Iako postoji veliki broj ljudi koji je najnoviju grčku krizu spreman svaliti na grčkog premijera Aleksisa Ciprasa, povijest pokazuje kako postoji lista vođa koji su pripomogli Grčkoj da dođe do situacije u kojoj se danas nalazi, i to od Winstona Churchilla do Constantina II. Portal politico.eu ih je popisao i ukratko naveo kako su doprinijeli nevoljama Grčke.
Konstantis i Georgios Mavromichalis (1831.)
Kada je Ioannis Kapodistrias, rođenjem Grk, postavljen za prvog nezavisnog grčkog guvernera 1827. godine, tada nije bio svjestan kako će ga navedeno odvesti u diplomatske vode. Kapodistrias je ubrzo shvatio kako njegovo viđenje modernog državnog uređenja ne dijele baš svi. Nedugo nakon što je izabran, 1831., iz osvete su ga ubili Konstantis i Georgios Mavromichalis – izboden je i ustrijeljen u glavu. Atentat je Grčku odveo u stanje haosa: Evropske sile reagovale su tako da su na čelo Grčke postavili stranog vladara – mladog bavarskog princa Otta.
Winston Churchill (1874–1965)
Godine 1944., grčki ljevičarski partizanski pokret uspio je da protjera njemačku vojsku nakon trogodišnje brutalne vojne okupacije. Nevezano za ovaj uspjeh, britanski premijer Winston Churchill i sovjetski vođa Staljin tajno su podijelili Istočnu Evropu i Balkan, pri tome stavljajući Grčku pod britansku sferu interesa. Churchill je uporno nastojao da obnovi nepopularnu grčku monarhiju te isključiti partizane iz nove grčke vojske. To je gurnulo Grčku još dublje i otvorilo put građanskom ratu.
Constantine II (1940–)
Od kada je Grčka postala parlamentarna republika još 1974, kralj nije imao ulogu u političkom ili javnom životu. Pretendujući na presto u dobi od 23 godine, Constantin II je napravio dovoljno štete u periodu od 1964. do 1967. Uskoro se pridružio partiji koja se definisala kao politički centar, koju je vodio George Papandreou. Nakon Papandreuovog odlaska s pozicije, Constatine II je krenuo u stvaranje vlade što je dovelo do ustavne krize i političke nestabilnosti te na kraju i vojnog udara 1967. godine.
Georgios Papadopoulos (1919–1999)
Ionako krhka demokracija u Grčkoj doživjela je fatalni udarac kada je 1967. Grupa srednje rangiranih vojnih oficira na čelu s pukovnikom Georgiosom Papadopoulosom izvela uspješni državni udar.
Uslijedila je sedmogodišnja diktatura, a i sam Papadopoulos je razvlašten jer je prevladala grupa tvrdolinijaša.
Andreas Papandreou (1919–1996)
Grčki premijer s najdužim stažem, Andreas Papandreou, ostavio je neizbrisiv trag na grčkoj ekonomiji. Vladao je čitavu deceniju a kao ekonomista s diplomom Harvarda uveo je nužne društvene reforme. Mnogi Grci za vrijeme njegove vladavine postali su srednja klasa, ali taj uspjeh skupo je plaćen – drastično su povećani deficit proračuna i visina duga. Krajem osamdesetih nagomilali su se ikorupcionaški skandali.
Kostas Karamanlis (1956–)
Poput većine grčkih premijera, Kostas Karamanlis je postao vođa zemlje većinom zahvaljujući snazi svoga prezimena – njegov ujak je bio premijer i predsjednik, dok je Kostas obećao ponovno uspostavljanje tadašnjeg stanja. Međutim, u njegovom petogodišnjem mandatu, svega je nekoliko reformi obavljeno dok je vlada potpuno izgubila kontrolu na grčkim finansijama. Takva je nezahvalna situacija, praćena padom BDP-a i spoljnjim dugom, dočekala sljedeću generaciju koja je došla na vlast.
George Papandreou (1952–)
Premijer, kao i njegov otac i djed prije, George Papandreou izabran je 2009. godine koristeći lako pamtljiv slogan – “Novca ima”, uprkos finansijskoj krizi u kojoj se zemlja nalazila. Nesposoban da se nosi s nadolazećom katastrofom samo šest mjeseci kasnije, od Evropske unije i MMF-a zatražio je paket pomoć u iznosu u 110 milijardi eura.
Akis Tsoschatzopoulos (1939–)
Grčka bi danas bila u bitno goroj situaciji da je njen bivši ministar unutarnjih poslova bio uspješan u pokušaju da postane premijer 1996. 2013. godine Tsochatzopoulos je osuđen za krađu 55 miliona eura iz sredstava za vojnu nabavku, koje je strpao sebi u džep od 1996. do 2001. kada je vršio dužnost ministra obrane. Njegova žena, bivša žena, kćer, rođaci i poslovni saradnici bili su upleteni u skandal, a većina ih je takođe završila u zatvoru.
Grčki oligarsi
Grčki su oligarsi iz kriza izlazili relativno neoštećeni i dalje kontrolišući ogromno bogatstvo. Njihovo bogatstvo, iako je dijelom naslijeđeno, uglavnom se održava kroz dionice brodarskih kompanija, te poslove vezane uz građevinu, komunikacije i javne radove. Grčki moćnici, poslovnjaci, imaju snažne političke veze i koriste ih kako bi dobili poslove na tenderima te tako narušavaju tržišno takmičenje. U njihovom vlasništvu ili pod uredničkom kontrolom je i većina privatnih medija. Nova vlada koju vodi Syriza obećala je da će obuzdati oligarhe, ali je neke stvari lakše reći nego učiniti.
Petros Kostopoulos (1954–)
Biznismen Petros Kostopoulos slavu je stekao za vrijeme medijskog booma 90-ih godina prošlog vijeka. Predstavio je Grcima nekoliko vrlo popularnih lifestyle magazina kojima je odlučio da razbije tabue i promoviše modne trendove zapadnoevropskih zemalja. Zapravo je poruka njegovih časopisa bila čisti konzumerizam koji je siromašnim Grcima nametnuo bogataški način života. Sve to Grcima je postalo dostupnije ulaskom u Eurozonu. Banke su lakše odobravale kredite pa je bilo lakše priuštiti sebi ono što bi u gotovini bilo nedostupno.
Nikos Michaloliakos (1957–)
Relativno nepoznat do unatrag nekoliko godina, Nikos Michaloliakos i njegova neonacistička partija (Zlatna zora) iskoristili su grčku krizu kako bi se dokopali mjesta u grčkom i evropskom parlamentu. Činilo se da im policija ne može ništa. Grupice pripadnika Zlatne zore su patrolirale i kontrolisale ulice u predgrađima, zastrašivali i premlaćivali doseljenike i političke protivnike. Tek nakon što je njihov pristaša na smrt izbo antifašističkog pjevača Pavlosa Fyssasa 2013., država je reagovala i nedugo nakon napada zatvorila nekoliko čelnika Zlatne zore. Uskoro ih čeka suđenje. Optuženi su za stvaranje i vođenje kriminalne organizacije.
Trojka
‘Trojka’, sastavljena predstavnika Evropske Komisije, Evropske centralne bake i Međunarodnog monetarnog fonda, snosi veliki dio odgovornosti za situaciju u kojoj se danas nalazi Grčka. Programi Trojke temeljeni su na preoptimističnim projekcijama rasta, zbog čega je moralo doći do nekoliko revizija održivosti grčkog duga. Mjere štednje skupo su stajale grčko društvo, brojni građani ostali su bez posla i gurnuti u siromaštvo. Stotine hiljada ljudi izgubilo je besplatnu zdravstvenu njegu.
