnja.

No, za građane to znači još manju priuštivost stanovanja, i to ne samo zbog rastućih cijena kvadrata (s čime se Vlada sada odlučila uhvatiti u koštac kroz novu stambenu politiku, a vidjećemo šta će biti), već i zbog pada kreditne sposobnosti uslijed opšteg rasta cijena, čemu oni sami ničim nisu doprinijeli.

I do sada se nedostatak kreditne sposobnosti znao prebroditi udruživanjem dohodaka, primjerice supružnika, sudužništvom, jemcima, a sada će to dodatno dobiti na aktuelnosti. Gotovinski kredit je lakše dobiti, ali su, pak, rokovi kraći, a i većina njih je limitirana na 40-ak hiljada eura, pa ni to previše ne igra kada je u pitanju kupovina stana.

No, za očekivati je da će sitniji krediti i minusi biti sve traženiji za krpljenje potrošačkih korpi. Dakle, klijent s prosječnim primanjima, a prosječna plata je nešto veća od 1.300 eura (1.324 eura), samostalno će teško ili nikako kupiti stan, s obzirom na to da su, prema izvorima iz agencija, prosječne realizovane cijene kvadrata u Zagrebu i Rijeci na oko 2.800 eura.

U Splitu su još i veće. Što se tiče još niže, medijalne plate, ili, pak, minimalca, šanse s takvim primanjima su još i manje, osim ako se ne pokuša zajedničkim snagama, pri čemu roditelji često ne mogu biti jemci zbog godina.

Banke, naime, gledaju da rok isplate kredita za sve učesnike bude do 65 ili najviše 70 godina starosti. O svemu tome uputili smo i službeni upit Hrvatskoj udruzi banaka (HUB), no odgovor nije stigao.

Što će donijeti 2025, zavisi od toga kamo će cijene nekretnina, a neke prognoze su da uprkos novim mjerama, porezu, podsticajima za podstanarstvo i slično, neće padati, odnosno barem neće odmah. Svi se slažu da bi svakako trebalo povećati ponudu stanova, a ovaj eksperiment s podsticanjem praznih privatnih stanova da se stave na tržište možda neće biti dovoljan.

S druge strane, dio radnika, posebno u privatnom sektoru, teško će pregovarati veće plate, bez obzira na rast troškova života. Poslodavci su se nedavno požalili kako im je podizanje minimalca za 35 odsto preveliki trošak jer kao poluga djeluje na cijelu masu plata.

Uglavnom, u društvu se dešava novo veliko raslojavanje i nejednakost, gdje polovina ljudi živi s platama manjim od hiljadu i sto eura, što im otežava i podizanje kredita, dok su nekima, od državnih dužnosnika nadalje, povećane i za 80 odsto.