Crnu Goru tokom 2000-ih poplavio je val Rusa, tako velik da je postala poznata kao „Mala Rusija”, ali je splasnuo 2008. Kako žive Rusi u Crnoj Gori? Kako se snalaze njihova djeca, isplati li se biznis u „egzotičnom poslovnom okruženju” i kako im ide učenje značenja riječi „polako”?
Rusko-crnogorska „zlatna groznica” trajala je do 2008. Cijene su u međuvremenu basnoslovno narasle. U 2004. se za 100 hiljadu dolara na najboljim mjestima mogla kupiti pristojna trospratna kuća, ali već 2007. kvadratni je metar dosegao cijenu od 4-6 hiljada dolara, piše Ruski vjesnik.
Prvi koji su se zainteresovali za Crnu Goru bili su Irci – oni su počeli masovno kupovati kuće krajem 1980-ih. Nakon njih su stizali Britanci, Njemci i bogati Skandinavci. Sada se, međutim, u toj zemlji doseljenici iz Zapadne Evrope uopće ne primjećuju jer ih je sredinom prošle decenije preplavio val Rusa.
[widgets_on_pages id=”Turizam”]
Ipak, u Crnoj Gori ima mnogo manje stalno nastanjenih ruskih državljana u odnosu na sav ruski novac koji je uložen u crnogorske nekretnine. Za ruske državljane, a i za njihov novac, to predstavlja vrlo zgodno rasterećenje i bijeg od „brzog i skupog” života: lijepo je i toplo, a uz izvjesne izuzetke i prilično sigurno – teško možete propasti, ali ne možete ni ozbiljno zaraditi. Uz to treba istaknuti da su Rusi u Crnoj Gori na neki način prisiljeni baviti se nekom poslovnom djelatnošću jer je to najsigurniji način za dobijanje boravišne dozvole (posjedovanje nekretnine nije dovoljno).
Prva riječ koju naučite jest – ‘polako’. Sve se svodi na to. Važno je da sve teče opušteno i bez žurbe. Prije srijede teško možete bilo što završiti, kao i poslije četvrtka.
„Trebali ste samo vidjeti kako je bilo prije osam godina!”, kaže Mihail Bočkarjov, izvršni sekretar ruske zajednice u Crnoj Gori.
„Tekle su rijeke novca. Crnogorci su torbama vukli u banke po milion dolara, svako ko bi kupio ili prodao nešto – kuću, stan, ili nekakvu baraku – trudio se postati posrednik u nekoj novoj kupoprodaji. Kafići i restorani nisu se zatvarali po cijelu noć, za svakim stolom sjedili bi Rusi kojima su domaćini gledali prodati sve što mogu!”
Zaneseni ljepotom Crne Gore, „krupni kapitalci” nakon 2000. nagrnuli su u Crnu Goru. Zagrijani za kupovinu vila krenuli su u još veće poduhvate: Oleg Deripaska kupio je polovinu crnogorske industrije koju čini jedna fabrika aluminija u Podgorici i jedan rudnik boksita. Zatim je počeo graditi hotele i odmarališta. Sergej Polonski se upustio u izgradnju ogromnog hotela u blizini Budve.
Nakon toga na scenu je stupila i srednja klasa. Novinari, advokati i službenici raznih profila vodili su po Moskvi beskrajne razgovore o tome gdje će se smjestiti – u Bokokotorski zaliv ili na Budvansku rivijeru.
„Zlatna groznica” trajala je sve do 2008. Cijene su za to vrijeme basnoslovno narasle. U 2004. za 100 hiljada dolara mogla se kupiti pristojna trospratna kuća na najatraktivnijim lokacijama ali već 2007. kvadratni je metar dosegao cijenu od 4-6 hiljada dolara.
Velika je tajna koliko Rusa ima u Crnoj Gori. Ni ruska ambasada ni crnogorska ministarstva ne govore o tome. Većina naših sagovornika smatra da se ta tajna čuva od Evropske unije čiju naklonost Crna Gora sve više namjerava koristiti, jer ako se previše bude govorilo o tome da je ta zemlja postala utočište „ruskih kapitalaca”, vrlo brzo bi dobra volja EU izostala.
Ipak, moguće je izvesti određene pretpostavke. Poznato je primjerice da su do 2009. ruski državljani u Crnoj Gori kupili oko 35 hiljada različitih nekretnina. Međutim, taj broj nije sasvim u skladu s brojem stalno naseljenih Rusa, čak postoji mišljenje da ih u Crnoj Gori nema više od 10 tisuća.
„Ruse je potrebno udružiti i uspostaviti sistem uzajamne pomoći i podrške”, ističe Mihail Bočkarjov koji kao svoj glavni zadatak vidi osnaživanje ruske zajednice. Ruska zajednica, osnovana početkom ove godine, najprije je izazivala sumnju – nepovjerljivi doseljenici čak su u njoj vidjeli „poluge Kremlja” s obzirom da je zajednica registrovana kao „službena dijaspora” uz podršku našeg veleposlanika.
Zatim su sumnje polako nestajale: Mihail Bočkarjov radi kao poslovni savjetnik, jednako kao i predsjednik dijaspore Andrej Hrgijan. Temelj njihove djelatnosti su pravne usluge jer za advokate u Crnoj Gori uvijek ima posla.
Gotovo svi Rusi koji žive u Crnoj Gori imaju i svoje vlastite kompanije. Ali ne zbog prevelikog preduzetničkog dara ili neodoljive potrebe za zaradom, nego zato što je to najsigurniji način za dobijanje boravišne dozvole. Rusi u Crnoj Gori bez vize mogu boraviti najviše do 30 dana. Kratkoročna viza omogućava da se tamo živi 180 dana u godini, ali ne uzastopno, već s dužim prekidima i dijeljenjem tog perioda na bar dva dijela. Za one koji žele stalno boraviti u Crnoj Gori postoje samo tri mogućnosti: otvoriti vlastitu firmu, zaposliti se ili stupiti u brak s državljankom/državljaninom Crne Gore. Vlasništvo nad nekretninom se kao temelj za dobijanje stalnog prebivališta ne računa.
Radi dobijanja boravišne dozvole dovoljno je otvoriti čak i malu firmu u kojoj je, na primjer, zaposlen samo vlasnik. Najvažnije je da samom sebi isplaćuje plaću i redovno plaća poreze. U prosjeku firma koja nije aktivna uz najniži lični dohodak stoji oko 200 eura mjesečno.
„Fiktivno zaposlenje još je jeftinije i postoji mnogo posredničkih kompanija koje nude takvu mogućnost”, kaže Aleksandar, sin Andreja Hrgijana, i objašnjava: „Ta usluga stoji oko hiljadu i po eura godišnje, no ima dosta slučajeva da ljudi plate posrednicima i dođu regulisati boravak, ali budu odbijeni jer se pokaže da oni koji su im uzeli novac nisu ni pomišljali za njih plaćati poreze”.
Bivši službenik Ministarstva za vanjsku trgovinu RF a sada penzioner Viktor Matvejev takođe je pokrenuo svoj posao: preselio se u kuću u Crnoj Gori koju su kupili njegovi sinovi, a radi boravišne dozvole, i vidjevši uz to skroman izbor u obližnjim trgovinama, odlučio je organizovati uvoz ruskih namirnica, prije svega za potrebe Rusa, ne vjerujući toliko u platežnu sposobnost Crnogoraca. No, sada razmišlja napustiti cijelu stvar i vratiti se živjeti bliže svojim unucima, gdje ima raznovrsniju hranu i bolje medicinske usluge.
U Lastvi Grbaljskoj, malom mjestu iznad Budve, među napuštenim plantažama mandarina bračni par iz Moskve ima svoj konjički klub. Aleksandra je još uvijek uzbuđena kada se sjeti njihovog iseljavanja iz Rusije sa četiri konja. Konji su proveli na putu više od dva mjeseca, ali su ipak preživjeli.
„Biznis? – Vi se šalite!”, Odgovara ona i dodaje: „Gledamo samo da konji imaju dovoljno za hranu. Uopšte nismo došli ovamo radi posla. Naš sin ima pet godina i ovdje nam je s njim puno lakše. Tu i prvačići mogu na ulici zaustaviti taksi, ništa im se neće dogoditi. Dok smo bili u Moskvi bio je alergičan na sve, dok ovdje jede sve i u godinu dana nijednom nije bio bolestan. Ide u običan vrtić i priča srpski gotovo jednako dobro kao i ruski.”
Kada se radi o vrtićima i školama, doseljenici iz Rusije imaju dva oprečna stava: jedni smatraju da ako već žive ovdje, i njihova djeca trebaju biti zajedno s lokalnom djecom, dok drugi nisu zadovoljni kvalitetom lokalnog obrazovanja. Zato je i razumljiva potreba za otvaranjem sve većeg broja ruskih vrtića i škola. Nadežda Lapteva prije nekoliko godina je organizovala školu „Katjuša” u Budvi. Njenu školu trenutno pohađa 35 djece, a u novoj školskoj godini prema njezinim očekivanjima trebalo bi ih biti više od 40. „Registrovani smo kao ogranak moskovske škole br. 548 iz Caricina. Roditelji kod nas za upis djeteta plaćaju 300 eura a zatim 400 eura mjesečno”, kaže Nadežda i dodaje: „Time pokrivamo plate 20 nastavnika, najam bazena i još neke školske aktivnosti.”
Svaki Rus u Crnoj Gori drugačije doživljava mentalitet tamošnjih mještana. „Lokalni mentalitet je vrlo specifičan”, kaže Olga Saljnikova i objašnjava: „To je jedno veliko selo gdje se svatko voli baviti tuđim privatnim stvarima”. Olga je u Moskvi bila vrlo uspješna, kao vlasnica marketinške agencije „MediaPolis” bila je producent grupe “Brainstorm”. O preseljenju uopšte nije razmišljala dok nije kupila stan u Perastu – tada se i preselila. Pokušavala je promovisati klub-restoran „Pilot Džao Da” u Kotoru, ali nije imala puno uspjeha. Sada razmišlja u kojem smjeru nastaviti, no i sama shvata da u toj zemlji uspješan posao, prema ruskim standardima, nije moguć – prije svega zbog mentaliteta.
„Prva riječ koju naučiti jest – „polako’”, kaže ona i nastavlja:
„Sve se svodi na to. Važno je da sve teče opušteno i bez žurbe. Prije srijede teško možete bilo što završiti, kao i poslije četvrtka …”
Poseban mentalitet crnogorskog stanovništva uočio je i Konstantin Skornjakov, osnivač d.o.o. „Solaria” čija je djelatnost prodaja i ugradnja solarnih i električnih sistema za grijanje.
„Ljudi su ovdje vrlo konzervativni”, kaže on i objašnjava:
„Posebno ih zanima što rade njihovi susjedi. Zato se ja uvijek trudim izabrati nekog viđenijeg u društvu, prodam mu sistem za grijanje uz veći popust a potom se i njegovi susjedi zainteresuju pa i oni naruče.
„Iz godine u godinu prihodi idu 25-30% uz promet koji nadmašuje 300 hiljada eura . Za uspjeh u Crnoj Gori lokalni mentalitet ne treba kritikovati, nego proučavati”, smatra Konstantin.
”Ogonjok” se raspitao kod ministra turizma Hrvatske kakve promjene čekaju ruske građane nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju.
Kompanija „Realaxy” iznajmljuje u Petrovcu za svoje zaposlene petospratnu kuću. Njihov tim priprema novi projekt: to bi trebao biti „najmoćniji 3D konstruktor namijenjen dizajnu interijera – ali ne za dizajnere, nego za sve!” Kaže šef tima Ivan Dembicki. Razvoj projekta je vrlo naporan, ali će zato biti vrlo jednostavan za korištenje. U 10 sati ujutro počinje radni sastanak gdje se iznose planovi u jednom kafiću na obali, zatim slijedi zajedničko kupanje, a u večernjim satima i vikendom tu su obavezni izleti i obilasci, koncerti i roštilj.
Prema uslovima istaknutim na Internetu, od sposobnosti koje treba imati svako ko želi raditi u kompaniji „Realaxy” navodi se: „kuglanje, plivanje, ronjenje, skijanje, dobro podnositi ljeto devet mjeseci u godini, a poželjna je i međunarodna dozvola za upravljanje jahtom”.
„Uz to na posao ne primamo samce – takvi su uslovi”, dodaje Dembicki. Investitor ovog projekta je, kako tvrdi Ivan, zadovoljan kako se sve odvija jer je dosta uštedio prebacivši svoj razvojni tim u Crnu Goru.
„Za nekoliko godina potrošili smo manje od milion eura što naravno nije ni blizu predviđenih troškova za isti takav projekt u Moskvi”, objašnjava Dembicki. Uštedjelo se iznajmljivanjem povoljnog poslovnog prostora i nižim platama zaposlenih.
„Ne radi se o tome da mi štedimo na njima – naprosto svi u timu znaju da čim posao bude pokrenut, oni će postati suvlasnici. Tako da bi sada zahtijevanje viših plata bilo isto što i trošenje vlastitog novca”, dodaje Dembicki.
„Hiljadu petsto eura koje ja ovdje dobijam su za Moskvu ništa, ali ovdje teško možete više i potrošiti”, kaže 20-godišnji Sergej Gončar, koji je, kako bi dobio sadašnji posao, istovremeno morao donijeti dvije važne odluke – napustiti fakultet i oženiti se. I ni zbog jedne se nije pokajao.
