Italija je opet u recesiji i sve bliža deflaciji; njemačka ekonomija opada a francuska stagnira. Britanija bilježi rekordnu stopu zaposlenosti ali su joj realne zarade u sunovratu. Samo Sjedinjene Države – koje su se upustile u ogromna zaduživanja, restruktuirale banke i naštampale svu silu para – uživaju u nečemu nalik održivom oporavku, ali i to se održava samo na obećanju da će centralna banka stimulisati ekonomiju do u beskraj.
Iako su njene posledice po društvo blaže od one iz 1930-tih, kriza koja je započela 2008. traje duže, dok je po nekim mjerilima i znatno dublja. Sada smo tiho ušli u „izlaznu“ fazu na koju su nas istoričari ekonomije upozoravali: jurišanje u bezbjednost zasnovanu na ekonomskom nacionalizmu. Prvi koraci učinjeni su posredno, a svi su vezani za diplomatski spor oko Ukrajine.
Beg kapitala iz Rusije je realan i masivan: ove godine je Rusiju napustilo 150 milijardi dolara što će, zajedno sa činjenicom da su unutrašnje investicije potpuno presušile, trajno promijeniti poziciju Rusije u finansijskom sistemu.
Ruski embargo na poljoprivrednu trgovinu sa EU takođe je realan. Kao i svi poremećaji na svjetskom slobodnom tržištu, ovi postupci će gotovo smjesta stvoriti nove modele koje će kasnije biti teško promijeniti.
Tako su se grčki uzgajivači bresaka suočili sa propašću dok njihovi proizvodi trule po putevima. Turska vlada je u međuvremenu razbjesnila Grke, preuzimajući obavezu da poveća izvoz u Rusiju kako bi ispunila jaz stvoren embargom. Grčki političari su pod pritiskom lijeve opozicione partije Siriza koja traži da se prkosi evropskim sankcijama Rusiji; umjesto odgovora, objasnili su glasačima da ne samo da EU drži dugove njihove zemlje već i da se, ako misle da priznaju rusko preuzimanje Krima, spreme i na priznanje turskog prisustva na sjevernom Kipru. Breskve i nektarine osvanule su u problemima koji obuhvataju brda dugova, vojne zabranjene zone i vjekovna etnička neprijateljstva.
Ova nasumična buđenja sekundarnih sporova i miješanje ekonomske politike sa diplomatskim trvenjima i popularnom retorikom, podsjećaju na atmosferu s početka 1930-tih.
Još zloslutnija je fragmentacija programa globalnih vijesti, a s njim i javnog mnjenja, u odvojene propagandne blokove. Ne šire neistine samo Putinovi propagandni kanali: ako pratite određene medije u SAD i oslanjate se na tviter, mogli biste povjerovati da su Ukrajinci oborili malezijski avion, da je Barak Obama prošlog ljeta naredio napad otrovnim gasom u istočnom Damasku, da je Zapad „isprovocirao“ sukob u Ukrajini kako bi podstakao industriju frakovanja, i tome slično.
Kada počnu trgovinski ratovi, praćeni konspiracijama, sljedeće što treba očekivati je balkanizacija interneta – a to se upravo dešava. Cenzura, blokade, hapšenje blogera i tviteraša: ove taktike su započete u Siriji, razrađene u Turskoj i Egiptu i usavršene u Rusiji.
Iako izgleda kao sasvim nevezan događaj – usled nekakvog mamurluka još iz Hladnog rata ili kao proizvod „slučajne“ revolucije – ukrajinski sukob se ne može odvojiti od ekonomskih rascepa proizašlih iz šestogodišnje krize. Ovi procepi se nalaze u srcu eurozone, kao i između Evrope i Sjedinjenih Država, a svima im je zajednička – Njemačka.
Sada je jasno da je Njemačka sprovodila merkantilističku strategiju tokom čitavog projekta stvaranja eurozone. Postala je produktivan pogon cijelog kontinenta, namještajući sve ekonomske odnose u svoju korist. Dok je to donosilo korist, namještaljku niko nije primjećivao; danas glasači u Grčkoj, Italiji i Španiji ne samo da primjećuju već i reaguju. Pogledaju svoje nacionalne stope nezaposlnosti (oko 25%, i ne prestaje da raste), i njemačku stopu (samo 5%) i vide sistem stvoren u korist rasta na sjeveru i depresije na jugu Evrope.
Gledaju kako je Njemačka, onako nemilosrdna u nametanju evropskih pravila kada je riječ o surovoj štednji, mlitava i bezvoljna u sprovođenju zajedničkih sankcija protiv Rusije.
U međuvremenu, u Sjedinjenim Državama raste frustracija zbog stava Evropske unije prema Rusiji, koji smatraju izrazom slabosti. U julu je ruskim bankama bliskim Putinovoj družini zabranjeno da izdaju obveznice na Vol stritu, da bi već sljedeće nedelje nastavile sa izdavanjem na berzi u Frankfurtu.
Svjetskim poslovima od 2008. dominiraju tri toka nestabilnosti: ekonomska kriza; socijalni nemiri osujećene omladine, koji su donijeli Arapsko proljeće i pokrete Occupy; kao i rastuće diplomatsko rivalstvo između Rusije, njenih satelita i Zapada.
Od početka 2014. ovi tokovi su počeli međusobno da se prepliću. Protest na ukrajinskom Euromajdanu bio je udaljeni odjek talasa socijalnog nezadovoljstva, pokrenut ekonomskim kolapsom zemlje; naletio je potom na diplomatsku situaciju koja se već usijala oko Sirije. Proizveo je, preko ubistva 298 ljudi na malezijskom letu MH17, prvu značajnu upotrebu ekonomskih sankcija između razvijenih zemalja još otkako je počela era globalizacije.
Mnogi hroničari 1930-tih kažu da je ta dekada poprimila svoj zloćudni, haotični karakter tek pošto su velike zemlje napustile zlatni standard (prvo Britanija 1931. a posljednja Italija pet godina kasnije). Danas bi raspad svjetskog sistema imao drugačiji oblik: konkurentna devaluacija valuta u kojima druge zemlje drže veliki dio svojih dugova, ili zatvaranje finansijskih tržišta za određene zemlje. Još uvek smo daleko od toga – ali ne tako nezamislivo daleko.
Posle objavljivanja prošlonedeljnih izvještaja o BDP, evropska dinamika zaduživanja – iznad svih, Italije – ponovo izgleda zloslutno. Italija ima najveće dugove u eurozoni i najveći je gubitnik aranžmana u kojem Njemačka profitira na neefikasnosti svih ostalih. Bez oporavka, ne samo da njeni dugovi deluju neodrživo; postaće to još jedan kandidat za nametanje oštre štednje i tehnokratsku vladu.
Moguće je da će u nekom trenutku doći do reprize leta 2011. kada je zaustavljanje krize na tržištu obveznica zahtijevalo usklađenu globalnu akciju, ali ovog puta će umjesto Grčkoj i Španiji, spašavanje biti potrebno Italiji. Takva akcija će biti još teža u svijetu u kojem su trgovina i finansijska tržišta postali oružje u diplomatskom ratu i u kojem antiglobalističke stranke s desnice i ljevice imaju značajno veću podršku – dok globalni poredak izgleda već iscrpljeno i ofucano.
Peščanik
