Krajem aprila u Londonu je održan sastanak za koji gotovo niko nije čuo. Na sastanku su učestvovali predstavnik Somalije, Abdullahi Haider, jedan kanadski posrednik i predstavnici kompanije koja nije poznata gotovo nikome izvan naftne industrije, Schlumberger, piše Guardian.
Somalija je jedna od najvećih, do sad neistraženih, izvora nafte u podmorju. Ta afrička država je jedna od najnestabilnijih, najmanje sigurnih i najkorumpiranijih država na svijetu i tamo je kompanijama gotovo nemoguće normalno da posluju. Tu na scenu stupa Schlumberger, najveća kompanija za koju niste vjerovatno čuli.
Ovaj naftni gigant je tradicionalno po velom tajne i to s dobrim razlogom. Schlumberger zapošljava više od 100.000 ljudi i crpi naftu u 85 zemalja širom svijeta. Prihodi su jednako tako basnoslovni, samo u prošloj godini imali su 48 milijardi dolara prihoda, a dobit je iznosila 7,6 milijardi dolara. Schlumberger ima više zaposlenih od Googlea, veći protok kapitala od Goldman Sachsa i vrijedi više od McDonald’s- a.
Schlumberger izbjegava pažnju javnosti
Schlumberger posluje sa svakom velikom naftnom kompanijom, a i direktno s mnogim državama koje proizvode naftu poput Saudijske Arabije, Libije, Rusije i Turkmenistana. Oni posluju u najtežim područjima; bilo politički, logistički ili tehnološki i čine to kao predvodnik u tehnologiji za eksploataciju nafte. Naime, Schlumberger ima 36.000 patenata vezanih za eksploataciju nafte. Sve ovo su uspjeli postići izbjegavajući pažnju javnosti.
To izbjegavanje javnosti bi se moglo promijeniti. Prošlog mjeseca su postali rekorderi u jednoj nezavidnoj kategoriji; dobili su najveću kaznu za kompaniju koja je kršila sankcije koje je nametnuo SAD. Zločin, koji su priznali, korištenje je američkih radnika za transakcije s Iranom i Sudanom, koji su pod sankcijama SAD-a, i neuspjeli pokušaji skrivanja tih transakcija.
Schlumberger sada mora da plati 155 miliona dolara kazne i tri godine će biti pod korporativnim nadzorom, ekvivalent uslovnoj kazni. Za ovu kompaniju, koja je prihodovala skoro 50 milijardi dolara, koja je zaradila 208 miliona dolara samo 2012. i to samo od Irana, ova kazna je gotovo beznačajna. Na dan kad su priznali svoj zločin, dionice Schlumbergera su porasle 2%, što znači da su čak i investitori svjesni koliko je zapravo blaga kazna.
Međutim, zato što su mnogi sudski dokumenti postali javni, moguće je otkriti neke detalje o kompaniji koja crpi naftu širom svijeta, a ne zna se gotovo ništa o njoj.
Tehnološki napredak kao okosnica poslovanja
Schlumberger nije vlasnik naftnih ili plinskih polja, ali igra ključnu ulogu u eksploataciji nafte pod morem, u istraživanju Arktika i sarađuje s državnim naftnim kompanijama koje upravljaju s većinom svjetskih rezervi nafte. Druga slična kompanija, Halliburton, je puno više eksponirana, a posebno nakon mnogih kontroverznih ugovora u post-ratnom Iraku. Halliburton je možda i najpoznatiji po bliskim vezama s američkim podpredsjednikom Dickom Cheneyem. Bez obzira što je Halliburton daleko poznatiji, Schlumberger je puno veći; Schlumberger ima oko 30.000 više zaposlenih i vrijednost kompanije je skoro tri puta veća od Halliburtona.
Schlumberger su 1926. osnovala dvojica braće u Parizu kao kompaniju koja će istraživati ležišta za eksploataciju i koja će to činiti izvan pažnje javnosti. Dok se Halliburton može pohvaliti donacijama političkim kampanjama, lobiranjem i čak visokim političkim funkcionerima kao zaposlenima, Schlumberger se petlja u te poslove. Rezultati su ščigledni; Halliburton je spomenut u 1.700 članaka u britanskim medijima u posljednjoj deceniji, Schlumberger s druge strane u samo 500 i to većinom u kratkim objavama na poslovnim stranicama.
Sjedište kompanije je u Curacao
Jedan od trikova Schlumbergera je to što praktično nema državljanstvo. Iako se pojavljuju na berzama u New Yorku i Londonu i imaju sjedište u Londonu, Parizu, Haagu i Houstonu, njihovo formalno sjedište je u Curacaou, karipskom off-shore raju koji je povezan s Holandijom. Kompanija ima vrlo kompleksnu strukturu i redovno provodi poslove kroz mnoštvo kompanija-kćeri koje su registrirane u Holandiji, Britanskim Djevičanskim otocima i Panami. Jedna od prednosti ovako kompleksne strukture je što su godinama mogli da rade u Iranu i Sudanu, usprkos američkim sankcijama.
Ključno je bilo da građani SAD-a i zaposleni na području SADa- nisu smjeli raditi us provođenju ugovora s tim zemljama. Schlumberger nije uspio dovoljno dobro sakriti tragove kršenje američkih sankcija i zbog toga su kažnjeni. U dokumentima koje je objavilo američko pravosuđe je vidljivo kako je Schlumberger kršio američke sankcije.
Šifrirani nazivi država
Zaposleni Schlumbergera su o Iranu i Sudanu govorili u šiframa. Tako je Iran postao Sjeverni Zaliv, pri tome se misli na Persijski zaliv, a Sudan je postao Južni Egipat. Sankcije su zaobilazili i preusmjerenom opremom; opremu za eksploataciju nafte bi poslali u Jordan. Međutim, ta nova oprema nije uopšte bila potrebna Jordanu te bi je poslali u Iran. Iranska naftna kompanija bi platila ugovorenu cijenu te bi tako američka oprema završila u Iranu usprkos američkim sankcijama.
Za Schlumberger kažu da je Apple naftne industrije zato što imaju desetine hiljada patenata i zato što koriste najnoviju tehnologiju za eksploataciju nafte. Dok se druge naftne kompanije takmiče niskim cijenama, Schlumberger koristi svoju tehnološku stručnost kako bi izvukli najviše nafte. Njihov direktor je, u skladu s filozofijom Schlumbergera, potpuno tajnovit.
Paal Kibsgaard ne voli da daje intervjue i jako rijetko se pojavljuje u medijima. Dok se o njemu ne zna gotovo ništa, prošle godine je njegova plata, uključujući dionice kompanije , iznosila 17 miliona dolara. To je više odTima Cooka, šefa Applea, ali i šefova Nikea i Forda.
U jednom od rijetkih razgovora za časopis, Kibsgaard je rekao: “Smatram da se ne smijemo fokusirati na to budemo najbolja kompanija u naftnoj industriji. Imamo potencijal da budemo najbolje vođena kompanija na svijetu i to trudimo se to i da uradimo.”
